Slavko Goluža najtrofejniji je od svih bivših hrvatskih rukometaša, ako gledamo kombinirano odličja osvojena kao igrač i izbornik. Ima ih u vitrinama velikih 12...
Kapetan s velikim K, jedan od glavnih igrača onog slavnog Zagreba kojeg je vodio Zdravko Zovko, prvaka Europe dva puta uzastopce 1992. i 1993. Metković Jamba koji je napravio pravi potres početkom 2000.- ih godina, unio zanimljivost u prvu hrvatsku rukometnu ligu, kao i reprezentacije Hrvatske kad je žarila i palila rukometnim terenima, kad su se svi bojali, strepili od Hrvata, kad je Hrvatska bila najbolja u rukometu...
Svojim radom napravio je Goluža presedan u Slovačkoj kao trener Tatrana iz Prešova, gdje je bio proglašen za najboljeg trenera gledajući sve sportove, a tamo je hokej na ledu zakon, kao i nogomet koji je zasigurno popularniji od rukometa i najčešće takva priznanja struke najboljim trenerima ne idu baš u rukometne ruke, ali kad je Slavko Goluža u pitanju, sve je moguće. Takav je bio i kao igrač, takav je sad i kao trener. Goluža je svakim danom Svevišnjem zahvalan što je bio dio uistinu nečeg velikog, epskog...
Kao najtrofejniji hrvatski kapetan nosio je traku od 2001. do 2006. godine, a u tom razdoblju Hrvatska je osvojila olimpijsko zlato u Ateni (2004.), svjetsko zlato u Portugalu (2003.) i svjetsko srebro u Tunisu (2005.).
Spoj zlatne Atlante i Atene
"Moraš biti Bogu zahvalan da sam bio dio tih dečki, momaka, generacija... Spoj sam sam Atlante 1996. i Atene 2004. Kad mi netko govori koja ti je od tih dviju medalja draža, kazao bi prva, ali i drugu bi izdvojio. Bio sam i kapetan te reprezentacije, a to je ipak nešto posebno. Svoje snove u sportskom smislu sam ispunio, osvojio sam sve medalje što se mogu osvojiti. Ostaje jedino žal za euro zlatom, ali sve bih objeručke prihvatio da mi je netko to ponudio na početku karijere. Sjećam se jedne situacije na Islandu. Izgubili smo finale na SP-u od Francuza, plakao sam... Došao mi je naš dragi Tonći Vrdoljak, zagrlio me i rekao - što plaćeš, pa nisi svjestan što ste napravili za Hrvatsku. Tada sam rekao - tko zna hoću li ikad više imati priliku biti u finalu. Bogu hvala, poslije toga je bilo dosta finala i medalja. Vjerujem u Boga, svi smo većinom vjernici, a ako ne vjeruješ u nešto, pa kako ćeš vjerovati i da ćeš uspjeti?!" - rekao je je Slavko Goluža Keta.
Goluža se ostvario, općenito kao trener pokazao je potencijal i predanost, iako nije uvijek išlo kako je planirao, ali uvijek je igračima bio štit. Igrajući u dresu Hrvatske bio je i ostao idol brojnim klincima, naraštajima, ne samo rukometnim, a prvi je hrvatski rukometni trener koji je ikad vodio selekciju svijeta.
"Nema ništa ljepše nego kad vodiš svoju zemlju kao izbornik, igraš za nju kao trener, kad si kapetan reprezentacije i kad se skupa s tobom narod veseli", kazat će Slavko Goluža.
Slavko Goluža
Narod se veselio nakon osvajanja zlata na SP-u 2003. u Portugalu, na turniru na koji su došli kao posljednjeplasirana ekipa na Euru prethodne godine.
Mnogi ne znaju, barem šira javnost toliko ne, ali Slavko Goluža inzistirao je osobno na dolasku Thompsona na Trg Bana Josipa Jelačića, da pjeva razgaljenoj masi prilikom slavlja ovog grandioznog uspjeha.
