Pucnjava srećom još nije problem kada su svemirske letjelice u pitanju, ali njih se mora štititi od udara jako brzih komadića raznog svemirskog otpada. Jedan način spriječavanja štete gradnja je čvršćeg trupa, a drugi bi bio korištenje materijala koji mogu liječiti sami sebe. A jedan tim kemijskih inžinjera misli da je uspio stvoriti tako nešto.
U potrazi za materijalom koji bi se spontano samopopravljao, Timothy Scott sa Sveučilišta u Michiganu je sa svojim kolegama želio isprobati tekući resin koji bi se nalazio između dvije čvrste površine. U slučaju da one budu probijene, ideja je da resin uđe u rupu, stvrdne se u njoj i tako ju blokira. Materijali koji su u stanju to napraviti već postoje.
Neki koriste mikrokapsule koje sadrže kemikalije slične ljepilu koje se rašire ako kapsule budu probijene kada je materijal u kojemu se nalaze oštećen. Akciju ljepljenja ponekad započne druga kemikalija, koja djeluje kao katalizator, a koja se nalazi u osnovnom materijalu.
Problem s takvim procesima je u tome što nekada traju satima. To može biti podnošljivo u nekim primjenama, poput samopopravljajućeg premaza na kanalizacijskim cijevima. Ali u avionu ili u svemiru rupu treba začepiti istog trena.
Znanstvenici su počeli tražiti spojeve koji se brzo ukrute kada su izloženi kemikalijama koje se obično nalaze u zraku koji ljudi udišu. Dr. Scott je zaključio da će u slučaju probijanja trupa zrakoplova ili svemirske letjelice, ogromne količine zraka juriti van kroz te rupe.
Radikalne ideje
Spojevi koji reagiraju na vlagu u zraku odmah su odbačeni, većina zraka u avionima i svemirskim letjelicama namjerno su dosta suhi kako bi se spriječilo hrđanje, te stoga nije vjerojatno da bi mogli osigurati dovoljno vlage za samoliječenje. Dušik i ugljik dioksid dosta su loši u započinjanju nužnih kemijskih transformacija.
Omiljeni kandidat bila je grupa kemikalija poznatih pod nazivom alkil-borani, koje se koriste u razim industrijskim primjenama i jako reagiraju s kisikom kako bi stvorili izrazito reaktivnu klasu elemenata znanu kao slobodni radikali. Ovi slobodni radikali koriste se za započinjanje polimerizacije, procesa spajanja više manjih molekula u veće kako bi se stvorila plastika.
Ali rad s alkil-boranima nije lagan jer njihovi slobodni radikali reagiraju s kisikom na takav način da mogu i prekinuti polimerizaciju, što definitivno nije ono što bi znanstvenici htjeli da se dogodi.
Kako bi zaobišao taj problem, dr Scott i njegov tim koristili su kombinaciju unutar jedan milimetar širokog prostora koji se nalazio između dva tvrda sloja plastičnog materijala, od kojih je svaki isto bio debel samo jedan milimetar.
Znanstvenici su zatim pucali u taj sendvič s puškom iz velike blizine, i otkrili kako se spoj brzo transformirao u otporni polimer koji je začepio rupu od metka. Štoviše, usporena je snimka otkrila da se čvrsti čep formirao za manje od sekunde, što je brže od bilo kojeg drugog samopopravljajučeg materijala razvijenog do sada.
Economist/Tehnoklik.hr
