Listverse predstavlja 10 tehnologija koje su predstavljale rane pokušaje pružanja korisnicima pristup uslugama koje sada uzimamo zdravo za gotovo.
10. Telefonske usluge
Prije dolaska osobnih računala, jedini rašireni uređaj preko kojega se moglo dvosmjerno razmjenjivati informacije bio je telefon. Stoga je većina informacija za koje nam je sada dovoljno da samo bacimo pogled na smartfon prije je bila dostupna u obliku telefonskih usluga.
Tako je postojao broj koji ste mogli nazvati za točno vrijeme, a koji se i danas koristi.
Telefonke usluge počele su od druge polovice 20. stoljeća ispunjavati i druge potrebe, poput 'linija za tulume' za više korisnika (poput nekadašnjeg Škvadrofona), što je bila neka vrsta rane društvene mreže.
9. Video spojevi
Internet stranice i aplikacije za spojeve procvjetale su u zadnjih desetak godina, ali osnovni koncept spajanja para koristeći podatke iz profila daleko je stariji od modernog interneta i lako se može pronaći u fenomenu koji je svojevremeno smatran prolaznim trendom: video spojevima.
Prva takva usluga, Great Expectations, započela je s radom na valentinovo 1976. Članovi bi platili godišnju članarinu te posjetili Centre za članove gdje bi ispunili svoj članski profil i snimili vlastiti video u kojemu bi objasnili što žele od spoja.
S vremenom slične su se usluge počele pojavljivati posvuda, poput današnih aplikacija i stranica za spojeve, te je ta industrija zarađivala milijarde dolara prihoda u 80-tima i 90-tima. No internet spojevi brzo su stali na kraj svome prethodniku. Match.com, prva takva steranica, debitirala je 1995. Great Expectations, koji je u međuvremenu prerastao u pravu franšizu diljem SAD-a, stavio je ključ u bravu samo nekoliko godina kasnije.
8. Džepne video igre
Kada su video igre osvojile javnost u ranim 70-tima, odmah smo se zaljubili u njih. Toliko da smo ih htjeli staviti u džep i nositi ih posvuda s nama. No ondašnja tehnologija jednostavno nije dozvoljavala tako što. Ali to nije spriječilo neke poduzetnije tvrtke da se približe tim željama što je moguće više, što znači ne baš blizu, kako bi gamerima omogućili prijenosno iskustvo igranja.
Mattelove sportske igre pokušale su replicirati akciju s LED točkama i crtama, dok su kasnije tvrtke poput Tigera i Nintenda koristile LCD displeje kako bi stvorile privid animacije. Među najpopularnijima bila je Nintendova Game and Watch serija, koja je imala dvostruke ili široke ekrane, te nudila (jako okljaštene) adaptacije poznatih arkadnih igara poput Donkey Konga.
7. Sustavi oglasnih ploča
Kada je započelo komercijalno širenje dail-up modema sredinom 80-tih, internet kakvog danas poznajemo još nije ni postojao. Umjesto njega, postojala je divovska nepovezana mreža nečega što se danas smatra ranim web stranicama - Bulletin Board Systems (sustavi oglasnih ploča) ili BBS. Korisnici bi se povezali kako bi objavili poruke za druge korisnike (jer bi obično na BBS mogao biti spojen samo po jedan korisnik), razmjenjivali datoteke, pa čak i ilegalno skidali softver.
Kako su međugradski pozivi tada još uvijek bili skupi, te su ploče uglavnom funkcionirale na lokalnoj bazi. Ranih 90-tih, kada je napredak tehnologije omogućio rane chatove i igranje na lokalnim oglasnim pločama, internet je tek počinjao ulaziti u domove ljudi. Njegov je dolazak praktički u potpunosti izbrisao ono što je počelo postajati rastuća kultura, no kao što je slučaj sa svime povezanim s tehnologijom, nešto je BBS-ova još ostalo, većinom u SAD-u.
6. Cartrivision
Video rekorderi postali su neizostavan dio domova u 80-tima. Potrošači su imali koristi od rata formata između VHS-a i Betamaxa koji je poticao nove inovacije i snižavanje cijena.
Ali oba formata gotovo da je potpuno uništio Cartrivision, prvi kućni video rekorder oglašavan u Sjedinjenim Državama. Radilo se o nevjerojatno ambicioznom uređaju.
Prvi se put pojavio u medijima još 1972., a dolazio je kao jedan uređaj zajedno s TV-om, koji se prodavao pod više različitih imena. Mogao je snimati televizijski program na plastične kazete u trajanju do sat i pol; uz to je mogao snimati i crno-bijele kućne videe pomoću pričvršćene kamere. Kazete hollywoodskih hitova mogle su se posuđivati u posebnim videotekama. Dizajn tih kazeta bio je takav da je onemogućavao premotavanje bez posebnog uređaja, tako da se svaki posuđeni film mogao pogledati samo jednom.
Nažalost, loša kvaliteta videa i apsurdno visoka cijena - oko 65.000 kuna u današnjem novcu - stvorila je od uređaja spektakularnu propast. No jedan od ulagača je u intervjuu Washington Postu iz 1973. prepoznao budućnost kućnih videa: "Ovo će vratiti pornografiju natrag u domove, gdje i pripada."
