Jesen polako, ali sigurno boji krajolike zagasitim tonovima, a dani postaju kraći i hladniji. Za berače šumskih plodova, to je znak da se sezona primiče kraju.

No, za jedan od omiljenih plodova kasnog ljeta, kupinu, postoji točno određen datum nakon kojeg, prema drevnom britanskom folkloru, postaje zabranjeno voće.

Taj dan je 10. listopada, poznat kao "Staro Miholje" ili "Dan kad Vrag pljuje", a priča koja stoji iza njega mračna je i fascinantna, ispreplićući nebeske bitke, anđeoski gnjev i zemaljsku kletvu.

Priča nas vraća u vrijeme mitske bitke na nebesima. S jedne strane bio je Arkanđeo Mihael, vođa nebeske vojske, a s druge Lucifer, najsjajniji od anđela, koji se u svojoj oholosti pobunio protiv Stvoritelja.

Nakon epskog sukoba, Mihael je porazio Lucifera i njegove pale anđele, tako što ih je zauvijek protjerao iz Raja. Taj se događaj u kršćanskoj tradiciji slavi na Miholje, 29. rujna. Međutim, ključni datum za našu priču je 10. listopada.

ZGODNO JE ZNATI /

Jesenja praznovjera: Ne okrećite kruh naopako, ne ubijajte paukove i ne berite kupine iza 10. listopada!

Nebeski pad i trnovito prizemljenje

Prema legendi, upravo je na taj dan, koji je u starom julijanskom kalendaru odgovarao Miholju, Lucifer strmoglavo pao na Zemlju.

Njegov pad nije bio nimalo ugodan. Umjesto na meku travu, sudbina ga je bacila ravno u gusti, bodljikavi grm kupine. Zamislite bijes i poniženje palog anđela, ne samo da je izbačen iz Raja, već je njegov pad završio zapetljan u trnju, izboden i osramoćen.

U naletu nemoćnog gnjeva, Lucifer je prokleo biljku koja mu je nanijela dodatnu bol. Legenda se prenosi u raznim verzijama, a svaka je slikovitija od prethodne.

Vatreni dah i pljuvačka: Najraširenija verzija kaže da je opržio plodove svojim vatrenim dahom i pljunuo na njih. Zbog toga se u nekim dijelovima Engleske ovaj dan naziva "Devil's Spit Day" (Dan kad Vrag pljuje).

Gaženje i mokrenje: Irska predaja tvrdi da je svojim papcima izgazio grmlje, dok kornvolska legenda ide korak dalje i kaže da je, u znak najvećeg prezira, urinirao po bobicama.

Zamah repom ili plaštem: U Škotskoj se vjerovalo da je svojim repom ili plaštem prešao preko grmlja, što čini plodove otrovnima i nejestivima.

Bez obzira na metodu, ishod je isti: nakon 10. listopada kupine postaju gorke, opasne i potpuno neprikladne za jelo. Tko god bi se usudio prekršiti ovo nepisano pravilo, riskirao bi bolest, nesreću ili, prema najcrnjim verzijama, čak i smrt unutar godinu dana.

Ova je narodna predaja bila toliko snažna da se u Sjedinjenim Američkim Državama Miholje ponekad naziva i "Dan otrovnih kupina" (Poisoned Blackberry Day).

Foto: Shutterstock

Istina iza mita: Što kaže znanost?

Iako priča o Luciferovom padu zvuči kao puka fantazija, ona, kao i mnogi drugi folklorni običaji, ima čvrsto utemeljenje u stvarnosti. Naši preci možda nisu znali za mikrobiologiju, ali su bili izvrsni promatrači prirode. Znali su da se s kupinama nešto doista događa kako jesen odmiče.

S dolaskom hladnijih i vlažnijih dana, osobito nakon prvih mrazeva, plodovi kupine postaju idealno tlo za razvoj plijesni i gljivica, poput sive plijesni (Botrytis cinerea).

Te gljivice ne samo da kvare okus, već mogu biti i štetne za zdravlje. Uz to, kako plodovi prezrijevaju, u njima raste koncentracija tanina, spojeva koji im daju neugodno gorak i opor okus.

Dakle, "vražja kletva" zapravo je poetski opis prirodnog procesa propadanja voća na kraju sezone. Legenda je služila kao jednostavno i pamtljivo upozorenje: berite kupine dok su na vrhuncu, a nakon određenog datuma ih ostavite prirodi.

Kupina u drugim vjerovanjima

Kupina nije samo povezana s Luciferom; ona zauzima važno mjesto i u drugim mitovima i vjerovanjima. Neki teolozi smatraju da je "gorući grm" iz kojeg se Bog obratio Mojsiju zapravo bio grm kupine. U kršćanskoj ikonografiji, vjeruje se da je Kristova kruna od trnja bila ispletena upravo od kupinovih stabljika.

