Koliko Vas je pogodila doping afera, pa šestomjesečna suspenzija u lipnju prošle godine, gledano s vremenske distance... Pogodila me je jako jer sam izgubila sezonu i najvažnije natjecanje, Svjetsko prvenstvo gdje sam bila jedna od glavnih favoritkinja. Ali ajde, to je sada prebrođeno i nije baš tako strašno koliko je bilo na početku. Bitna je Olimpijada.
Jasno je da se to dogodilo nenamjerno, ali činjenica je da ste uzeli zabranjenu supstanciju metilheksanamin u preparatu za poboljšanje mišićne mase zbog bolova u leđima. Kad pogledate unazad, je li se to moglo izbjeći uz malo više opreza? Moglo se spriječiti tako da to nisam popila. Ljudi kad čuju riječ 'doping' ne znaju što je iza toga i zašto se to dogodilo. To je stvarno bilo sasvim nenamjerno, ali su tada svi zlobnici dobili krila i počeli pričati priče. To me je jako vrijeđalo. Nikad nisam htjela da se moje ime veže uz doping, htjela sam da se veže uz lijepe stvari kao što su osvajanje medalja, nagrada za najbolju atletičarku, sportašicu... Jako me je sve to pogodilo, ali znam da mi većina neće zamjeriti, tako da ću za njih i dalje nastupati i činiti ih ponosnima.
Zapravo ste imali veliku podršku javnosti u tim danima... Mislim da sam bila dovoljno iskrena i mislim da nije bilo potrebe za negativnim komentarima. Jer, nisam lagala da to nisam uzela, nisam pokušala okrenuti priču. Inače sam po prirodi dosta iskrena i otvoreno sam išla u javnost. Bila sam i malo emocionalno shrvana, čak sam se i rasplakala, mislim da je i to bio dovoljan dokaz da je meni stvarno bilo najteže zbog svega.
Je li Vas strah da će se tako nešto ponoviti? I dalje uzimate razne preparate, znamo kako sport danas funkcionira... I prije sam bila na oprezu, a sada sam još više. Nažalost, sport je takav, sport ne tolerira greške. I znate, teško je biti poznat, uvijek se može dogoditi nešto. Ne dao Bog da se to ponovi, ni meni, a ni najgorem neprijatelju jer ono što sam ja prošla u zadnjih godinu dana, to je neopisivo.
Kada ste se oporavili? Nakon Svjetskog prvenstva koje mi je bilo izuzetno teško gledati jer sam i sama trebala biti tamo. Teško mi je palo to što se nisam mogla natjecati. Ja sam takva da kada se natječem, dajem sve, dajem 150 posto i onda kad gledaš druge cure kako bacaju, a trebali ste biti među njima, to je jako teško. Kada sam saznala za suspenziju, rekla sam sama sebi da se moram malo maknuti od svega, ispuhati se. Tako da sam malo ludovala, jedno mjesec dana sam bila na moru, uživala koliko sam mogla, a u rujnu sam ponovno počela trenirati. Pripreme su odlično krenule, međutim, usporila me je ta ozljeda leđa u prosincu. Kod mene zaista ništa ne može na lijep način, sve uvijek moraju biti neke drame... Ali neka, rekla sam si: 'Pobjednik se ne poznaje po pobjedi, nego po putu koji morao priječi da bi došao do uspjeha'.
Kakvo je sada stanje s leđima, hoće li do Olimpijade sve biti u redu? Ma ozljeda se dogodila u nezgodno vrijeme, za božićne blagdane kada je većina doktora na putovanjima. Imala sam diskus herniju u ožujku 2010. godine. Disk je iskočio i malo iscurio i od tada me to povremeno muči i sada se to opet dogodilo. Takva ozljeda je tipična za sportaše, imao ju je i Ivano Balić, a problem je što je svaki trenutak nepažnje može aktivirati. U ožujku putujem u München na pregled, a trenutno radim vježbe koje mogu. Treniram koliko mogu i nadam se da ću biti spremna kad to bude najpotrebnije, u Londonu. Trebala bih biti sto posto spremna jedno mjesec, mjesec i pol dana pred Olimpijadu, ako sve bude u redu.
Kako napreduju pripreme za Olimpijadu? Pa ja se već tri godine spremam za Olimpijske igre, ovo su sada samo finese. Sve ide svojim tokom. Mjesec dana prije Olimpijade idem na završne pripreme na Bjelolasici. To je moje sretno utočište.
Na Europskom prvenstvu u Barceloni 2010. godine bacili ste disk na 64,67 metara u posljednjem hicu i osvojili zlato. Koju duljinu imate u rukama? Izgubila sam dosta s tom pauzom. Na treningu sam prije ozljede bacala 68,5 metara, a sada sam dosta pala, ali smatram da meni 62 metra nije nikakav problem, čak i u ovakvom stanju. Ako se ozljeda ne vrati, u Londonu ću biti spremna za 65 plus, to je sigurno. S time da sam ja natjecateljski tip, ako na treningu bacim 68,5, na natjecanju je to dva metra više. Pravi sportaš ne može dati više na treningu nego na natjecanju.
