Ljudi su oduševljeni igrom naših rukometaša na Olimpijskim igrama u Londonu. Kako Vama izgledaju? Pa ja sam isto oduševljen. Hrvatska djeluje kao moćan stroj. Praktički nema mjesta u ekipi na kojem nemamo dva odlična igrača. Drago mi je što igraju svi, to je jako dobra stvar za ovako teško natjecanje, i zbog kvalitete i držanja ritma. Ako neki igrač i ima lošiji dan, drugi ga nadopuni i to se uopće ne osjeti na igri. Ono što mi se najviše sviđa, je da se osjeti ta jedna istinska ljubav i obiteljsko okruženje među dečkima. Kad vi pogledate koliko su igrači odani i predani jedni drugima, bodre se, skaču u zagrljaj, rade jedan za drugog u obrani, stvarno, što se tiče igre, lijepo ih je gledat. A oduševljava me i njihovo ponašanje. Kad netko zabije gol, cijela klupa skače od sreće, ma baš ih je lijepo gledat.
U čemu je tajna? Rukometna reprezentacija je uvijek bila takva, pogotovo ove šampionske generacije. Primjerice, naši nogometaši unatoč svim novcima i popularnosti nemaju tu dimenziju. Što je posebno kod vas rukometaša? Ono zbog čega se hrvatska rukometna reprezentacija tako ponaša je osobnost svih igrača, jer ja ih manje, više sve dobro poznajem i mogu reći da su to sve jako dobri momci. Predani rukometu, uvijek će dat maksimum, a van terena su jako jednostavni, i znači ta atmosfera je odraz osobnosti svakog od njih. Dok naši nogometaši, ne znam... Ne mogu reći, ne poznajem kakva je situacija, ali sigurno da bi im rukometaši trebali bit primjer. Jer vide ljudi to, ako se stvorilo javno mišljenje da je to tako, onda ima nešto u tome. Ja uvijek govorim, da nije bitno jesi li izgubio utakmicu, nego je bitan način na koji si izgubio. Ako se boriš do kraja, nemaš ni sam sebi što zamjerit, a neće ti zamjerit ni drugi. I taj bi put trebali slijedit i naši nogometaši, trebaju ostati ponizni, predani, požrtvovani i onda će to ljudi znat prepoznat i cijenit.
Naši rukometaši uvijek imaju i neku posebnu priču van terena, od onog zagrljaja poslije utakmice do vrhunskog zezanja. Sad imaju taj famozni 'balkon' u londonskom apartmanu, tamo se svi nađu navečer, tko zna što se sve tamo događa... Hahaha, ma oni su genijalni. Imaju ideje i izmišljaju tako neke nove stvari što je super pozitivno. Znate, to vam je stalno jedan isti ritam, hrana-spavanje-treniranje, i kad si tako nešto organiziraš, to ti osvježi život. To njih drži kroz cijele Olimpijske igre, tu ima i šala, priča, dogodovštima, ma svega, i sigurno će im sve to pomoći da budu poletniji na terenu. I mi smo to radili u svoje vrijeme, moraš nešto napravit da izađeš iz te rutine, iz te kolotečine, nešto što će te držat par dana.., o čemu će se pričat i gdje će bit smijeha.. A ne sumnjam ja u ove svoje, ima tu par posebno pozitivno otkačenih tipova koji predvode to...
Tko je najluđi? Čupić? Ne znam koja je hijerarhija kod njih, ali čuo sam za Čupka, ne znam ni je li i Ivano pokretač, ali će u svakom slučaju podržat svaku otkačenu ideju. U našoj generaciji je to primjerice bio Davor Dominiković, Kina (Nikša Kaleb) je bio za viceve i tako, Božo Jović je bio za organizaciju. Znam da je mlađi Kljun (Nenad Kljaić) u Atlanti, kad smo tamo bili u onim odijelima, predložio da odijela skroz poderemo, tako da su izgledala k'o prnje na nama. Mi smo tad bili atrakcija u selu, ljudi su se pitali 'pa dobro tko su ovi, izgledaju k'o klošari, a imaju zlatne olimpijske medalje oko vrata'. Jer je odijelo bilo potpuno rasparano, ali nas je bilo baš briga, uživali smo...
