Njegova starija braća valjala su se svakodnevn po podu u klinču pokušavajući jedno drugome složiti polugu, stisnuti ga uz pod ili, štajaznam, na neki drugi način prisiliti da se preda, dok je on pomalo usamljeno i, bezbeli, neshvaćeno maštao o studiju filma.
Naravno, kao najmlađi u tako barbarski nastrojenoj obitelji nikako nije mogao izbjeći da se tu i tamo pohrva, pa makar samo onda kada bi ga braća zadirkivala da je "umjetnik", "glumac" ili nerijetko i svakako neopravdano čak "peder", ali to nikada nije bilo nešto čime se namjeravao baviti u životu.
Drugačiji snovi
Njegov otac se, međutim, nije baš lako mirio sa sinovim odabirom i počeo ga je protiv njegove volje pripremati za ozbiljnu hrvačku karijeru i moguće čak i Olimpijske igre.
"Za četiri godine svakodnevnog treniranja...", pokušao ga je motivirati,"imati češ realne šanse da predstavljaš Kanadu u hrvanju!"
"Zar to nije ispunjenje svačijeg sna?", poentirao je, kako je mislio, veoma snažno.
Međutim, iako je to možda velika motivacija za mnoge, a iz njihove obitelji, eto, za sve (!), najmlađi Hart imao je sasvim druge snove. Sve te godine mukotrpnih priprema i treninga činile su mu se kao cijela vječnost za koju jednostavno nije bio spreman. Stoga je, uz te očeve mukotrpne treninge, istovremeno učio za prijemni na akademiji, a kada je u tome uspio - zahvalio se starom na trudu i rekao da to ipak nije život za njega...
"Predstavljati ću Kanadu na dodjeli Oskara!", rekao je i, prvim autobusom iz Calgaryja uputio se na fakultet...
Međutim, već nakon godinu dana - za vrijeme kojih je na fakultetu propao k'o stari kauč - vratio se pokunjeno kući, zamolio oca za oprost, te ponovno započeo s treninzima. Da je kojim slučajem njegovo školovanje bilo uspješnije, te možda položio pokoji ispit ili, eto, barem kolokviji, svijet bi ostao uskraćen za jednog od najboljeg kečera svih vremena, ikonu popularne kulture i jednog od najpoznatijih Kanađanina uopće, a čiji poster s pojasom svjetskog prvaka oko pasa još uvijek ponosno stoji zalijepljen na ulaznim vratima moje dječačke sobe...
Zlatno razdoblje
Te 80-e godine u kojima je on dakle, odustao od svog daljnjeg školovanja te eventualne filmske karijere, bile su svakako najbolje za učiniti takvo što. Profesionalno hrvanje tih godina je, naime, doživjelo svoje "zlatno razdoblje"! Ekspanzija kablovske televizije i pay-per-viewa, te ogromna nastojanja promotora poput Vince McMahona i Ted Turnera, uspijevaju od sporta koji je do tada bio samo na nekim lokalnim, regionalnim razinama, učiniti spektakl svjetskih razmjera koji bi uživo pratilo i preko stotisuća ljudi, a preko malih ekrana i do nekoliko desetaka milijuna.
Američki medijski mogul TedTurner, koji je izmeđuostalog poznat i kao osnivač TBS-a i CNN-a, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, te suprug američke glumice Jane Fonda, otkupio je licencu za World Championship Wrestling (WCW), a s kojim je pokušao konkurirati VinceMcMahonu - vlasniku World Wrestling Federationa (WWF)!
Ovaj potonji, ponekad i sam kečer, a uglavnom promotor, komentator, filmski producent, glumac, biznisman i zasigurno jedan od najvećih manijaka koji je hodao ovom planetom, a koji je zapravo i najzaslužniji za taj procvat globalnih razmjera, počeo se početkom osamdesetih godina proteklog stoljeća širiti i na Kanadu. Od Bretovog oca, ranije spomenutog Stua, tom prilikom preuzima lokalnu hrvačku organizaciju, te sve njegove hrvače, a među njima, jasno, bio je i mladi Bret...
Postao Hitman
McMahon je veoma brzo uvidio kako će više publike privući ukoliko borcima dodijeli neke uloge poput Macho Mana ili, štajaznam, umišljenog ljepotana, pogrebnika i čovjeka zmije, a samoj borbi osmisli neku prethodnu priču, po mogućnosti i kontroverzu. Pokušao ih je na taj način spojiti s tadašnjim simbolima popularne kulture, a upravo u tome - složni su mnogi teoretičari profesionalnog hrvanja - leži tajna uspjeha tog spektakularnog sporta. Posljedica toga, osim spomenutog uspjeha za McMahonov WWF, te mnogo veće popularnosti od one paralelne Turnerove organizacije, bila je i prva uloga koja je dodijeljena Bret Hartu, a s kojom nitko nije bio zadovoljan.