5. Mikiphone
Sonyev Walkman je u 80-tima revolucionalizirao način na koji ljudi slušaju glazbu i otvorio put prenosivim glazbenim uređajima poput iPoda. Ali prvi se prenosivi uređaj za slušanje glabe pojavio dosta ranje, još 1924. kada se pojavio prvi prenosivi gramofon s pločama veličine CD-a.
Nazvan Mikiphone, obećavao je "orkestar u vašem džepu", a to je i pružao. Kompaktni je uređaj zahtijevao malo sastavljanja, a mjesto zvučnika koristio je 'rezonator' za pojačavanje zvuka. Kako bi radio rukom je trebalo okretati ručicu, što je i inače bilo normalno za onodobne gramofone. Radilo se o stvarno pravom tehnološkom čudu za to doba.
4. Zoopraksiskop
Poznatog britanskog fotografa Eadwearda Muybridgea zatražili su 1877. da pomoću fotografije riješi staru zagonetku. Pitanje je bilo da li tijekom galopa konja postoji trenutak u kojem sva četiri kopita napuste tlo. Kako bi došao do odgovora Muybridge je postavio seriju kamera koje su trebale snimiti svaku fazu kretanja konja.
Nastale fotografije postavljene su na disk i projicirane pomoću Zoopraksiskopa, kružnog projektora kojeg je izumio sam Muybridge, i koji je prvi na svijetu prikazivao pokretne slike. Muybridge je zatim napravio gotovo 100 sličnih snimki ljudi i životinja u pokretu koje jako podsjećaju na današnje GIF-ove. I da - sva četiri kopita napuste tlo, baš kao što je Muybridgeov proto-GIF i dokazao.
3. Iter Auto
Iako je teško povjerovati kako su prvi osobni sustavi za navigaciju stariji od GPS-a, ili čak i satelita, no činjenica je kako je prvi pokušaj komercijalnog uređaja za navigaciju nastao u vrijeme kada se automobile tek prestalo pokretati ručicom. Jedna je talijanska tvrtka 1932. napravila konzolu koja je bila povezana na brzinomjer te je koristila zamjenjive, klizajuće mape kako bi vodila korisnike do njihovih odredišta.
Radilo se o prvome uređaju koji je pokazivao korisnikov položaj u stvarnome vremenu, i stvarno je radio, dokle god ne biste negdje krivo skrenuli. Jasno, korisnik je trebao započeti putovanje s predodređene točke, a brojna su putovanja bila dovoljno duga da zahtijevaju i po nekoliko mapa, te je korisnik morao s vremena na vrijeme stati pored ceste i promijeniti kartu u uređaju.
Iako ovaj uređaj i nije postigao preveliki komercijalni uspjeh, radilo se o ambicioznom prvom pokušaju tehnologije kojoj će trebati još dobrih 60 godina da napokon dosegne zrelost.
2. Hoggov selfi štap
Iako se možda ne radi o nekom pretjeranom tehnološkom čudu, selfi štapovi se zadnjih godina prodaju kao ludi. Časopis Time naveo ih je kao jedan od najvećih izuma 2014., što je malo iznenadilo Alana Cleavera, jer se zrnata crno-bijela fotografija, snimljena selfi štapom, nalazi u negovoj obitelji već generacijama.
Cleaverov djed Arnold Hogg snimio je gornju fotografiju još 1926. koristeći uređaj koji je sam izumio. Kao što možete vidjeti, izgleda manje više isto kao i moderni selfi štap. Iako Alan Cleaver osobno i nije fan selfi štapova, "postali smo toliko usamljeni da više nemamo ni prijatelja koji bi nas fotografirao", kaže, ipak priznaje kako bi bilo lijepo da je njegov djed patentirao svoj izum.
1. Telharmonij
Dok su usluge glazbenog streaminga danas posvuda, možda će vas iznenaditi da je prvi servis za streamanje glazbe na telefone znatno stariji od smartfona, interneta, pa čak i suvremene telefonske službe.
Početkom 20. stoljeća, osobe koje su imale telefon mogli su nazvati operatera i zatražiti da ih se spoji na telharmonij. Divovska bi sprava zatim pumpala elektronsku glazbu u telefonski prijemnik korisnika.
Telharmonij je bila cijela mašinarija težine 200 tona koja je zauzimala cijeli kat zgrade, a sastojala se od enormnog labirinta releja, alternatora, transformatora i sklopki spojenih na dvije posebne tipkovnice. Glazbenici bi svirali 24 sata na dan, a njihovu bi glazbu telharmonij pretvarao u električne signale, što bi stvaralo jezive, zveketajuće elektronične melodije. Na telefonsku bi se slušalivu stavio posebni papirnati tuljac koji bi pojačavao zvuk, jer u to doba još nisu postojala pojačala.
Članak u New York Timesu iz 1906. nahvalio je izum na sav glas, što je navelo i Marka Twaina da ga posjeti. Twain je bio oduševljen uređajem. "Svaki put kada vidim ili čujem novo čudo poput ovoga opet moram odgoditi svoju smrt... Nikako nisam mogao napustiti svijet dok nisam opet i opet čuo ovaj zvuk", rekao je Twain Timesu.
