...iako joj po popeglanoj faci ne bih dao više od 35, a kamera uhvati stotinjak sredovječnih gospoja koje skvičeći počinju pljeskati i grliti se. Pala je i poneka suza radosnica. Ne, nije riječ o Sanji Doležal i njenom zgodnom, ali malo suhoparnom showu. Pogađate, za takvu perverziju bila je sposobna samo kraljica Oprah.
Žena koja je tijekom TV-karijere skinula 2.600 kila i vratila 2.623, moćna vladarica etera koja je mudrim izborom sugovornika, kimanjem, povlađivačkim pitanjima i brdom, često usiljenih, emocija – kupila dušu većine svijeta.
Sam koncept – jedan voditelj i jedan do nekoliko gostiju, uz pokojeg zabavljača, bend ili iznenađenje – već dugi niz godina ima ogromnu gledanost u Americi i svugdje, a malo koji TV-voditelj ne sanja kako će imati slavu i moć jednog Jaya Lena ili Davida Lettermana. S druge strane, sretnici koji su doma imali talijansku državnu ili lokalne stanice, sigurno znaju kako su Digići spojili talk i show, te gostima u studiju dodali žonglere, rasplesane, polugole i isklesane mornare, lajavog gosta i sedamdeset predivnih, savršenih, sisatih, lutkičastih, pretežno, tuka. Ponekad i unakaženih usta, ali izdaleka je i to jednokratno seksi. Silikonskih ljepotica koje služe da budu lijepe i više od voditelja, što nikad ne predstavlja problem. I tamo se urla, pleše, publika spontano skače sa sjedala, svi su euforični kao Drago Ćosić minutu-dvije nakon što Hrvatska zabije gol ili nekoga pobijedi... Mislim da oni nastave slaviti i kad im statističke honorare isplate...
Tako i naša mala Kifla za veliki odmor (onaj školski, od 15 minuta) također ima svoje ideje kako bi to trebalo izgledati na teveu i shodno tome je imala nekoliko pokušaja. I što se dogodi? Sve se slaže nabrzaka, novac je u zraku jer ga se nema, dva producenta tumaraju okolo s tri mobitela na ušima i pregovaraju kako s tuđom rabljenom opremom napuniti studio da izgleda ljudski, posuđuju se zvučnici, vuče koreografija zaostala od propalih serijala, nabrzaka sklepava scenarij, jer se netko odozgora sjetio da mu to nije duhovito tri minute prije početka snimanja, od sto ljudi koji su na setu, trojica rade sve, a ostali zabušavaju jer im je neki rođo sredio posao, sve je mrkla improvizacija...
Scenarist se duri ili je potpuno lud što su ga skratili, voditelj na persenima jer su mu dali preusko odijelo i krive podatke o gostima, gosti zbunjeni ili nadrkani jer znaju da će nešto poći u krivom smjeru, stuff na rubu štrajka jer su im dužni za zadnja tri projekta, pa snimaju jednom rukom, a drugom SMS-aju namještajući si neku tezgu...
Sa stajališta jednog od onih pet posto građana Hrvatske koji su završili fakultet (odokativno sam odbacio onih dva posto kupljenih, možda sam pogriješio za koji promilček), veselio bi me neki format emisije koji okuplja inteligentne i artikulirane ljude koji imaju što i kako reći. Ne želim kič i šund Sedme noći i Brava, histerične, iako ponekad sjajne intelektualne, ali teške spike u mraku Petog dana (to je samo talk, a ne show, priznajem), već spomenutu nedorečenu Sanju i dva jedina pokušaja late nighta, Lokasovog i Zuhrinog.
Pobijedi Šolu je bila namještaljka – nisu me primili iako sam se triput prijavio, a i fasciniralo me stopostotno, besprijekorno poznavanje zastava i grbova svijeta od Laosa do Tonge mog golmanskog idola... Uglavnom, bučni i lepršavi Lokas je nakon najhrabrijeg vođenja neke emisije na državnoj jalovoj televiziji, svoga Upitnika, pokušao voditi emisiju u realnom vremenu i prostoru. Bilo je tu puno dobrih stvari, od live benda, preko Gitak TV-a, klape Greben i još koječega, ali nije bilo tečnosti, interakcije, spontanosti. Sve je kulminiralo plać(e)nim oglasom sa Severinom, nakon kojeg sam, kao i većina nacije, odustao od daljnjeg gledanja. Zuhra show je imao daleko raspoloženijeg i bržeg voditelja, cinično i britko 'zločesto dijete' koje je trenutno reagiralo na svaku izgovorenu rečenicu sugovornika, ali s puno manje novca za popratne sadržaje, on je ubrzo nestao s ekrana.
