Ako postoje, hoće li se pokazati da vanzemaljci izgledaju poput nas, ili im je izgled takav da ga uopće ne možemo niti zamisliti?
Odgovor na to pitanje stvarno ovisi o tome kako mislimo da evolucija radi na svom najosnovnijem nivou.
Zamišljeni izgled vanzemaljaca
Hollywood nam je pružio i više nego dovoljno humanoidnih vanzemaljaca tijekom godina. U početku se radilo o neophodnom rješenju, jer su se specijalni efekti svodili na osobu u gumenom kostimu.
I zato je ironično da sada, kada je zahvaljujući CGI tehnici moguće sve prikazati, vanzemaljci ponekad djeluju što humanije kako bi omogućili gledatelju što lakšu emocionalnu vezu s njima, poput onih u Cameronovom Avataru.
Nekoć je život na zemlji bio puno raznolikiji
Trenutačno možemo proučavati samo oblike života koji se nalaze na Zemlji.
Svi su oni imali isto porijeklo prije oko 3.5 milijardi godina, ali taj je zajednički predak doveo do možda i 20 milijuna različitih vrsta samo životinja.
Sve one imaju tijela organizirana po tridesetak različitih planova tijela nazvanih 'fila'.
Ali kada su se životinje po prvi puta počele diversificirati tamo negdje prije 542 milijuna godina tijekom kambrijske 'eksplozije' , postojala je još i veća raznolikost osnovnih planova tijela.
Pogledajte samo ovu opabiniju na slici dolje, s pet očiju i surlom.
Ili cvjetolikog dinomischusa, koji je čak imao i stabljiku, kao i našeg dalekog rođaka, svitkovca po imenu pikaia.
Što da je evolucije krenula nekim drugim putem
U poznatom misaonom eksperimentu biolog Jay Gould zapitao je što bi se dogodilo ako bismo premotali "vrpcu života" te ju ponovo pustili iz početka.
Gould je naglašavao važnost promjene u evoluciji - promijeniti neku sitnicu u ranom stadiju, i posljedice će s vremenom biti sve veće.
U verziji povijesti u kojoj se mi nalazimo, preživjela je pikaia (ili nešto jako slično njoj) te su od nje kasnije nastale ribe, vodozemci, gmazovi, sisavci i na kraju mi sami.
Ali što da je ranije izumrla?
Možda bi neka druga grupa dala potomstvo od kojeg bi nastala i inteligentna bića, i možda bi vi sad ovaj tekst čitali s pet, umjesto standardna dva oka.
Evolucijska konvergencija
Ako je naše vlastito porijeklo na Zemlji visilo o tako tankoj niti, zašto bi onda vanzemaljci, koji su evoluirali na potpuno drugačijem planetu, uopće ličili na nas?
Evolucijski biolog Simon Conway Morris tvrdi kako odgovor na to pitanje leži u fenomemu evolucionarne konvergencije - procesu zbog kojeg daleko povezane životinje liče jedne na druge.
Na primjer, podjednako je građeno tijelo dupina, tune i izumrlog ihtiosaura, iako su evoluirali odvojeno ali su odgovarali na iste selektivne pritiske kako bi se što učinkovitije kretali brzo kroz vodu.
Nužni elementi evolucije
Ali kakve bi aspekte vanzemaljske biologije mogli očekivati?
Biokemija koja se temelji na ugljiku daje različite rezultate od one temeljene na siliciju ili sumporu.
Kako bi se evolucija uopće odvijala mora postojati mehanizam za pohranjivanje i repliciranje informacija s barem umjerenom vjernošću, poput DNK, RNK ili nečega analognog tome.
Iako su se prve stanice pojavile dosta rano na Zemlji, trebalo je gotovo tri milijarde godina da bi apokon evoluirali i prvi višestanični organizmi. Tako da je dosta vjerojatno da je život na drugim planetima zaglavio na stadiju jednostaničnih organizama.
Potreba uvjetuje oblik
Na planetu sličnom Zemlji vjerojatno je kako bi se zračenje njegovog Sunca koristilo u biokemijskim procesima kao izvor energije.