'Nisam Thompsona na Trg doveo ja, nego svi mi'
"Nisam Thompsona na Trg tada doveo ja, nego svi mi. Na svaku utakmicu smo išli motivirani njegovim pjesmama. U autobusu su se slušale njegove pjesme. To je bio naš dan i imali smo želju da dođe na pozornicu i otpjeva neku pjesmu. Isto kao što je bila Severina za brončane Vatrene 1998. Ja u tome ne vidim ništa loše. Bilo je to 2003. Imali smo doček nakon zlata iz Portugala i meni je gospoda u zračnoj luci kazala da ne može da nam on pjeva, da nije u protokolu. Rekao sam OK, ako nije u protokolu, nije osobno ni meni u protokolu ići na Trg. To je bila naša želja. Mi smo tu našu želju ispunili. Imali smo i želju na SP-u u Hrvatskoj da nam pjeva Marijan Ban u Spaladium Areni. To nam je bio ritual i ja osobno u tome ne vidim ništa loše."
O velikanima, neprežaljenim Pucu i Saračeviću
Suznih očiju prisjetio se i velikana Iztoka Puca i Zlatka Saračevića, koji nažalost nisu više s nama. Puno prerano su nas napustili, a zajedno sa Slavkom i ekipom harali su Europom i svijetom. Više od rezultata i igre oplemenili su sve svojim karakterima...
"Bio sam u Metkoviću dijete, igrao sam dolje, došao u Zagreb i prvi dan trebam ići na ručak, čovjek me uzme za ruku, povede me i kaže ja te vozim. Vozimo se zelenim valom i ja još uvijek ne mogu vjerovati da sjedim pored Iztoka Puca. Uz naše dečke koji su tad bili iz Metkovića, Iztok Puc bio je čovjek koji mi je prvi pružio ruku da se što bolje uklopim. Uvijek mi je bio potpora. Sjećam se Atlante i finala. Imao je ozljedu Ahilove tetive. Kaže on meni - ajde, ti sad moraš to iznijeti. Čak je bilo pitanje hoće li se čovjek uopće i skidat za tu utakmicu. Ja mu kažem - ti se skini, bit će meni lakše, ma samo sjedi na klupi. Nažalost, nema ga. Veliki igrač i još veći čovjek."
Kad smo mu spomenuli Zlatka Saračevića, samo je duboko suznih očiju udahnuo...
"Uf, najviše bih volio da ste preskočili ovu temu. Otvorili ste jednu temu o kojoj je meni jako teško pričati. I dan danas se prisjetim. Jako smo bili povezani i kao igrači i kao treneri. Uvijek sam tražio neki savjet od njega. Bio mi je velika podrška, uvijek je stajao iza mene i kad su me napadali on je bio taj koji mi je držao, čuvao leđa. Nažalost, nema ga među nama, ali naša je obveza da ga se moramo sjećati. Obojice."
Goluža se, kad pričamo o Zagrebu i općenito karijeri, jako ponosi s učinjenim. O tome nam je pričao onako iskreno, kako samo on to zna.
Proveo je Slavko sad pod zadnje malo manje od godinu dana na klupi Zagreba i u tom svom trećem trenerskom mandatu u najvećem našem rukometnom klubu napravio odličan posao.
'Zna se dobro gdje je Zagreb bio kad smo ga mi preuzeli. Pokrenuli smo ga'
Kakav, najbolje možete vidjeti i sad po Zagrebu ove sezone u Ligi prvaka. To je njegov potpis, on je složio sustav, momčad, odradio pripreme... Na kraju su se sporazumno razišli, iako je jasno kako su ga se u Zagrebu odrekli. No, nije se Slavko odrekao Zagreba, a to ćete jasno vidjeti u ovom studijskom razgovoru koji će, sigurni smo izazvati interes javnosti.