Hit show Marka Tolje nisam gledao uživo, učio sam F, f i DŽ, dž s juniorom, smišljajući druge riječi na dž, osim džip, džep i pidžama. Sjećam se da su nama 1977. bili gurali nekog Džafera. Ali da ne skrećem, bacio sam oko na neke isječke, pročitao poguban Pogutzov komentar u Slobodnoj, popratio portale, malo se zamislio... Naime, i dalje me fura neka fiks-ideja da bih jednoga dana na nekoj maloj televiziji za pankere, rokere, hedoniste i općenito blesave i vesele ljude i ja mogao imati neku svoju emisijicu, pa se volim uspoređivati s aktualnim zvijezdama. Iako je to tek neostvarivi mali hir u onim trenucima kad petnaesti sat toga dana sjedim na poslu i tražim smisao života buljeći između slova f i g. Marko Tolja ima prekrasan glas, idealan stas, kulturan je, uglađen, svaka bi ga teta željela za zeta. Ali u tom grmu leži problem, žene takve nježne i lijepe, ali mirne tipove žele kao ukras, za preodgoj ili kao nešto što će im uljepšati preskupi trosjed.
U našoj mediokritetskoj državi takvo što nema veliku prođu, ovdje za uspjeh i seks trebaš biti baraba, brutalna seljačina koja ne skreće, nego ide ravno kroz meso, kao što je nekad Ronaldo prolazio kroz obrane...
Tako se, eto, uspijeva u Hrvatskoj. I sve dok imamo simpatične i darovite mlade ljude, teško možemo očekivati konkretan televizijski show za ikoga, a kamoli za cijelu obitelj. Treba nam nešto kao Nedjeljno poslijepodne osamdesetih, konglomerirano sa Stefanom Raabom, multitalentiranim švapskim crvenokosim genijem, koji je imao veću gledanost i od nekih velikih finala. Treba nam alfa voditelj s Lokasovim idejama, Zuhrinom duhovitošću i Toljinim talentom. Kao i Škorinim žnorama. Jer je taj sposobni imitator Balaševića, nažalost, idealan odabir za 80% hrvatske populacije.
Za sve one koji smatraju da Sanader nije kriv, Sevka nije snimila pornić i da Crkva ne vuče većinu konaca u ovoj državi. Za sve druge, njegove su emisije bile i ostat će uvreda svakom inteligentnom biću univerzuma. A ipak, mislim da je glavni razlog povlačenja najnovijeg pokušaja showa s javne televizije puno jednostavniji. "Halo, tko je pustio to sranje u eter? Miči to jer ćemo mi maknuti tebe." Sprdati se s haljinašima u ovoj državi u 20.00 na HTV 1?! E pa malko ste se prešli, to još uvijek nema prolaza, niti će dugo imati.
Ali što je s onih pet posto ljudi koji su pročitali nešto i nakon Šegrta Hlapića, i još onih pet posto koji imaju ukusa, intelekta, znanja i potrebe za kvalitetnom i modernom, duhovitom TV-zabavom, makar jednom mjesečno? Nula bodova, skidajte s neta, radite privatne tulume...
Ova je nacija lobotomizirana sulejmanima, dakle – sulejmanizirana. Ipak, ako netko ima bogatog ujaka, kameru i studio, poznaje stotinjak mladih ljudi koji bi bili živahni u publici, a ne glumili trule panjeve s mislima na lako zarađenih 100 kuna za par sati pljeskanja, brdo hostesa i Abercrombie mladaca koji obitavaju po teretanama, napravio veselu pozornicu i pristao snimiti desetak zajebantskih igara, sitnih perverzija, gafova komentatora, izrugivanja reklama, forvarduša, fotomontaža, viceva, izbor miss mokre majice, najljepšeg muškog osmijeha, beer pong contest i ljude koji bi pričali neopterećeni sponzorima, tajmingom, ucjenama TV-kuća i političara – neka se javi. Seksa i duha, kad nema kruha, valjda još ima ljudi u ovoj zemlji. I vratite nam Teoriju Velikog praska na televiziju! Bazinga!!!
