ShoutEm je tada bila platforma putem koje je korisnicima bilo omogućeno jednostavno stvaranje vlastite društvene mreže. Iako relativno uspješni u tome, putem su nanjušili perspektivniju nišu, te su svoj proizvod odlučili potpuno izmijeniti i pod istim imenom svjetskom tržištu ponuditi platformu za jednostavnu i brzu izradu mobilnih aplikacija.
Rizičan potez se itekako isplatio, jer odmah su ga prepoznali brojni klijenti (broje se u desetcima tisuća širom svijeta) i ozbiljni investitori. ShoutEm je prije dvije godine dobio svojih prvih 1,2 milijuna dolara investicije od slovenskog fonda RSG Capital, što ga je gurnulo u smjeru osvajanja svjetskog tržišta. Tvrtka se i dalje razvija, ima ured u New Yorku i Londonu, te se sprema na novu, još ozbiljniju rundu investicije, ali i na najvažniju stepenicu u životu tehnoloških start-upova – profitabilnost.
Visokotehnološka start-up scena u Hrvatskoj počela se razvijati. Farmeron, pothvat mlade ekipe iz Osijeka, prije godinu dana podigao je popriličnu prašinu, a riječki WhoApi upravo započinje svoj put prema svjetskom tržištu uz podršku investitora iz Silicijske doline. Jesu li stvari, napokon, krenule u pravom smjeru ili tek svjedočimo cirkusu za naivce koji u Hrvatskoj pomažu neinformirani političari?
Danas mladi poduzetnici na čelu tehnoloških tvrtki u nastanku dobivaju ordenje od predsjednika države, američki investitori se u audijenciju pozivaju preko Facebooka, o investicijama se priča u središnjim informativnim emisijama nacionalnih TV-kuća... Odakle sad sve to i kako je izgledalo imati start-up tvrtku s globalnim ambicijama prije pet godina? Stvari su se promijenile i sada više nismo sami. Imamo impresivno i nabrijano društvo firmi koje rade odlične stvari, imaju zanimljive ideje i, što je najvažnije, ne boje se izaći iz zone komfora i provesti godinu, dvije putujući po svijetu i gradeći svoju globalnu tvrtku. Dobro je da se danas puno priča o tehnološkim start-upovima i o postignućima malih firmi, jer to stvara pozitivnu klimu i motivira ljude da pokušavaju napraviti nešto, izgrade tvrtke i stvore neku novu vrijednost.
Naša prva ideja o start-upu koji bi bio baziran na proizvodu, nastala je krajem 2006. i bili smo među prvima iz Hrvatske koji su krenuli tim putem. O start-upovima su u to vrijeme govorili samo rijetki, a financiranje je bilo moguće dobiti samo od BICRO-a, državne agencije koja je, po mojem mišljenju, još uvijek najsvjetlija točka kad se priča o Vladi i ulaganju u inovacije.
Čak je i na globalnoj razini bilo svega nekoliko evenata i izvora financiranja na koje smo se mogli prijaviti. Putovali smo na velike konferencije u Pariz (LeWeb), San Francisco (TechCrunch Disrupt), London (Seedcamp), predstavljali svoj projekt i skupljali informacije, jer u Hrvatskoj nismo imali nikoga tko bi nam mogao dati kvalitetan savjet kako raditi globalni start-up.
Ako po strani ostavimo show, zadovoljavanje taštine i skupljanje medijske minutaže, što država može učiniti kako bi mlade hrvatske tvrtke i poduzetnici mogli ostvariti svoje ambicije? Ima li mjesta za državu, državne interese i/ili pomoć u takvim pothvatima? Ne volim političare, oni ne stvaraju ništa, a iako kažu da rade na dobrobit društva, uz njih se veže gomila kontroverznih stvari, poput neprimjerenih primanja, doživotnih penzija i drugih privilegija koje bacaju sjenu na sve što bi oni trebali predstavljati. Eventualno Radimir Čačić ima neki kredit kod mene, ali i on ima problem da se bavio granom industrije (građevinom) koja spada tamo negdje u 20. stoljeće. Nisam još vidio niti jednog političara za kojeg mogu biti siguran da se bavi politikom iz ispravnih pobuda, a ne oportunistički.
Zato mi se ne sviđa da se političari sad povezuju s nečim na čemu nas nekolicina radi danonoćno već godinama, te pričaju o tome kao o nekom velikom uspjehu. Mi smo još daleko od uspjeha, ali radimo na tome i vjerujemo u potencijal. Izgradili smo zajednicu vlastitim radom i trudom, te pokazali da se može nešto napraviti. Moji partneri i ja smo od dvoje ljudi u roku od šest godina narasli na tvrtku od skoro 60 zaposlenih i tu ne mislimo stati, nego planiramo napraviti nešto još veće i služiti kao primjer još dugo godina. Kao što mi mijenjamo svijest o poduzetnicima u nešto pozitivno, tako političari prvo moraju provesti dosta godina i dokazati se prije nego što bih ih ja pustio u naše dvorište.