Jesu li ovi nadmašili i tu vašu otkačenu generaciju? Oni su tu na većem nivou od nas. Kod nas su nekako svi igrači, iako profesionalci, bili svatko u svom filmu, dakle ona moja generacija iz Atlante. Bilo je i druženja i svega, ali tu je više bilo ono..., kartanje, nego baš ovakvo zajedništvo. Nama je falilo takvih blesavih fora, takvih psina, i to što ima ova reprezentacija je jedan njihov veliki dar, ta nevjerojatna obiteljska atmosfera. Mi smo to imali u puno manjem omjeru, to je bilo takvo vrijeme, možda to i nismo mogli napravit jer je osobnost igrača bila drugačija. To je bilo ono 'Okej, tu smo, odradit ćemo svoje, a poslije idem na piće i na karte sa nekim s kim se slažem'. A ovi su svi skupa! Evo recimo, prije jedno godinu dana, bio sam s njima u jednom hotelu, i gledam, njih 15 sjedi za istim stolom!? Tako da je u njih zajedništvo puno izraženije nego što je to bilo u onoj našoj generaciji.
Da, svi vidimo da igraju nešto posebno, rezultati su tu, ali čovjek se pita zašto je to tako. A vjerojatno je to to... Ma to je to! Nema druge. Prva stvar je što su oni kvalitetni rukometaši, a druga stvar, to ih zajedništvo čini još kvalitetnijim. Jer kad oni osjećaju takvo zajedništvo, onda su još opasniji, još sigurniji, još ubojiti, i to je ta velika tajna njihove dobre igre.
Uz to zajedništvo, veliku ulogu igra i fizička priprema. Legendarni izbornik Španjolske Valero Rivera bio je zadivljen fizičkim mogućnostima naših nakon poraza. Naši su ovog puta imali pripreme od čak četrdesetak dana. Koliko je to, po vama, bitno? Fizička priprema je okej, ali možeš se ti pripremat i godinu dana, ako ti ove druge stvari ne funkcioniraju u ekipi, neće bit ništa. Oni su našli kemiju u igri, uz to poštovanje i kvalitet. Evo baš sam čitao Golužin intervju, on je rekao: 'Obrana, obrana, obrana!'. I to je to. Mi tako lomimo naše protivnike. Naša krila su k'o avioni, Štrlek, Ninčević, Horvat i Čupko. A prva stvar je golman, ništa ne možeš bez dobrih golmana, a mislim da su Alilović i Losert odlični. Pa mi smo sigurno više od pola golova zabili iz kontre i polukontre. Dakle, osvojimo loptu, ovi k'o avioni idu naprijed i zabijaju, i to je najlakši način igranja. Jer nisi se umorio, nisi dobio batina...
Znači, bolje se umoriti u obrani nego u napadu. Tako je, tako je, upravo to. Čvrsta obrana je ključ svega. I još jedan pokazatelj da je igra naše reprezentacije dobra, je što nam krila zabijaju puno golova. To znači da srednjaci i bekovi dosta rade, stvaraju viškove za lijevu i desnu stranu, i onda naša krila to zabijaju s visokim postotkom realizacije. I moram vam napomenut još jednu stvar kad ste govorili o fizičkoj pripremi. Normalno da igrači imaju svoj udio u tome, ali imaju i dva momka iz sjene. Uz Golužu to su Željko Babić i Mario Tomljanović, koji jako profesionalno i stručno rade svoj posao. I druga stvar, uz to su pozitivni momci, imaju pozitivan odnos s igračima. Je, bilo je 40 dana priprema, ali sigurno je bilo i dosta šale, zezancije, što znači da su njih dvojica skupa s Golužom znali osvježit dečke, napravit maksimum. To se vidi na terenu, pa oni 60 minuta drže isti ritam, a druge ekipe nemaju tako dobru klupu da takav ritam drže cijelu utakmicu.