Razmišljate li o svjetskom rekordu, jednog dana... Jednog dana, da. Naravno da mi je to želja, ali ne bih htjela da se to razvlači po novinama, ako bi bacila 72, 73 metra onda bi mi sljedeći cilj bio svjetski rekord.
Koliko na rezultat utječu svi ti preparati koje danas uzimaju sportaši. Koliko to stvarno djeluje, osjećate li Vi razliku? To su više prehrambeni preparati koji omogućavaju tijelu da se brže oporavi. Jer mi ne možemo unijeti u sebe toliku količinu proteina, aminokiselina.., trebali bi cijeli dan jesti da bi se to moglo nadoknaditi. To su, dakle, obične aminokiseline, vitamini, proteini, minerali, omega i tako to. Treba nadoknaditi ono što je tijelo izgubilo tijekom treninga.
Premda imate samo 22 godine, u karijeri ste imali dva izuzetno teška trenutka. Za suspenziju znaju svi, ali manje ljudi zna za veliku životnu dramu od prije četiri godine kada ste preživjeli sepsu. Što se točno dogodilo? Sve je počelo krivom dijagnozom u bolnici... 19. prosinca 2008. godine sam završila u bolnici u Zagrebu nakon što mi je pozlilo. Imala sam mučninu, povraćala sam, ali nitko nije znao koji je uzrok. To je bilo vrijeme viroze i doktori su mislili da je viroza uzrok, a zapravo sam imala puknuto slijepo crijevo. Tako da sam 15 dana trenirala s puknutim slijepim crijevom, došla sam u bolnicu u zadnjem trenutku, imala sam sepsu i na kraju me doktor Lacković spasio. Ali ne krivim nikoga, nisam jedini slučaj ni jedina osoba kojoj se to dogodilo.
Koliko je bilo opasno? Rekao mi je doktor, da nisam sportašica i da mi organizam nije toliko jak, da ne bih dočekala idući dan.
Tada ste i smršavjeli 20 kilograma, da bi se iste godine vratili treninzima kao da se nije ništa dogodilo... 25 kilograma sam smršavjela. Vagala sam se kad sam došla iz bolnice - pala sam s 87 kilograma na 63. Međutim, nisam stavila nikakav presing na sebe, počela sam trenirati i sljedeće godine sam postala europska juniorska prvakinja. Uvijek poslije kiše dolazi sunce.
Tu su malo i geni odigrali? Pa jesu geni. Moji su Ličani iz Brinja s tatine strane, a Hercegovci i Slavonci s mamine.
Koliko se može zaraditi bacanjem diska? Pa zavisi koliko ste dobri. Ako ste dobri i ako ste u svjetskih TOP 3 nekoliko godina, onda se može zaraditi pristojan novac. Ali uvijek govorim, ja se ne bavim sportom zbog zarade, nego zato što to volim. Osim toga, bacanje diska i ostali sportovi ne idu u isti rang s nogometom. Nogomet je i biznis, tu je previše novaca. Da se ja sto godina bavim atletikom i da sto godina držim svjetski rekord, ne bih mogla zaraditi kao prosječan nogometaš. U bacanju diska se najviše može zaraditi na Dijamantnoj ligi, recimo, prvo mjesto je 10.000 dolara. To je okej, ali dio pojede država, ja dobijem ono što ostane, hahaha. Ali kažem, veći mi je prestiž pobijediti na Dijamantnoj ligi, nego uzeti 10.000 dolara.
Međutim, zbog problema s financiranjem karijere ste posljednjih dana dali puno 'teških' izjava. Kakva je sada situacija s financiranjem? Vaš trener je izjavio da vam treba 50.000 eura godišnje za funkcioniranje pogona. Tih 50.000 eura koliko je spomenuto u medijima, trebalo bi biti za cijelu godinu, dakle za mene, mog sparing partnera, trenera i fizioterapeuta, za sva naša putovanja...
Imali ste problema i s Hrvatskim olimpijskim odborom oko sredstava za Olimpijske igre? Upravo sam bila, rekla bih, na ključnom sastanku kod gospodina Milana Bandića, koji me je primio nakon mojih izjava u novinama. Ta izjava nije bila namijenjena da uvrijedi ili isprovocira nekoga, nego je to bio alarm 'pet do 12', kako je rekao gospodin Milan, da se pomogne meni kao Sandri Perković kako bih se što bolje pripremila za Olimpijadu. Gospodin Bandić mi je osobno izašao u susret i rekao da ako ikad bude nešto trebalo, da se obratim njemu direktno, dakle ako grad ne bude imao novaca. To ne može napraviti svatko, to može samo velik čovjek. Njega ljudi često tumače krivo u novinama, kod dobrih ljudi uvijek traže manu, ali ja smatram da je on zaista velik čovjek s velikim srcem. Tri tjedna sam u strci zbog svega što se događa i možda je bilo pregrubo kako sam izašla s tim u javnost, ali možda sam i malo bila isprovocirana jer ispada da cijelo vrijeme moram nešto moliti. Zato kada mi je on to rekao, pao mi je kamen sa srca. Kad znate da imate nekoga tko će dati ruku u vatru za vas...
