Gospodine Newton, je li istina da ste počeli snimati i pejsaže? Istina je, no njih radim samo za sebe, budući da ih nitko ne želi objaviti. Ukoliko magazinima pokažem takve fotke, dobijam odgovor: Ah Helmut, te tvoje planine i cvijeće su tako lijepi, ali mi bismo radije gole žene.
No, dobro, ali ipak postoji neka pravda, budući da ste se u svijetu proslavili fotkama žena, ali i portretima. Je li to iz razloga što ne ostajete na površini, već zadirete pod površinu? Nipošto. Ne postoji unutarnja strana mojih slika. Ja ne radim umjetničku fotografiju.
Kako je došlo do toga da portretirate saveznog kancelara Gerharda Schrödera? Vrlo jednostavno. Američki časopis Vanity Fair ga je naručio. Oduvijek sam volio portretirati jake ličnosti.
Za vrijeme fotografiranja postavili ste ga u prljavi kut parlamenta? Nije to nikakav ugao parlametna. Slika je nastala u Hannoveru, u blizini njegova ureda. Za vrijeme snimanja njegov privatni šofer je ovorio auto i u njemu je bila neka stara torba, za koju je on intimno jako vezan. To mi se svidjelo i tada sam ga zamolio da stane u prvi obližnji ugao. Volim sive granitne zidove. I to je bilo to.
Je li gospodin Schröder tražio da bude snimljen u nekoj određenoj pozi? Ne. To je u cijelosti prepustio meni. Prilikom portretiranja mora doći do zavođenja.
Znači, zanima vas moć? Jako, seksualna moć, financijska, politička.
Zanima li vas i nemoć? Moglo bi se tako reći. Za vrijeme jednog foto shootinga u Milanu, jedna djevojka se onesvijestila zbog paklene sparine. Svi oko nje su se ustrčali da joj pomognu, a ja sam stajao kao ukopan i snimao.
Smatrate li da su se vaši radovi u zadnjih dvadeset, trideset godina promijenili? Naravno, s iskustvom i starošću dobivaš i novi pogled na svijet. Tko miruje, hrđa, a toga me je najviše strah. Da ću jednoga dana zahrđati.
Postoje li u vašem opusu, fotografije koje nikome ne pokazujete? Naravno da postoje fotke koje ne uspiju. No, ja ne radim fotke da bi ih gurnuo u ladicu. One postoje da bi se gledale. A to, hoće li se one nekome svidjeti ili ne, totalno mi je svejedno.
Na vašoj aktualnoj izložbi u Berlinskoj nacionalnoj galeriji, mogu se vidjeti snimke automobila. Da, ja sam vam pravi autofreak. Mogu satima pričati o povijesti svih mojih automobila. Auti su mi strašno seksi. A vjerujem da to vide i ostali. Postoji jedna čuvena anegdota vezana za Francoise Sagan. Kada je bila vrlo mlada, vozila je svog jaguara uvijek bosa, da bi bolje osjetila moć i vibriranje motora. Nakon toga, francuska je policija zabranila da ljudi voze golih nogu.arti-200012294049006
Što vam danas znači Berlin, grad u kojem ste rođeni 31. listopada 1920. i u kojem ste živjeli do 1938.? Moja supuruga June i ja, vratili smo se u Berlin tek 1956. Ona se odmah zaljubila u njega, a ja se i dan danas osjećam više kao turist, kojem je u tom gradu ostao jedan mali kovčeg.
Na što mislite kada promatrate svoje slike od prije 40 godina? Ne gledam ih rado. Mislim da je to vrsta masturbacije.
Poznato je da ste fotografirali na tisuće žena i to vrlo različitih. Kako ih odabirete? To ovisi o poslu. Kada imam narudžbu iz modnog svijeta, ne mogu odabrati neku staru damu. Osim toga, s vremenom mi se mijenja ukus. Uglavnom, današnje mi se manekenke uopće ne sviđaju. Mislim da su premršave, a što je najgore da nemaju duha i da su dosadne.
Jeste li dobili od gospođe Alice Schwarzer, koja je digla pobunu protiv vaših radova koje omalovažavaju ženu, čestitku za rođendan? Ne. Ta gospođa me uopće ne zanima. Onaj tko razumije moje slike, može prepoznati da obožavm žene, inače ih ne bih na taj način prikazivao. Samosvjesnima, jakima i nikada žrtvama.
Pogledajte neke od glasovitih fotografija Helmuta Newtona!
arti-200012294049006