Prvo je, naime, bio kauboj, a ta uloga zbilja nije imala nikakve veze s njim, pa ni publika nije pokazala neki pretjeran interes. Njegova prava karijera, pod imenom kojim ga znamo: "Hitman", u crnim i roza bojama s onim cool naočalama o kojima je svako dijete tih godina sanjalo da ih okači baš na njihove uši prilikom ulaska u ring, započela je tek sredinom 80-ih kada se udružuje sa svojim šogorom Jimom Neidhartom u takozvani Hart Foundation. U toj grupi bilo je još Bretove braće i rodbine, a trenirao ih je njegov otac, ali Bret nije bio ni time u potpunosti zadovoljan. Nije mu se sviđalo što se bori u paru, umjesto pojedinačno kako je bio navikao i cijeli život trenirao, te primiječujući da je kvalitetniji od većine ostalih boraca koji su tada imali zvjezdani status, počinje od McMahona tražiti svoju šansu za naslov, a ovaj mu, blago rečeno, nije bio sklon.
Borba za naslov prvaka
Trebalo mu je skoro pet godina prije nego što će mu Vince McMahon pružiti priliku da se bori za naslov svjetskog prvaka protiv Rick Flaira, a koji je do tada slovio kao nepobjediv. Bret Hart je za njega uvijek tvrdio kako je obični pozer koji ne vlada nikakvom posebnom tehnikom, te da će se s njim za relativno kratko vrijeme obračunati u ringu, pa iako je tu borbu čekao nešto više od 5 godina, dobio ju je - kao što je uostalom i najavio - za svega pet minuta.
To je bilo prvi puta postao svjetski prvak WWE-a!
Prije njega to su uglavnom bili neki negativni, pretjerano umišljeni i zli likovi za koje je vlasnik licence smatrao da privlače više publike, a podsjećali su ga uostalom i na njega samoga. Bret Hartova pobjeda označila je pobjedu dobra nad zlom. To je ipak kratko trajalo jer je McMahon odlučio da Bret mora izgubiti od japanskog sumo borca Yokuzune pod čijom tjelesnom masu su do tada već mnogi stradali i za kojega je smatrao da će dugo vladati svijetom profesionalnog wrestlinga.
Publika je, međutim, željela Breta!
U njihovoj uzvratnoj borbi 1992.g. Bret Hart se na opće zadovoljstvo krcatog Madison Squere Gardena uspijeva spasiti iz Yokuzuninog smrtonosnog poteza u kojemu svoga protivnika stjera u kut, obori na pod i sjedne mu na vrat. Bret ga je nadljudskom snagom uspio uhvatiti u svoj legendarni i završni potez: škorpion, a u kojemu svome protivniku - u ovom slučaju Yokuzuni - nekako zavrne noge dok je ovaj na podu i lagano mu lomi kičmu dok se ne preda. Tako je, eto, Bret Hitman Hart po drugi puta postao najbolji na svijetu, a nakon toga to mu je isto to uspjelo još tri puta i o njemu se počinje govoriti kao, citiram: "Najboljemu koji postoji, najboljemu koji je ikada postojao i najboljemu koji će ikada postojati!"
Tako je, eto, on možda i ponajviše obilježio 90-e godine tog nevjerojatno zabavnog sporta za gledanje, a kojemu mnogi osporavaju upravo to da je sport jer; nije prava borba, kako kažu, već je sve namješteno. Oni, međutim, ne shvačaju da upravo u tome i leži njegova ljepota jer, jasno je, svaki krkan, antitalent i idiot može ozlijediti nekoga drugog, a pravo je umijeće prikazati ozbiljnu borbu bez da netko zbog toga kasnije mora na intenzivnu njegu.
Sedmerostruki prvak
Sedam puta je Bret postajao svjetski prvak, redovito osvajao "King of the ring" natjecanje u kojemu se svi kečeri nađu u ringu, a pobjeđuje onaj koji zadnji u njemu ostane stajati, te postavljajući rekord u broju obrana naslova prvaka. Hulk Hogan, uzgred kazano, nikada nije pristao na borbu protiv Harta...
Pa iako je to cijelo desetljeće bio ljubimac publike, nikako nije sjeo već više puta spomenutom vlasniku licence Vince McMahonu, a koji bi mu svakako trebao biti zahvalan za sve što je donio tom sportu, a time i njemu osobno, ali umjesto toga on je cijelo vrijeme gledao kako da ga se riješi i - iako najbolji kečer - bio je daleko od toga da bude i među bolje plaćenima. Taj njihov animozitet na najbolji način pokušava iskoristiti McMahonov konkurent Ted Turner koji Bret Hartu nudi ugovor o kojemu je on do tada u WWE-u mogao samo sanjati.
