Bio je to neradni dan Crvenog tima. Imamo priču, a u Klinici mogu baš taj dan. Mi ne radimo. Izolirali su virus! I nitko za to ne zna. Poput strijela u mojoj glavi samo naizmjenice prolaze ove informacije. Izolirali su virus. To je prvi korak prema cjepivu.
Srijeda. Ispred Klinike se nalazimo Janko i ja i čekamo da netko dođe po nas. Puštaju nas na porti. Čekamo. Stiže Mačak Šafranko i pruža mi ruku. Biologinja koja je izolirala virus mi je baš onako ljudski pružila ruku, da se upoznamo. Kažem: „Ja sam Leona, nećemo se rukovati.“ Nasmije se, povuče ruku, predstavi se i povede nas kroz šumu trijažnih šatora do zgrade u kojoj je laboratorij. Razmišljam… Lijepo je da unatoč svemu, ostane onaj instinkt čvrstog stiska, iako se alarm svima brzo upali. Nema rukovanja!
Kao i svi sugovornici pita kad to ide u eter? Objašnjavam da tek u subotu, odnosno za tri dana. Da smo u timovima, da nemam montažu. Namještamo se i krećemo. Mačak Šafranko nam objašnjava kako su u laboratorijskim uvjetima uspjeli izolirati virus i da su ga trebali poslati u Njemačku baš dan nakon što je Zagreb pogodio potres. Ured im je u kaosu. I oni su bili. Umorni, rastrgani između dijagnostike i znanstvenih istraživanja koja mogu i žele raditi. U labos dolazi i Ivan Christian Kurolt. Najavljivali su ga kao osobu koja će prva znati da je stigao koronavirus u Hrvatsku. I znao je. Provjeravao je tog 25. veljače dva puta, kaže mi. Objašnjava i kako je na početku spajao u glavi uzorke s prezimenima, slagao slagalice tko je u istoj obitelji. Postavljam mu sto pitanja kako su to oni virus poslali u Njemačku. U nekoj kutiji, što ako se razbije? Smije se.
Dan poslije me tata pitao nešto jako zanimljivo
Završavamo priču, spominjem mu naše prošlo javljanje uživo na livadi. Pričali smo tada i o zarazi kućnih ljubimaca i baš je pas prošao. Dan poslije me tata pitao zašto sam u liveu imala Mladena iz TBF-a na nekoj livadi, da nije baš gledao ni slušao.
E, sad ta livada. Došla je subota, montiram prilog, materijal odličan – svaka riječ baš kao treba, super slika. Jurim u montažu, trčim na snimanje za idući dan i putem dogovaramo live s profesoricom Markotić za taj isti dan. I ona želi na toj livadi. Dok čekamo uključenje, ljudi joj sa svih strana viču: Hvala. Ona svima odgovara: Hvala vama. Kao redari brojimo koliko ih je na livadi, jesu li preblizu, je li ih previše. Ona nam govori da je zbog ovog fantastičnog uspjeha i poslanog izolata, stigao i poziv za suradnju iz New Yorka. Izolirali su SARS-COV-2. Hrvati. Bravo! Vijest je odjeknula poput eksplozije. Ekskluziva koju je Janko čuvao u ladici, jer nismo radili. Janko se ne boji. Idemo u Kliniku na prvu crtu obrane – može. Idemo u COVID bolnicu KB Dubrava – može. Idemo u rezidenciju u Visokoj ulici koja je dobila crvenu oznaku i rekli su nam da ulazimo na vlastitu odgovornost. Može.
Pecaljka na tri metra, jedva je držim
Jedina smo televizijska kamera koja je ušla u dio koji je u potpunosti prenamijenjen za koronu zagrebačke Dubrave. Od kreveta, preko operacijskih sala, soba za hemodijalizu. Odlazimo i na jedinicu intenzivnog liječenja. Tridesetak je zaraženih pacijenata. I jedan nam maše, želi nešto reći. Ja se odmah uključujem kao policija za kadrove i zaštitu prava pacijenata i govorim nemoj da se vide lica, samo snimaj detalje. Bez lica. Ali pacijent i dalje želi. Prilazi mu doktorica i pita ga: Gospodine, vi želite nešto reći? Kima glavom. Zbunjena, pitam ga isto, a on kaže da. Pecaljka na tri metra, jedva je držim, ruke nisam trenirala, neka se zna. Pitam ga kako je. On odgovara da se odlično brinu za njih liječnici i medicinske sestre i dodaje: „Samo da je zdravlja!“ Da, samo da je zdravlja! Govori mi pacijent starije životne dobi koji leži na Jedinici intenzivnog liječenja zaražen koronavirusom. Govore mi da je i supruga ležala pored njega, ali je ozdravila i puštena je kući. I on će brzo.
Ulazimo na vlastitu odgovornost...
Iako radimo tri dana, tri ne radimo - vrijeme leti. I radni i neradni. Nekad se ne mogu sjetiti što sam radila jučer, ali ovih par priča mi se baš urezalo u sjećanje. Pamtit ću ih. Dan kad smo, nakon ne znam ni ja koliko mailova i poziva (dvije dosade - čitaj Gulan i ja) dobili dozvolu da snimimo Visoku ulicu gdje je trebao biti Ured bivše PRH, ona još jednom napominje da ima crvenu oznaku i ulazimo na vlastitu odgovornost. Ja kažem znam tko će: Janko će. I dodajem: svoj jedni bicikl ostavljam Ani Trcol, a Stendhalovo Crveno i crno iz kućne biblioteke ostavljam redakciji. Želim vidjeti i Crne.