Kod umjereno velikih višestaničnih primarnih proizvođača biološkog materijala, za učinkovito sakupljanje svjetlosti potrebna je neka vrsta sustava lišća i granja. Slični oblici i navike evoluirali su odvojeno na različitim dijelovima Zemlje, tako da možemo očekivati i 'biljke' manje-više sličnog oblika i na drugim planetima sličnim Zemlji.
S par iznimaka, životinje uglavnom jedu primarne proizvođače ili jedne druge, a postoji ograničen broj načina na koji to mogu činiti.
Lovljenje hrane najčešče rezultira s ustima na početku tijela, pa tako imamo glavu i rep. Zubi a vjerojatno i čeljusti evoluiraju kako bi mogli držati i usitnjavati hranu.
Kretanje po tvrdoj površini zahtijeva posebnu građu (poput cilija, mišićnog stopala ili nogu).
Tipično, životinje su građene bilateralno (lijeva/desna strana) simetrično. U stvari, velika većina životinja propada 'supergrupi' po imenu Bilaterija.
Ali što je s inteligentnim stvorenjima velikog mozga koja su u stanju priječi međuzvjezdane udaljenosti?
Inteligentni vanzemaljci teško da će biti veliki kukci
Insekti imaju daleko najviše vrsta na Zemlji, zašto vanzemaljci ne bi izgledali poput njih?
Nažalost, rast je prilično otežan kada vam se kostur nalazi s vanjske strane, te mu je potrebno periodično presvlačenje i ponovni rast. Na planetima poput Zemlje, sve životinje s vanjskim kosturima osim onih malih kolabirale bi pod vlastitom težinom tijekom presvlačenja oklopa, a neka je kritična veličina ipak potrebna kako bi došlo do dovoljno kompleksnog mozga.
Uvjeti napretka
Relativno veliki mozak, mogućnost korištenja alata i sposobnost rješavanja problema karakteristike su koje su se više puta zajedno pojavile na Zemlji, kod primata, kitova, dupina, pasa, papiga, vrana i hobotnica.
Ali jedino su primati uspjeli razviti korištenje alata do zadovoljavajućeg nivoa. To je barem djelomično rezultat hodanja na stražnjim nogama, što oslobađa prednje udove, kao i zbog pokretljivosti prstiju (što je možda kluč porjekla pisanog jezika).
Još uvijek dosta nepoznanica
Na kraju, još se uvijek ne može sa sigurnošću reći da li inteligentni vanzemaljci, pod uvjetom da uopće postoje, ličiti na nas.
Možda je, a možda i nije od neke važnosti činjenica da ljudi imaju samo dva oka i uha (minimum potreban za stereo vid i sluh), i samo dvije noge (smanjeno sa stabilnijih četiri).
Brojni organi isto dolaze u paru kao posljedica kao posljedica evolucijski duboko ukorjenjene, a možda i neizbježne, bilateralne simetrije.
Što je slučajno, a što neophodno
No ipak postoje neki elementi našega tijela koji nisu vjerojatno ništa drugo već smo rezultat slučajnosti.
Tako je i činjenica da imamo ruke i stopala sa po pet prstiju posljedica fiksacije na broj pet kod naših četveronožnih predaka – dok su neki bliski rođaci eksperimentirali i sa po sedam ili osam.
Većina je vrsta patila od slučajnog 'zaključavanja' tijekom razvoja, nakon čega bi im plan tijela postao stereotipan i ne bi se više mijenjali.
Razdvajanje funkcionalnih od slučajnih razloga jedan je od glavnih izazova u evolucijskoj biologiji, te bi nam možda moga o pomoći shvatiti kako bi se vanzemaljski oblici života mogli razlikovati od nas.
Osnovni način na koji sada tražimo inteligentan život u svemiru je slušanjem radio ili gama prijenosa. To se sve više koncentrira na zvjezdane sustave sa zemljolikim planetima, jer se za njih vjeruje kako imaju najviše šanse da sadrže život.
Napokon, daleko je lakše tražiti život kakav poznajemo, nego onaj kakvog nismo ni zamislili.