Pa iako je on osobno želio ostati, pod nešto boljim uvjetima, nije dobio tu priliku. McMahon mu je organizirao posljednju i oproštajnu borbu pred domaćom publikom u Kanadi, a u kojoj je dogovoreno da će pobijediti ShawnMichelsa. Do toga ipak nije došlo i, taj meč ulazi u povijest profesionalnog hrvanja kao "The screwjob of Montreal", ili u prijevodu nekoga tko je učio engleski jezik isključivo uz televizijske prijenose kečera: "Zajeb u Montrealu!".
Sudac, organizator i, naravno, ShawnMichels dogovorili su da će ga prevaraiti i prilikom nekog odbrojavanju Bret Hartu - gdje je nakon drugog sudčevog udarca rukom od pod Bret trebao ustati s poda - sudac na brzinu odbrojava tri, ne pružajući mu priliku za ustajanje i, Michels pobjeđuje. Svi u ringu su bli svjesni te velike prevare, a publika preneražena, tako da je čak i novi prvak svijeta brzo pobjegao iz ringa, a u stopu ga je pratio sudac. U ringu je jedino ostao Bret Hart. Ljutit i u nevjerici...
Nokaut u svlačionici
Ta borba je dobila svoj epilog u svlačionici kada se Bret Hart nije uspio iskontrolirati, te je od bijesa nokautirao Vincea McMahona, a ovaj ga zbog toga kažnjava i briše iz povijesti profesionalnog hrvanja poništavajući mu sve dotadašnje naslove, te uništavanjem snimaka njegovih najvećih borbi. Bretovo sveto ime - sve do 2010.g. kada se opet nakratko vraća, pokazujući time kako je velik sportaš spreman oprostiti i ovu neviđenu izdaju - bilo je zabranjeno u svijetu WWE-a i kasnije WWF-a.
On se nakon svoje karijere koja je dakle, bila ispunjena velikim uspjesima, ali isto tako i izdajama, jednoj ozbiljnoj povredi glave koja je kasnije dovela do moždanog udara, te grozne tragedije kada mu je brat Owen izgubio život u ringu zbog jednog neuspjelog nastupa kada se trebao s bungee jumpom spustiti u ring, ali špaga nije bila dobro pričvršćena, vratio umjetnosti koju je oduvijek želio. U nekoliko navrata glumio je Aladina u mjuziklu koji je mjesecima punio kanadsko nacionalno kazalište, a za svoju ulogu u filmu "Lonesome Dove: The Outlaw Years" bio je nominiran za Gemini nagradu kanadske akademije za film i televiziju.
Osim toga, glumio je još u mnogobrojnim humorističnim i pustolovnim serijama, ali okrenuo se i drugim vrstama umjetničkog izražaja kao što je, na primjer, literatura. Za novine s nacionalnom nakladom počinje redovito pisati kolumnu, a njegova autobiografska knjiga pod naslovom: "Moj stvarni život u svijetu crtanih likova profesionalnog hrvanja", a koja se uglavnom sastoji od svega onoga što je tijekom 7 najplodnijih godina svoje karijere snimio u nekoj vrsti audio dnevnika, instantno postaje hit i zauzima prvo mjesto na listama bestsellera u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i, naravno, Kanadi.
Najteža borba
Njegova iduća knjiga, koja evo samo što nije izašla, nema veze s kečerima. Riječ je o romantičnoj priči koja će zasigurno - baš poput Bret Hitman Harta koji gdje god se pojavi i nakon više od 15 godina otkad je završio svoju karijere - privuči mnogobrojne obožavatelje...
Sada je, međutim, pred njim još jedna borba. Bezbeli mnogo veća od svih ovih koje je imao tijekom svoje karijere protiv British Bulldoga, Undertakera, Yokozune, pa čak i namještene protiv Shawn Michaelsa - ona protiv raka!
Bret Hart je nedavno putem svog Facebook profila, a koji prati svatko tko je barem jednom tijekom svog djetinstva naišao na taj čudesni svijet kečera, te tako njihova legenda živi i dalje, u jednom dirljivom pismu upućenom njegovim fanovima, obavijestio je javnost o tome da je operirao rak prostate, a koji - složni su svi u komentarima na to pismo - nema nikakve šanse protiv najboljeg koji postoji, najboljega koji je ikada postojao i najboljega koji će ikada postojati!