"Zna se dobro gdje je Zagreb bio kad smo ga mi preuzeli. Pokrenuli smo ga. Vidjelo se u Zagrebu da s jednim velikom radom dolaze dobri mladi igrači. Naveo bi Luku Lovru Klaricu, ZvonetaSrnu. Oni su budućnost rukometa narednih 10-15 godina, definitivno. Jako mi je žao što je po mojem dolasku bilo odsutno puno igrača zbog reprezentacije, 9 igrača je bilo 36 dana odsutno. Sve sam to ja, zajedno sa svojim stožerom i predvidio i to je poanta priče, ali nisam predvidio, znao da oni neće igrati, da će biti na tribinama. Jedno je kad dečki igraju, a jedno je kad su na tribinama. Ozljede koje su zadobili na prvenstvu, ispali su i iz trenažnog procesa, iz opterećenja, to je jako teško vratiti. Sad će netko reći - i drugima je bilo tako - nije bilo. Nije im bilo tako. Ovo su mladi momci kojem je svaki trening bitan, kroz utakmice smo se i kroz posebni program vraćali u život. Ta 3-4 mjeseca poslije nastavka i Lige prvaka i domaćeg prvenstva nismo imali sreće."
'Rekao sam da će Zagreb do Božića uzeti deset bodova'
Nije tu stao...
"Odlazak na put za Porto, tri dana provedemo, gubimo noć, dva dana... Kad ispadneš iz trenažnog procesa, teško se vratiti. Imali smo brojnih pehova. Prvenstvo smo završili s igračima koji nisu bili u trenažnom procesu, za nijansu nismo prošli u Ligi prvaka. Sad za ovu sezonu promijenili smo čitav koncept treniranja. Utakmica s jako napaljenim Kielom nije bila dobra, ali to je mladost Zagreba, to je Liga prvaka. Razišli smo se, ali dao sam sve od sebe i zadovoljan sam. Zahvalan sam igračima i stožeru na svemu. Zagreb je tu gdje sam rekao da će biti u početku u razgovoru sa svima. Neki dan su me dečki zezali - jel' istina da sam to rekao? Da, rekao sam da će Zagreb do Božića uzeti deset bodova. Život ide dalje, Zagreb je moj klub i u meni imaju najvećeg navijača."
Lino Červar s rukometnom reprezentacijom Hrvatske napravio je svojevrsnu rukometnu revoluciju...
"Na Euru 2002. u Švedskoj smo bili zadnji 16. Mediji su nas razapeli, ja sam bio kapetan te ekipe, bilo je tu još par starijih. Rekao sam nemojte na dečke, siguran sam da će za dvije-tri godine oni proslaviti Hrvatsku. Drago mi je da su me demantirali, jer smo mi već sljedeće godine, pod vodstvom Line Červara, uzeli zlato na SP-u, pa i na OI 2004. Devet utakmica, devet pobjeda. Svi su nas bili otpisali i tako je krenuo naš uspon. Lino je došao s tim novim idejama - ta 5-1 obrana kojoj je u početku napravio neke korekcije, moramo biti iskreni, nismo im vjerovali, ali Lino je bio toliko uporan i mi smo s vremenom shvatili da je to to. Da je to sistem koji želi i mi smo se uklopili u sistem. Na kraju nas je ta 5-1 obrana i dovela do zlata. Ona može biti adut i protiv Španjolske, jer Španjolci, to znam, ne znaju napadati na 5-1 obranu. Kakva je, da je, ne znaju napadati. Pitanje je samo tko će biti na centralnoj poziciji obrane. Mi smo imali Jakova Gojuna, zbog kojeg sam ja otišao trenirati u Sisak, samo da ga treniram. Već u prvim počecima naše vizije on je bio stožarni u 5-1 obrani. Ta 5-1 obrana je veliki adut Hrvatske u rukometu i sad protiv Španjolaca. No, izbornik Perkovac odlučuje, moramo ga podržati za koju se god obrambenu varijantu odlučio."
Slavko Goluža jedan je od najupečatljivijih i najuspješnijih hrvatskih sportaša ikad, ako gledamo presjek svega osvojenog, broj medalja, popularnost, s kakvim je igračima igrao, kakve je granice pomicao, te kako ga javnost percipira, doživljava... Nevjerojatno zvuči, sad iz ove perspektive, s odmakom i u periodu kad hrvatski rukomet nije više na onim visinama na kojima je bio, da su srebra i bronce s velikih natjecanja nekad za hrvatsku javnost i medije bio neuspjeh...
