Boemski klub, i njihov ljetni kamp, Boemski šumarak, počeli su kao mjesto na kojem se okupljaju novinari i umjetnici kako bi se opustili daleko od javnosti. Malobrojni članovi koji su o tom klubu progovorili pokušavaju uvjeriti javnost da je to i danas tek mjesto razbibrige, ali eto, umjesto umjetnika i novinara u njemu su najutjecajniji bankari, političari i generali. No taj je klub sve samo ne nedužna razbibriga.
Stvorili su prvu atomsku bombu, dogovoraju se mjesta američkih predsjednika i financijske politike - a to je samo ono što se zna. Govori se o štovanju kanaanskih i drugih poganskih božanstava pa čak i o ritualnom žrtvovanju ljudi.
Klub je osnovan 1872., kao okupljalište novinara i umjetnika u San Franciscu, a šest godina kasnije, napravili su veliku oproštaljku u šumi sekvoja jednom članu koji je odlazio na istočnu obalu. Od tada, svako ljeto su radili razularene zabave u šumi. Kako je klub u svoje redove počeo primati moćne biznismene, otkupili su zemljište koje je ubrzo postalo jedno od najstrože čuvanih mjesta u SAD-u.
Moćnici preuzeli klub
Klub koji je počeo kao društvo umjetnika željnih zabave, koji je u svojim redovima imao Marka Twaina, Charlia Chaplina i niz drugih, do početka 20. stoljeća prerastao je skupinu utjecajnih moćnika: William Howard Taft, Calvin Coolidge, Herbert Hoover, Dwight Eisenhower, Richard Nixon, Gerald Ford, Ronald Reagan, George Bush i stariji i mlađi Colin Powel, Henry Kissinger ... A kako je rasla moć, tako je rasla i tajnovitost.
Na početku ritualno spaljuju Brigu
Središnji događaj kluba i Boemskog šumarka njihov je ljetni kamp. Počinje ritualom Kremacijom briga. Članovi tvrde kako je riječ o simboličnom spaljivanju zabrinutosti kako bi se i simbolično oslobodili svakodnevnih briga i dobro zabavili, no teoretičari zavjera ističu kako se zapravo simbolično rješavaju svake suosjećajnosti, odnosno brige za druge. Preko jezera, u čamcu prevoze sarkofag Brige kojeg potom stavljaju na oltar ispred te se na kraju ceremonije spaljuju ispred 12-metarske skuplture sove. Pritom cijelu ceremoniju prati zlokobni glas iz sove (iako šuplja betonska skupltura pokrivena mahovinom imitira prirodnu formacij, unutar same skuplture je audio-oprema).
Ostaci poganskih rituala
Kada su njihovi tajni rituali procurili u javnost, članovi su isticali kako je riječ o kombinaciji srednjovjekovnog pastorala i kvazidruidskih obreda, no mnogi u tom spaljivanju vide nešto prilično zlokobno. Neki su idu toliko toliko daleko i kip sove poistovjećuju s Molohom, poganskim kanaanskim božanstvom kojem su roditelji morali žrtvovati svoju djecu.
Okultno štovanje zlog božanstva Moloha
Štovanje Velike sove Bohemije sa štovanjem Moloha prvi je usporedio Mark Evans. U svom članku iz 1993. "Moćnici nastavljaju kanaanski kult" opisuje kako su drevni Amoniti pred kipom Moloha žrtvovali prvorođence u vatri te povlači paralelu s ritualom Spaljivanja brige. Pobornici tvrde kako nije u pitanju nikakav oklutni obred, nego kombinacija druidskih rituala, srednjovjekovne liturgije, i šekspirijanskih drama, odnosno kako je to '80-ih opisao novinar Jack Andreson:
"Sudionici ove čudne ceremonije nisu dio nikakve tajne zavjere ili kulta koji se infilitrirao u sve strukture moći. Jednostavno uživaju u prpošnoj zabavi za Ivanjsku noć u najekskluzivnijem kampu na svijetu". Evans prilično sugestivno postavlja pitanje: "Skriva li ovo uljepšavanje rituala Kremiranje Brige, za potrebe javnosti, mračniji psihološki aspket obreda? Jesmo li suočeni s nastavljanjem rituala žrtvovanja pa makar na simboličnoij razini" kaže Evans.