Oslanjati se na političare može biti vrlo opasno – radi se o dugoročnim projektima tipa gradnje start-up zajednice, a vrlo je vjerojatno da će se garnitura na poziciji mijenjati, pa će i cijeli projekt pasti u vodu jer više nema pravu podršku.
Ipak, političari nude pomoć, barem deklarativno. Mogu li i oni pomoći u izgradnji start-up scene u Hrvatskoj ili mogu li, i kako, barem ne odmoći? Političari nemaju znanja ni iskustva za to – najbolje je da se start-up zajednica drži izvan politike i osloni se na vlastite snage. Političari trebaju samo pomoći postojećim institucijama da povuku novce iz fondova, ostati u sjeni i pustiti poduzetnike da budu u prvom planu.
Tehnološkim tvrtkama ne treba puno novca – treba nam pametan novac, a najbolje bi bilo da taj novac dolazi od uspješnih privatnika koji ga reinvestiraju u nove tvrtke. No, budući da takvog novca kod nas nema puno, jednostavno nema puno uspješnih privatnih tvrtki, novac iz fondova EU možda je rješenje. Tu je BICRO bio vrlo uspješan, ali nije imao adekvatnu podršku vladajućih. BICRO već ima model prema kojem može osigurati značajnija sredstva i ima model po kojem investira u start-upove i bilo bi idealno da se taj model ponovo aktivira.
Država pomaže škverove, poljoprivrednike, tradicionalne zanate... vjerojatno jer računa na otvaranje (ili barem zadržavanje) radnih mjesta, multiplikativni efekt i zadovoljstvo birača. Može li se opravdati ulaganje ili financijsko pomaganje jedne tehnološke tvrtke orijentirane na globalno tržište? Neće li njezini vlasnici, čim im se pruži prilika, spakirati torbe i zapaliti za Silicon Valley i kapital prikupljen u Hrvatskoj iskoristiti za stvaranje uspješne američke tvrtke? Da. Mislim da bi bilo suludo tražiti da se sad odjednom investira hrpa novca u IT i start-upove, jer jednostavno nemamo know-how da ga kvalitetno iskoristimo i tek ga trebamo razviti. Također, situacija u državi nije sjajna i razumijem da treba gasiti i te kratkoročne požare. Ali isto tako treba razmišljati dugoročno gdje se može dobiti najveći povrat, a u IT industriji leži neki potencijal. Pritom ne mislim na tipične veće hrvatske IT tvrtke koje uglavnom posluju s državom.
Ministarstvo gospodarstva kroz svoje poticaje rasipa puno novca na puno malih tvrtki po principu svima isto. Tim se sredstvima ne može započeti nikakav razvoj novog proizvoda. To je možda OK ako želimo te firme samo održavati na životu i zadržati radna mjesta, ali moram priznati da nisam siguran koliko se to razlikuje od spašavanja radnih mjesta u brodogradnji ili poljoprivredi. Ako neka konzultantska IT firma u današnje vrijeme ne može poslovati s dobiti, onda radi nešto vrlo pogrešno. Ono što je vrlo važno je da se prepoznaju oni koji su potencijalni novi Google ili Facebook i da se njih prati u razvoju do kraja.
Dakle, ako se u njih utrpa dovoljno novca, takve će tvrtke svoj profit ostaviti u Hrvatskoj, tu će zapošljavati? Uz investiciju od 100 ili 200 tisuća eura, start-up može napraviti tek prvu iteraciju proizvoda i ako u Hrvatskoj ne postoji nitko tko ga može financirati nakon toga, ono što će se dogoditi je da će ta firma otići u Silicon Valley i tamo tražiti investiciju, što za sobom povlači sljedeću stvar koja nije u interesu države.
Takva firma će vrlo vjerojatno biti prisiljena otvoriti tvrtku u Americi i poslovati tamo. U tom trenutku to više nije hrvatska firma, a Hrvatska gubi ono što bi mogla dobiti da je ta firma ostala u hrvatskom vlasništvu, postala profitabilna ili se prodala. Nije dobro ni da se tvrtku pokuša spriječiti da potraži financiranje vani ili nastavi raditi u inozemstvu, jer će vjerojatno ostati bez izvora financiranja i propasti. Rješenje je osigurati investiciju i pratiti firmu u kasnijem razvoju. Ako nema strategije za taj idući korak, onda ni ovaj prvi nema previše smisla.
OK, kada se već priča o lovi, nemojmo biti poput političara i pričajmo konkretno – koliko je novca potrebno da se Hrvatska upiše na high-tech kartu svijeta? U Hrvatskoj na godinu nema više od 10-15 dobrih ideja koje zaslužuju neki inicijalni kapital reda 30 do 50 tisuća eura za razvoj. Također, u godini dana nećete naći više od dvije, tri tvrtke koje mogu opravdati investiciju u iznosu od pola do milijun eura. Kad se to sve skupa zbroji, onda ispada da se s nekoliko milijuna eura godišnje može malo pomalo graditi start-up scena koja će kroz pet do 10 godina rezultirati jednom ili dvije firme koje će zaposliti nekoliko stotina ljudi u razvoju i generirati značajniji profit.