"Ne mogu mijenjati mišljenje drugih ljudi, mogu samo biti ponosan na period u kojem sam ja bio na čelu naše reprezentacije - od 2010. do 2015. - zajedno s našim dečkima, jer bez njih moja vizija i rukomet sigurno da bi pali u vodu. Reći ću da je moj trenerski izbornički rukopis viđen tek u Londonu. Tada smo imali i dovoljno vremena za pripremiti se i to je bio jedan lijep rukomet. Najveći kompliment mi je bio od Wilbeka, da mu je najteže bilo igrati protiv mene dok sam ja bio izbornk Hrvatske. Na OI u Londonu pomeli smo jednu Dansku u grupi 12 razlike. Ponosan sam, dao sam sve od sebe. Bila mi je velika čast, ali i odgovornost, biti na izbornik Hrvatske. Detalji su odlučili za neku sjajniju medalju. Previše smo energije potrošili protiv Tunisa, što je bio ragbi, htjeli su nas povrijediti, a ne igrati. Tu je bilo svega, povrijeđenih, ma svega."
Voljeli Slavka Golužu vi ili ne, nitko mu je može osporiti da je bio veliki rukometaš i uspješan kao izbornik, tek sad se to vidi... Ne kao što su tada mnogi htjeli i očekivali jer je zlatna generacija imala svoj ples, ali samo pogledajte gdje je hrvatski rukomet danas i sve će vam biti jasno.
Slavko Goluža ima dva zlata s Olimpijskih igara kao reprezentativac i uz to ima jednu osvojenu broncu u Londonu kao izbornik muške rukometne reprezentacije Hrvatske.
Ima još dvije izborničke medalje s Hrvatskom, bronce s Eura 2012. U Beogradu I broncu sa SP-a 2013. – Španjolska... Naravno, pregršt igračkih, s klubovima i reprezentacijom Hrvatske. Sa Zagrebom je bio čak devet puta prvak Hrvatske, kao i dva puta prvak Europe.
Tri puta najbolji hrvatski trener, hoće li biti i četvrti put?
Proglašen je za najboljeg rukometnog trenera godine u Hrvatskoj triputa - 2012., 2013. i 2014., a očekuje se i sad kako će ponijeti tu nagradu i za tekuću godinu na izmaku. Sve drugo bilo bi iznenađenje, da ne upotrebljavamo neku drugu i težu riječ...
Po prvi put ikad gostovao je Slavko Goluža u studiju Net.hr i po prvi put govorio o nekim stvarima. Nema ga baš puno u medijima jer mu se ne da pričati ni pametovati, pa su neke stvari obavijene pomalo i velom tajne. Iako, Slavko nije niti malo tajnovit tip, nego otvoren. Domoljub, vjernik, sportaš, Metkovćanin koji je zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog sporta, veliki dinamovac kojem su hrvatska zastava i plava boja uvijek i zauvijek u srcu. Tijekom trenerske karijere nije mu bilo lako. Bilo je teških trenutaka. Posebno mu je teško palo sve što se dogodilo krajem izborničkog mandata na klupi Hrvatske. I taj odlazak...
"Kad sam bio izbornik, uz mene je moja obitelj živila i patila. Živjeli su za svaku utakmicu. Bilo je puno lijepih trenutaka. U tih pet godina sam izgubio možda sedam utakmica. Sad kad pogledam, puno je više bilo lijepih nego ružnih trenutaka. Svima sam sve oprostio. Od prvog dana, svima njima sam oprostio sve. Samo mi je bilo žao što su se neki prikazivali kao puno veći Hrvati i da puno više vole Hrvatsku nego ja. Oni što su došli tu, sve je krenulo od njih. Svima sam oprostio, to je ljudski, vrijeme će sve pokazati."
Zanimljivo, ali prije gostovanja kod nas, supruga Iva je ostala zatečena uopće što je pristao doći, koliko izbjegava medije. To je Slavko sam otkrio u studiju, kao i još neke stvari...
