'Taj strah me proganja čitav život. Ne znam kad je počelo', priča Emily, koja priznaje da je još uvijek djevica, ali ističe da nije lezbijka i ne zanimaju je žene.
'Mogu gledati slike muškaraca, ali prilikom susreta lice u lice, pogotovo ako se radi o nekome tko mi se sviđa, obuzme me panika. Ne mogu biti u istoj sobi s njim'.
Fobija se obično razvije nakon zlostavljanja, ali to nije njen slučaj. Ona se ne boji napada niti misli da će joj muškarci nanijeti neko zlo, već se radi o iracionalnoj fobiji, piše The Sun.
Smatra da je za to možda kriva činjenica što je rasla u obitelji koju čine isključivo žene, nakon što ih je otac prije 20 godina napustio. Jedna od prvih napadaja panike imala je s 13 godina kada im je na vrata pokucao poštar kojeg je vidjela prvi put.
Nakon otprilike šest ovakvih napadaja shvatila je da se to dogodi uvijek kada sretne nepoznatog muškarca. Nije se bojala dječaka iz razreda, ali kada bi upoznala dečke svojih prijateljica ne bi mogla disati.
Negdje s 14 godina prvi put je progovorila o ovim napadajima. Obratila se majci, koja ju je odvela kod doktora. Liječnica joj je dijagnosticirala androfobiju i unatoč činjenici da se ova fobija teško liječi, sa srca joj je pao veliki kamen.
'Napadaji traju od 10 minuta do sat vremena. Počinjem se crvenjeti. Osjećam kako gorim i dok se pokušavam smiriti polako gubim dah. Onda se pojavi nepodnošljivi strah i ne mogu disati'. U početku su je ti napadaji jako plašili i bili su puno češći i jači, ali danas se naučila nositi s njima.
Nakon što joj je dijagnosticirana ova rijetka fobija, počela je redovito posjećivati psihijatra, izvoditi mentalne vježbe i vježbe disanja koje su znatno popravile stvar.
U zadnje vrijeme bila je čak i na par spojeva, no nikad nije otišla dalje od poljupca jer se boji svega što bi moglo slijediti poslije. Nada se da će uskoro pronaći partnera koji će imati razumijevanja za njene probleme i pomoći joj da prebrodi svoje strahove.