Hrvatska uz svo to zajedništvo dobiva i jednu novu veliku rukometnu zvijezdu? Tko je to?
Domagoj Duvnjak... Zanima me vaše mišljenje, vidite li ga i vi kao novog vođu, novog Balića, ili Paku Ćavara. Dule pali sve oko sebe, zmaj je na parketu, fizički, pregledom igre, šutom, proigravanjem, ne griješi...odrastao je. Ma Duvnjak je, ako ćemo iskreno, možda i najkonstantiji igrač naše reprezentacije. Jer pazite, puno je teže igrat s vanjske pozicije nego s krila. Krila dođu na gotovo, ona čekaju da im netko drugi napravi šansu, a vanjski igrači moraju to sami napravit. Duvnjak se po meni polako, ali sigurno pretvara u pravog lidera i vođu hrvatske reprezentacije. Mada se ne bih složio da je liga jednog Balića iz najboljih dana. Recimo, tako ću to objasnit, moram precizno to sročit da ne bih nekog uvrijedio. Duvnjak je bio veliki talent koji je radom stvorio ovo što je sad. A Balić... Balić da se rodio, i da nije ništa radio, pa da je uzeo rukometnu loptu godinu dana, on bi bio na istom nivou kao sad. Možda sad Ivano nije u svom naboljem momentu, jer ima i godina i ozljeda i svega iza sebe, normalno je to, ali on i kad nije u najboljem momentu, itekako koristi reprezentaciji. Nije toliko jak u šutu izvanka, ali dobar je u finti, dobar je 'jedan na jedan', odlično radi s pivotom, navlači suparničke igrače i jako je dobar za atmosferu u reprezentaciji.
Balić se na ovom prvenstvu posebno posvetio obrani, i to je ono što fascinira s obzirom na njegov status i 34. godine. Igra odlično obranu, i zapravo se kao najveća zvijezda sasvim podredio momčadi... Da, da, da, istina. Pa to je i mene iznenadilo jer prije nije igrao obranu, to su ga počeli u Zagrebu malo forsirat i to je super stvar. Ja mislim da on to može radit, on može sve, jer ima tu sportsku ineteligenciju. Ali da se vratimo na Duvnjaka, zasad stvarno izgleda impresivno, ima visok postotak šuta, rješenja odlična, finte oodlične, radi za ekipu, tako da mislim da on u pravom smislu postaje vođa i zvijezda hrvatske reprezentacije. Istina, ja i Ivano smo imali nekakav drugačiji stil igre, atraktivniji, nekad i za publiku, tako to... A Domagoj je pravi njemački tip, u njega nema puno atrakcije. U njega je sve skok-šut, šut sa zemlje i on to sve radi besprijekorno. Mi smo malo više za dignut gledatelje na noge.
Dobro, ali malo je rukometaša, uopće, koji su imali ili imaju takve fizičke predispozicije kao Vi i Balić... Pa dobro, tako je. Nisam s Ivanom puno igrao, nažalost, to su bile neke pripremne utakmice prije odlaska na Olimpijske igre u Atenu, ali istina je to. Ja sam uvijek obožavao košarku i bez problema zakucavao, a Ivano isto te fizikalije ima fenomenalne.
Koliko ste visoki točno? Ja sam visok 1,90 i znam da smo mi u Zagrebu haklali i ja sam uvježbavao ta zakucavanja jer sam bio zaljubljen u košarku. Bio sam, recimo, na svim tim testovima prvi, mi smo prirodno obdareni skočnošću, brzinom... Sjećam kad smo radili ta testiranja, Ivano tada nije bio s nama, ali mislim da je i on u toj kategoriji. Džomba i ja smo imali najveći odraz na Fakultetu za fizičku kulturu. Imali smo čini mi se, negdje, oko 85 centimetara, ako se ne varam. Recimo, Domagoj Duvnjak nije nešto posebno skočan i nešto posebno brz, kažem posebno, dakle nije najbrži i najeksplozivniji, ali on to sve radi racionalno i tehnički savršeno. I sad zamislite da je još brži i još skočniji, pa on bi bio daleko najbolji igrač na svijetu.
