Nikad prije niti kasnije nitko s pozivnicom organizatora nije otišao do kraja na Wimbledonu.
Dvaput je bolji bio Pete Sampras, jednom Andre Agassi, no tog 9. srpnja 2001. godine sve se konačno poklopilo na za Ivaniševića željen način. U atmosferi više nalik Davis Cup ogledima i s trećim nositeljem Patrickom Rafterom s druge strane mreže, Ivanišević je nakon 6–3, 3–6, 6–3, 2–6, 9–7 pao na 'svetu travu' Wimbledona u suzama prigrlio ono što je sanjao tijekom cijele karijere.
Put do slave izgrađen je preko kvalifikanta Fredrika Jonssona, 21. nositelja Carlosa Moye, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog, četvorke koja je apsolvirana pred četvrtfinale protiv četvrtog nositelja Marata Safina. Četiri seta kasnije proboj među posljednja četiri i šesti nositelj, miljenik domaće publike i njen najveći adut za skidanje wimbledonskog prokletstva - Tim Henmann.
Ivanišević nakon osvajanja Wimbledona
Domaći predstavnik kolo ranije riješio je 15. nositelja Rogera Federera i bio je spreman za najveće stvari, nakon uvodnih 1-1 u setovima doslovce je izbrisao Ivaniševića s terena ostavivši ga na nuli u trećem. A onda – kiša.
"Sam Bog ju je poslao", prokomentirat će kasnije Ivanišević čiji se meč nastavio u subotu.
Trinaesta igra četvrtog seta otišla je na njegovu stranu, u petom 6-3 i nova prilika za naslov. Suparnik je bio Australac Rafter koji je za proboj u finale kolo ranije iz turnira ispratio Andrea Agassija.
U nevjerojatnoj drami i nakon dva tjedna praznovjerja (gledanja istih crtića, konzumiranja istih obroka, korištenja istog pisoara...) krenula je erupcija oduševljenja nastavljena u rodnom mu Splitu...