"Ne volim previše biti u medijima. Nikad nisam volio komentirati. Uvijek imam poziva da komentiram, ali nisam ja taj koji to voli. Ali evo,odazvao sam se vama. Mi Hrvati uvijek očekujemo puno i sad očekujemo dobar rezultat. Naravno, neće biti lako, nešto se ipak pita i suparnike. Odmah na startu igramo protiv Španjolske. Ja sam kao igrač volio igrati sa Španjolcima. Poslije toga nam dolaze dvije malo slabije reprezentacije, ali ne smije se nikog podcjenjivati. Prva je utakmica najteža i sigurno da svi očekuju početak. Mislim da imamo dobru reprezentaciju. Sve će napraviti, dobro suparnike izanalizirati. Kako nama, tako i suparniku. Ako napravimo dobar rezultat protiv Španjolske, možemo daleko na turniru."
Otkrivena tajna o slučaju Metković stara 22 godine
Goluža je, bez pardona, govorio i o slučaju Metković, o dvije uzastopne sezone kad su Metkovćani, s jakim sastavom, umalo skinuli Zagreb s trona. Objasnio nam je kako se moglo, uopće dogoditi, da ode s klupe Zagreba, a složio je dobru momčad, napravio dobar posao? Skinuli smo velo nekih kontroverzi, razotkrili istinu, zajedno sa Slavkom Golužom ukazali i prokazali na ključne detalje hrvatskog rukometa, ne samo posljednjih godina, nego općenito. Vratili smo se i više od 22 godine unazad...
"Kod nas Hrvata nema sivog - ili je crno ili je bijelo. Dosta puta smo igrali s Francuzima, govorim o našoj generaciji i te utakmice su odlučivale. Sjećam se te utakmice u Novom Sadu 2012. i otišli smo do kraja, do medalje. Trenutno nemamo medalja, ali treba nam samo okidač. Samo da se stvori kemija i napravit će se rezultat. Vjerujem u te mlade momke, ima tu par iskusnih i ako išta drugo volio bih zbog Domagoja, kapetana, da se okiti euro zlatom."
Posebno je zanimljiva tvrdnja o situacijama iz 2001. i 2002., kad je igrao za Metković. U petoj utakmici finala PH 2001., u maloj dvorani Doma sportova koja je podrhtavala od navijanja,Ivica Obrvan, tadašnji trener Metkovića, današnji izbornik ženske reprezentacije Hrvatske u rukometu, povukao je svoju momčad s terena.
Nastao je skandal o kojem se i dan danas priča i nad kojim stoje upitnici. Tj, stajali su do gostovanja Slavka Goluže u studiju Net.hr...
Slavko Goluža, Igor Vori
Lacković nije smio igrati prijateljsku utakmicu protiv Pivovarne Laško
Tko je, dakle, krivac što Metković nije uzeo naslov i zašto se i dan danas toliko kontroverzi veže za te dvije sezone, posebno za 2001./2002.? Administrativnim putem, naime, Metkoviću je 2002. oduzeto 6 bodova jer se ustanovila nepravilnost oko Blaženka Lackovića.
Zbog kršenja pravilnika, kako je tada bilo ustanovljeno internom istragom, Blaženko Lacković dobio je suspenziju, tj zabranu igranja osam mjeseci jer je igrao prijateljski susret koji nije smio igrati protiv Pivovarne Laško, a Ivici Obrvanu oduzeti su bodovi, te se klub i novčano kaznio sa 16.000 kuna.
Naime, da je utakmica igrana u Hrvatskoj onda bi se mogao primijeniti članak 76., a po njemu bi Lacković bio kažnjen sa dva do 12 mjeseci zabrane igranja, a klub novčano. No, igranjem u Sloveniji narušio se ugled HRS-a i zato su primijenili član 78. - kako su to tada iskomunicirali iz Disciplinske komisije.
'Zna se jako dobro tko je kriv što Metković nije postao prvak, samo što se taj netko godinama skriva'
"Ja ću biti iskren i reći da smo mi sami krivi što Metković nije bio prvak Hrvatske. Loptica se uvijek prebacivala na nekog drugog. Uvijek se krivio netko drugi, a mi nismo gledali sebe. Mi smo krivi, obje godine mi smo isključivi krivci i zna se jako dobro tko je kriv za sve to. Samo što se taj netko godinama skriva. Jako se dobro zna da Blaženko Lacković nije smio igrati. To se jako dobro zna. I zna se jako dobro tko je inzistirao da on igra prijateljsku utakmicu. Poslije toga, isto tako, mi smo bili ti koji smo izgubili bodove u Kutini, prema tome - zašto je Zagreb tu nas pokrao?! Nije nas pokrao, nije... Mi smo sami krivi i evo, ovom prilikom to želim reći. Stalno se nešto potencira kad je bila ta situacija. Mi smo isključivi krivci, ja sam bio u Metkoviću i ja sve znam jako dobro. Prema tome, ne treba nikog kriviti, treba kriviti samo nas", bez pardona je kazao Slavko Goluža.