U europskom folkloru, kupina je imala i zaštitničku ulogu. Vjerovalo se da sadnja grma kupine blizu kuće može otjerati vampire. Prema priči, vampiri su opsjednuti brojanjem, pa bi se, umjesto da uđu u kuću, zaustavili kako bi brojali svaku bobicu na grmu, sve dok ih ne bi zateklo svitanje.

Postanak i slava: Tko je bio Lucifer?

Prije pada, Lucifer je bio biće neizmjerne ljepote i mudrosti, stvoren kao jedno od najuzvišenijih nebeskih bića. Biblijski tekstovi, posebice u Knjizi proroka Ezekiela, opisuju ga kao "pečat savršenstva, pun mudrosti i savršene ljepote".

Njegov status bio je status pomazanog kerubina zaštitnika, anđela najvišeg reda koji je boravio u Edenu, vrtu Božjem, i hodao "usred ognjenog kamenja" na svetoj gori.

Njegova pojava bila je ukrašena najrjeđim dragim kamenjem, a njegova mudrost i sjaj odražavali su slavu samog Stvoritelja. Bio je besprijekoran na svojim putovima od dana kada je stvoren, sve dok se u njemu nije našla nepravda i pobuna.

Korijen pada: Oholost i pobuna

Upravo je ta izvanredna ljepota i moć postala sjeme njegove propasti. Njegovo se srce uzoholilo zbog vlastitog sjaja, a mudrost je iskvario željom za još većom slavom.

Umjesto da služi Bogu, Lucifer je počeo priželjkivati Božju čast i autoritet za sebe. Prorok Izaija bilježi pet buntovničkih izjava koje počinju s "Ja ću", otkrivajući dubinu njegove arogancije: "Uzaći ću na nebesa; iznad zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići...Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu."

Ta nezasitna žeđ za moći i samouzvisivanjem zamaglila mu je prosuđivanje i povela ga na put otvorene pobune protiv božanskog poretka. Oholost je, prema teološkim tumačenjima, postala temeljni grijeh koji je pokrenuo kozmički sukob.

Foto: Shutterstock

Nebeski rat i izgon

Luciferova pobuna nije ostala samo na razini misli; ona je eskalirala u kataklizmički sukob poznat kao "rat na nebu". Knjiga Otkrivenja opisuje kako su se arkanđeo Mihael i njegovi anđeli suprotstavili Luciferu, koji je sada opisan kao "veliki zmaj... stara zmija, koja se zove Đavao i Sotona", i anđelima koji su stali na njegovu stranu.

Unatoč njihovoj snazi, pobunjenici nisu mogli nadvladati. Bili su poraženi i za njih "više nije bilo mjesta na nebu". Isus Krist je kasnije aludirao na ovaj događaj riječima: "Vidjeh Sotonu kako pade s neba kao munja", čime je potvrdio brzinu i konačnost njegovog izgona.

Zajedno s njim izbačena je i trećina anđela koji su ga slijedili, postavši pali anđeli, odnosno demoni.

Posljedice pada i nova uloga Sotone

Izgonom iz nebeskih sfera, Luciferovo ime, koje znači "Svjetlonoša" ili "zvijezda jutarnja", izgubilo je svoje izvorno značenje. Postao je Sotona, hebrejska riječ za "protivnika" ili "tužitelja".

Njegov pad nije bio samo gubitak položaja, već potpuna preobrazba karaktera i misije. Od čuvara Božje svetosti postao je arhitekt zla, čiji je cilj obmanjivati, iskušavati i uništavati.

Njegov utjecaj proširio se na ljudski svijet, gdje sije sjeme iskušenja, grijeha i duhovnog nemira. Njegove taktike uključuju laži, manipulaciju i poticanje oholosti, uvjeravajući ljude da im Bog nije potreban.

Prva Petrova poslanica upozorava vjernike: "Vaš protivnik, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre." Iako je njegova moć stvarna, ona je ograničena Božjom suverenošću, a njegova konačna sudbina, kako opisuje Biblija, jest vječna kazna u "ognjenom jezeru".

Priča o Luciferovom padu ostaje snažna alegorija o vječnoj borbi između dobra i zla, svjetla i tame. Ona služi kao trajno upozorenje na opasnosti neobuzdane oholosti i posljedice odbacivanja božanskog autoriteta.

Iako je njegova pobuna uvela kaos i patnju u stvoreni svijet, ona također naglašava nepokolebljivu Božju pravednost i suverenost.

U konačnici, ovaj drevni narativ potvrđuje da, unatoč postojanju zla, pobjeda pripada svjetlu, a poniznost i poslušnost ostaju temeljne vrline na putu prema iskupljenju.