Je li tamo 1984. žrtvovano dijete?
I odmah daje odgovor - kruže glasine da je tamo snimljem snuff film u kojem je upravo u Šumarku ubijeno dijete. Evans opisuje kako je stanoviti Paul Bonacci gledao film u kojem je 26. srpnja 1984. ubijeno dijete "u okreženju s mnogo visokog drveća". Kada je Bonacci 1992. vidio crno-bijelu fotografiju Velike sove Bohemije, smjesta je prepoznao mjesto na kojem je dječak ubijen, tvrdi Evans. Zašto taj zločin nije procesuiran ovisi koga pitate. Jedni tvrde da je potpuno izmišljen, drugi kako je Boemski šumarak sve zataškao. No oko jedne stvari svi se slažu.
Stvorili prvu atomsku bombu
U rujnu 1942. . Fizičari Ernest Lawrence, J. Robert Oppenheimer sastali su se s S1 izršnim odborom (tijelom ministarstva obrane zaduženom za istraživanje potencijalnog korištenja urana) američke vojske upravo u Boemskom šumarku. Upravo tamo su udareni temelji Projekta Manhattan. Od okupljenih jedino je Lawrence bio član pa su svi drugi imali pristup Šumarku samo kao njegovi gosti.
Odlučuju o sudbini svijeta
Još jedna stvar o kojoj članovi Šumarka nerado govore, ali ne skrivaju, je i činjenica da su brojni američki predsjednici iz njihovih redova. Najmanje sedam nabrojanih (od Tafta do Georga W. Busha) sasvim sigurno su bili članovi Boemskog Šumarka, a neki govore kako su i svi republikanski predsjednici od Drugog svjetskog rata naovamo bili članovi. Govori se i kako su upravo u Šumarku Richard Nixon i Ronald Reagan dogovorili koji od njih dvojice će biti predsjednik i to kojim redoslijedom. Zato nije previše nategnuta teorija kako se među sekvojama odlučuje o sudbini svijeta.
Sve je samo razularena pijanka?
Naravno, članovi tvrde kako je u pitanju samo malo slobodnija zabava te kako u svemu nema ničeg okultnog niti zlokobnog. Pritom se pozivaju i na svoj moto "weaving spiders come not here", ( iz Shakespeareovog Sna ljetne noći: "Niti pauk ne smje siv /Ovdje svoju mrežu prest"), koji zabranjuje članovima da tijekom ta dva ljetna tjedna spletkare i dogovaraju poslove.
No oni koji su imali priliku raditi u tim ljetnim kampovima, kažu da je to prilično daleko od istine. Da, alkohol teče u potocima i ne samo alkohol obzirom na to da se postarija gospoda mora često olakšati po sekvojama; da, priča se o masovnom dovođenju prostitutki (oba spola), no znatno više zabrinjavava ono o čemu se tamo razgovara. Tako je još 1991. novinar Peoplea Dirk Mathison opisao kako je slušao ministra obrane kako s drugim članovima razgovara o pametnom oružju, u razgovor se uključio i biši državni tajnik za mornaricu s procjenama koliko je Iračana pobijeno u Zaljevskom ratu; slušao je i tajnika koji je govorio o revoluciji zdravstvenog sustava, u prezentaciji naslovljenoj "Tko živi, tko umire, tko plaća".
Uostalom, o tome koliko je elitno društvo moćno možda najbolje ilustrira nešto što je u šali rekao Richard Nixon: "Bilo tko može maštati o tome da postane predsjednik SAD-a, ali samo nekolicina ima ikakve šanse postati predsjednikom Šumarka".