Konačno smo odlučili rješiti sve dileme, otkloniti sve upitnike, a pričali smo po prvi put o tom odnosu Slavka s igračima hrvatske rukometne reprezentacije, odnosno o tome da je upravo on posljednja dva puta bio želja reprezentativaca na izborničkoj klupi, prije Hrvoja Horvata i Gorana Perkovca.
Želja je igrača Hrvatske da bude izbornik
Priznao je to i sam Slavko, kao i to da ga je zaboljelo što nije postao izbornik, jer o povratku na klupu najdraže mu Hrvatske sanja, nada se, to mu je želja svih želja, uz obitelj, naravno. Ona mu je uvijek na prvom mjestu, iako mu je obitelj puno propatila tijekom trenerske karijere. Pričao je otvoreno, bez zadrške i jasno prokazao tko je glavni krivac što Metković Jambo, u koji se Slavko 1999. vratio i ostao do 2002., nije postao prvak Hrvatske...
Igrao je Slavko Goluža u karijeri za RK Mehanika Metković, poslije i spomenuti RK Meković Jambo, RK Badel 1862 Zagreb, mađarski KC Fotex Veszprem, njemački Tus Nettelstatdt Lübeeke, te francuskog i europskog velikana Paris Saint-Germain Handball.
S RK Badel 1862 Zagrebom po devet je puta osvajao nacionalno prvenstvo i Kup, osvojio je i Kup europskih prvaka 1992. i 1993. godine, i superkup IHF, 1992. S RK Metković Jambo osvojio je KUP EHF, 2000., kao Hrvatski kup 2001.i 2002.
Nastupio je Slavko na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. i Atena 2004. i oba puta osvojio zlatnu medalju kao dio nezaboravnih generacija o kojima se i dan danas priča.
Ovjenčao se slavom na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., a na sljedećem Svjetskom prvenstvu u Tunis 2005. osvojio je srebrnu medalju.
Slavko Goluža naslijedio je Linu Červara na klupi reprezentacije koju je vodio od 2010. do 2015. godine. S reprezentacijom je kao izbornik osvojio tri brončane medalje.
Prvu medalju ne velikim natjecanjima osvojio je na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994., brončanu medalju. Uzeo je i zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001., te u francuskom Languedoc-Roussilon 1993.
Izborom Sportskih novosti proglašen je rukometašem godine 2001. i član je ekipe godine: 1992., 1993., 1996. i 2003., a dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar", 1996. i 2004. kao član hrvatske rukometne reprezentacije, što mu itekako puno znači.
Također, 2008. godine izabran je za dopredsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora.
"U datim trenucima, ne pita se niti nas sve. Pita se nešto i suparnika, to su danas dobre reprezentacije koji igraju u vrhunskim klubovima. Znam da se svi u reprezentaciji žrtvuju i nikom nije teže nego njima, to znam iz prve ruke. Skroz du unutra, igraju povrijeđeni, piju tablete, samo da obuku dres. Drago mi je da su zdravi, drago mi je da naši rukometaši dobro igraju. Drago mi je da se Luka Stepančić vratio, sitnsut će zube. Ostali isto. Veseli me mladi golmanski par Mandić i Kuzmanović. Sa jednim pozitivnim, iskusnim momkom Ivićem. To je jedan od preduvjeta za nešto napraviti", objasnio je Slavko Goluža govoreći, secirajući hrvatsku rukometnu reprezentaciju za Euro 2024.
Što je još Slavko Goluža rekao, o čemu nam je sve pričao, pogledajte u priloženom videu gore.