Više od toga ne može, a i ne može nam strategija biti ići na masovnost, jer u Hrvatskoj jednostavno nemamo toliko kadra da bismo podržali rast velikog broj hrvatskih IT tvrtki. Mi smo u zadnjih par godina zaposlili 50-ak ljudi i nije nam bilo lako naći kvalitetne ljude, ne znam što ćemo u trenutku kad će nam trebati novih 100 ili 200. Strategija treba biti fokus na mali broj visokoprofitabilnih tvrtki.
Naravno, novac nije sve što je potrebno tvrtkama da narastu. Primjerice, ShoutEm je zapeo za oko investicijskim fondovima iz Slovenije, Češke, Norveške, New Yorka i Silicijske doline. Mi možemo birati gdje ćemo uzeti iduću rundu investicija i tražimo partnera koji nam novcem, ali i znanjem te kontaktima, može pomoći da prerastemo u globalnog lidera u mobilnoj tehnologiji s prihodima preko 100 milijuna dolara godišnje. Nažalost, ni u najluđim snovima ne vidim da bi nam trenutno neki hrvatski investitor ili Vladina organizacija mogla biti partner. Ne donose na stol dodatnu vrijednost, znanje i kontakte, a to je ono što nama zaista treba.
Znači, politika, ni uz najbolju volju, ne može ništa napraviti da osigura ostanak i razvoj high-tech tvrtki u našoj zemlji? To se čini malo nevjerojatno. Nije da se ne može ništa napraviti, nego se opet ne promišlja dugoročno. Kao prvo, ministri u čijem je to resoru trebaju tražiti savjetnike koji imaju neki realan background, a ne one koji imaju najviše prijatelja na Twitteru. Problem je u tome što u Hrvatskoj nema dovoljno ljudi s iskustvom u managiranju VC fondova, radu s globalnim IT start-upovima i koji imaju iskustvo u gradnji start-up zajednice, a nisu o tome samo čitali iz knjiga.
Na pamet mi padaju poduzetnici hrvatskog podrijetla koji su se raselili po svijetu i izgradili uspješne tvrtke – oni imaju to iskustvo. U Americi sam upoznao nekoliko vrlo dobrih investitora hrvatskog podrijetla koji su u toj industriji i vode fondove vrijedne od 100 do 200 milijuna dolara i kada bi im se netko obratio, možda bi bili spremni pomoći. Također, mislim da ljude koji rade na tom projektu ne bi trebalo plaćati, nego da bi oni to trebali raditi na dobrovoljnoj bazi, tako smo sigurni da ljudi to rade iz ispravnih pobuda.
SAD ili EU? Definitivno SAD, to je najbrže i najveće tržište koje se ne boji raditi sa start-up tvrtkama.
Poticaji ili potezne olakšice? Olakšice i poticaji, ali samo za one s većim potencijalom.
Farmeron ili WhoApi? Za sada Farmeron. Postoji toliko prilika na tržištu za koje nitko ne misli da imaju potencijal, a zapravo su ogromna prilika.
Privatnik ili poduzetnik? Poduzetnik. Više volim tu riječ. Čovjek koji poduzima nešto.
David McLure – biznismen ili showman? Više je showman, ali s dobrim namjerama. On zasad nema tako velik poslovni uspjeh iza sebe kao neki drugi investitori, primjerice Marc Andreseen (Netscape, Skype), Paul Graham (YCombinator) ili investitorski background poput Freda Wilsona (Twitter, Foursquare, Kickstarter, Tumblr), tek se treba dokazati.
Trebamo li se i mi ugledati na gradove po svijetu i težiti stvaranju jednog snažnog i prepoznatog high-tech centra? Možemo li uopće postići da Zagreb ili, zašto ne, Osijek budu ozbiljno shvaćeni na svjetskoj (ili barem europskoj) karti tehnoloških centara? Jedan uspješan start-up može staviti Hrvatsku na mapu. To je sve što trebamo. U Zagrebu se pokreće inkubator, što je dobro u smislu da će ljudi tamo sjediti u istoj sobi i razmjenjivati ideje i znanja.
Ono što nama zaista treba su Venture Capital fondovi i jedna dobra priča o uspjehu. Ali to treba biti prava priča, s podlogom u poslovnim rezultatima, ne nešto u žutoj štampi gdje su činjenice prenapuhane i izvrnute. Treba nam firma koja će zaposliti stotinjak ili više ljudi i generirati prihode po čovjeku koji višestruko premašuju troškove.
Nakon toga se više nitko neće usuditi reći da su start-upovi zanemarivi faktor i da je bezveze da se troši novac na investiciju u tehnološke start-upove. Dotad će biti teško uvjeriti ljude u tu priču. Ljudi nisu glupi i znaju zbrojiti dva i dva, te usporediti broj ljudi koje prosječni start-up zapošljava s brojem ljudi koji svaki dan ostane bez posla.