Nije li Bandić ipak kriva adresa, vi ste europska prvakinja, ta sredstva ste zaslužili, ne bi trebali nikoga moliti... Ja od Grada Zagreba dobivam stipendiju i imam budžet za pripreme, ali to nije dovoljno za cijelu sezonu. Naime, trenutno mi ni država ni nitko nije u mogućnosti davati stvari koje su meni potrebne. Uvijek sam imala neki backup, a to ne može odraditi ni Hrvatski olimpijski odbor. A evo reći ću vam. Na ovo koliko dobijam od grada, Milan Bandić mi još toliko daje osobno iz svoga džepa. Mislim da je malo ljudi koji to mogu napraviti.
Osobno iz svoga džepa? O kojem se iznosu radi? Ne bih sad htjela govoriti o ciframa, ali dovoljno je za sve moje potrebe koje ću imati, za cijelu sezonu. Projekt London sponzorira Olimpijski odbor, ali ti novci ne bi bili dovoljni za cijelu sezonu.
Zašto ste toliko ogorčini zadnjih dana? Nije to gorčina, to je više razočaranje. Ja smatram da bi moji rezultati trebali biti ponos, a ne prkos. Evo, samo to.
Gdje nailazite na prepreke, nitko vas nije javno omalovažavao ili se naslađivao time što vam se dogodilo, baš suprotno, imali ste apsolutnu podršku javnosti. Nitko me nije javno omalovažavao, istina. Ne smatram ja pod zlobnike ljude koji mi podmeću noge, ili ne znam, guraju me da padnem. Nije to zloća, nego više nepažnja da se mene stavlja u drugi plan. To bih ja tako rekla.
Čak ste bili izrazili sumnju da bi vama i Blanki netko namjerno mogao nešto ubaciti u piće ili hranu: 'Strah postoji jer uvijek ima budala koje bi meni ili Blanki nešto podmetnuli’. Postoji li takva opasnost? Pa ako postoji osoba koja može ubiti cijelu familiju da ne trepne okom, zašto ne bi postojala osoba koja može napakostiti nekome da ne dođe do uspjeha? I vi ste se vjerojatno u svome životu susreli sa 101 čovjekom koji nije htjeo da budete ovo što sada jeste.
Pa dobro, ali ispalo je kao da stvarno postoji neka ozbiljna prijetnja… Nema, nema tu javnih prijetnji, ali uvijek treba biti na oprezu. Kako se kaže: ‘Bolje spriječiti nego liječiti’
Jeste li i dalje najlakša bacačica na svijetu? Da da, imam 85 kilograma, dok druge bacačice imaju 100 plus.
Je li to hendikep? Kome? Meni ili njima? Pa recimo mojih 100 kilograma u benchu je njihovih 150, a one imaju 100 kilograma, ja 85. Možda je to hendikep, ali što to znači hendikep? Pa ne moram bit debela da bi daleko bacala. Ja uvodim novu generaciju bacačica.
Ženski dio publike strašno zanima kako to da uopće nemate celulita, što ste jednom rekli. Misle da to nije moguće… Istina je, zaista nemam. Pa to je valjda zbog sporta, stalno sam u pokretu, zato valjda nemam tih problema.
Što još osim bacanja diska voli Sandra Perković? Najviše volim svoje doma, svoje prijatelj, volim glazbu, provode, volim sve što vole mladi hahaha
Kakvu glazbu slušate? Ma volim stvarno sve, domaće, strano, jedino ne slušam punk, rock i tako to.
A narodnjake? Pa tu i tamo se i koji narodnjak zalomi. Ja sam iz Dubrave, odnosno Trnovčice, tako da se to ne može izbjeći...
Kakva je situaciju Dubravi, jeste li očistili snijeg? Pa u Dubravi je sve divno, postala sam Janica Kostelić kad idem na trening, vozim slalom do maksimirskog stadiona gdje treniram... Ceste su skliske, pažljivo treba voziti i sve će biti dobro. Čistila sam i ja, pomogla sam baki neko jutro.
Jeste li pali koji put? Nisam još, hvala Bogu.
Koga od naših sportaša najviše volite gledati? Volim sve sportove, ali najviše volim gledati rukometaše. Izuzetno sam ponosna na sve naše sportaše, i sestre Zaninović, i Blanku, i košarkaše, nogometaše... Gledala sam sad ovo prvenstvo u rukometu u Srbiji i bilo mi je žao što nismo uzeli zlato, ali eto. Bilo je i živciranja, ali znam da su dali sve od sebe tako da im nije za zamjeriti.
