Nijemci su tijekom Drugog svjetskog rata razvili prilično naprednu tehnologiju - prve mlazne motore, krstareće i balističke rakete (V1 i V2), a malo im je nedostajalo da naprave i hidrogensku bombu (daleko snažniju od plutonijske atomske koje su napravili Amerikanci).
No njemački pisac povijesnih i dokumentarističkih romana Jan Udo Holey (poznat pod pseudonimom Jan Van Helsing) tvrdi i da su imali leteće tanjure, prenosi Mysterious Earth.
Odmah ih odveli u tajnu bazu
Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata, Scwartzwald je potresla snažna eksplozija. Mještane Freiburga je probudio prasak nalik na pad zrakoplova. Kako je Helsing 1992. ustvrdio, dužnosnici su istražili mjesto nesreće i našli "leteći tanjur".
U roku od sat vremena, na mjesto su došli nacisti kako bi proučili neobičan disk i pronašli neobična stvorenja u njemu. Sve su pod velom najstrože tajnosti odvezli u dvorac Wewelsburg.
Prema pisanjima kontroverznog Helsinga, tamo su postavili bazu u kojoj su nacistički znanstvenici pokušali odgonetnuti tehnologiju. Postoje i znanstvenici, tvrdi Helsig, koji su vidjeli izvještaje analize izvanzemaljske letjelice.
Prema navodnim izvještajima koji su procurili nakon rata, nacisti su pokušali ovladati antigravitacijskim pogonom. Upravo je taj navodni zarobljeni leteći tanjur bio poticaj da počnu s mnogo većom operacijom izrade vlastitog antigravitacijskog pogona.
Poticaj za revolucionarnu tehnologiju
Viktor Schauberger jedan je od ključnih inženjera koji je navodno iskoristio novi interes nacista. On je proučavao kretanje životinja u vodi i zraku te pokušao osmisliti tehnologiju koja bi to imitirala. Nije se usrodotočio na kretanje životinja, nego više na njihovo okruženje - što se događa zraku i vodi.
Zahvaljujući takvoj perspektivi, Schauberger je uspio napraviti pogon koji radi na sličnom principu kao i tornado, te bi koristio vrtoložno kretanje u kombinaciji s drugim silama kako bi dao letećem tanjuru uzgon.
Iako je znanstvenik imao originalno viđenje problema, svoje ideje je temeljio na drevnim tekstovima, ponajviše indijskim Vedama, u kojima se opisuju drevne letjelice koje se ne bore protiv gravitacije nego je koriste. Treba imati na umu da nacisti drevne tekstove nisu gledali kao svete spise nego kao nacrte.
Zahvaljujući tome, uspjeli su napraviti svoj leteći tanjur, poznat kao Haunebu H-Gerät ili "Hauneburška letjelica".
Navodno, taj njihov leteći tanjur imao je promjer od 35 metara i posadu od osam ljudi.
