Trebate kupiti djevojci piće prije nego se počnete "drapati" sa njom u baru. Slanje poruka kada se nalazite samo sobu odaljeni, znak je nesposobnosti za socijalni kontakt.
Fotografiranje da se dobiju "lajkovi" je narcizam u svom najgorem izdanju. "Ja živim u svijetu gdje sam jednu generaciju iza", piše 30-godišnji Danny C obraćajući se svojoj generaciji.
Volim jednostavne užitke - jesti, smijati se, baviti sportom, spavati, ljudske interakcije.
Ali, nažalost, okrećem se sa svoje live strane na putu prema razredu i vidim ljude koji besciljno gledaju u fablete (fablets = od eng. fabulous, a označava nevjerojatan komad tehnologije koji ometa naše socijalne interakcije), u nadi da ću dobiti poruku ili "lajk" na neki komad spektakularnog ništavila koje ispunjava naše živote!
Mi gledamo naše telefone nadajući se da ćemo dobiti nešto zahvalnosti u nekom obliku tehničke obavijesti. Naši umovi uneređeni su s beskorisnim znanjem o tome koliko sljedbenika, prijatelja ili "lajkova" ima jedna "photoshopirana" slika, dok važne stvari u životu ignoriramo.
Nisam mislio biti osuđujuća smetnja i nije potrebno da zvučim gadno kao svi drugi koji bjesne na ovu generaciju.
I ja također žudim za "lajkovima" i pažnjom svojih vršnjaka, ali želim svijet u kojem ljudi razgovaraju u prijevoznim sredstvima i smisleno razgovoraju za večerom; gdje je čuđenje još uvijek živo a trava koja raste u Africi ne može se vidjeti s fablet kontinenta.
Nedostaje mi kreativnost i znatiželja iz mog djetinjstva koji su me doveli do pojedinca kakav sam bio, ne kuja kakav sam postao.
Nakon ludog razmišljanja o svijetu koji nije, međutim, imao sam epifaniju da sam možda u krivu.
Živimo u vremenu stalne komunikacije gdje nam digitalno dijeljenje podataka omogućava da ostanemo u kontaktu s ljudima u drugim vremenskim razdobljima koje bismo odavno zaboravili. Možda sam ja taj koji je u krivu jer nemam više od 5.000 sljedbenika.
Možda sam u krivu jer imam pet velikih prijatelja, a ne 2.000.
Živim svoj život pokušavajući ograničiti vrijeme koje sam na telefonu s prijateljima - nikad za večerom ili nikad kad sam, što se toga tiče, sa svojom bakom. Teško je vidjeti osnovnoškolca do četvrtog razreda s najnovijim iPhoneom, jer kad sam ja bio njihove dobi, bio sam više zabrinut hoću li igrati kickball ili neku drugu igru.
Sviđa mi se da smo više informirani nego ikad, ali ja bih želio kada bismo se mogli sjetiti vremena bez Twittera i ljudi koji su da bi saznali vijest morali pročitati novine. Volio bih da se sjećam raspusta i odmora sa svojom memorijom, a ne s Instagramom.
Ja živim i dišem na isti način na koji to rade i drugi ljudi, ali ja čeznem za stvarnom vezom s ljudima izvan tehnologije. Ne želim da se moje prijateljstvo temelji na Snapchatu i "reply" tweetovima.
Prijatelji koje imam su super, ali je teško graditi odnose kada se svi više bave "lajkovima" i emotikonima kao što je srce, na svojim ekranima, a ne nečim što se odvija ispred našeg nosa.
Život se kreće vrlo brzo i kad kažem da ste budala zbog toga što neprestano provjeravate svoje omiljene aplikacije kako bi vidjeli koliko "lajkova" imate, to je moje osobno mišljenje.
Znam da vas tapkanje pred zaslonom čini sretnim, ali znam i ovo: Postoje ljudi koji vide svijet kao igralište, koji izlaze svaki dan znajući da imaju najveću priliku u svijetu - živjeti.
Dakle, pouka ove priče je da spustite telefon. Držite ga - koga briga? No, nemojte biti gubitak svemira; Živite život jer je, u konačnici, nitko se neće brinuti ima li vaš "food porn" 1.000 "lajkova" ili ste na jedan dan bili poznati na aplikaciji Vine.
Ljudi će brinuti o tome kakva ste osoba, a ne o filtriranoj verziji koju je vaš Instagram portretirao.