Tko su najveći protivnici Hrvatskoj na putu do novog olimpijskog zlata? Čujte, ja ću bit osobno razočaran ako Hrvatska ne bude igrala u finalu, a bit ću razočaran i ako ne osvoje zlatnu medalju. Ma mislim nema tu... gledao sam i ove druge reprezentacije. Mislim, Dance smo rastočili, a jedini koji nam mogu pomrsit račune su Francuzi. Njih može netko drugi pobijedit, ali ja ne znam šta je njima kad igraju s nama. Oni kad igraju protiv nas k'o da imaju neki poseban motiv. Evo recimo, ovaj Omeyer je super golman, ali protiv nas uvijek ima 20 obranjenih lopti. Ma i svi drugi francuski igrači igraju dobro protiv nas, i pogotovo zato što su kiksali u Srbiji, mislim da će im to bit dodatni motiv, da vrate i dokažu kako su još u vrhu. A protiv nas, to će bit takve tučnjave..., to će bit tako grube igre... Ali i s jedne i s druge strane, jer neće im naši sigurno ostat dužni. A moja prognoza je da će ih naši pobijedit.
Naplaćuje li Hrvatska u petak stari dug? Je li vrijeme je da mi Francuskoj pročitamo lekciju 'lijepog rukometa'? Mislim da će to bit megautakmica! Jer naši motivi će bit da dokažemo Francuzima kontinuitet ove briljantne igre i da smo najbolji na svijetu, a s druge strane će nam bit jedna hridina, jedna Francuska koja još nije rekla zadnju riječ. Gledao sam ih malo protiv Islanđana, iako su izgubili od Islanda, i nije to bila prava Francuska, oni su još tu. Ne vidim tko bi nas mogao pobijedit osim njih, zbog njihovog mentaliteta, zbog njihovog nerespekta prema svima, a pogotovo prema Hrvatskoj. Kad igraju s nama, nikakvog pardona nemaju, udaraju tuku, trče, pozitivno su bezobrazni. Oni u Srbiji nisu bili na razini, jer kako sam čuo, nisu se baš pripremali dobro za to prvenstvo. Po kasnijim izjavama njihovih igrača, više su snimali reklame nego trenirali. Izgledali su tako katastrofalno da će to njima bit razlog više da dokažu da su to oni stari Francuzi. I gledaj o čemu se radi, njima se sad tu poslije pravog Karabatića vratio i najvažniji igrač poslije Karabatića, koji nije bio na prvenstvu u Srbiji. A to ti je Gigou. To je igrač koji može igrat na svim pozicijma, jako je brz, jako neugodan, odličan realizator, puca penale, a njega nije bilo u Srbiji. Zato mislim da su Francuzi još uvijek jaki i opasni.
Slavko Goluža je vaš prijatelj, zajedno ste odrastali, zajedno igrali - što kažete, kako on vodi reprezentaciju? Pa evo, baš smo se prije odlaska na Olimpijske igre našli tu u Metkoviću na kavi, sjedili skoro tri sata i pričali o svemu. Meni se čini da on jako dobro radi posao, jer je cijeli život skupljao iskustvo, učio je, dobio je bisere igrače u svoje ruke i naša igra pokazuje da on to dobro radi. Sad, ja nisam unutra da mogu precizirat i raditi neku stručniju analizu, ali naša igra je odraz Golužinog rada.
Čini li se vama da ljudi Golužu možda malo previše podcjenjuju? Ne mislim samo zbog rukometnog znanja, nego i osobno, kao što ga je javno ismijavao Neno Kljaić? Pa gledajte, ja ću vam reć svoje mišljenje. Prvo što se tiče tog prikazivanja Goluže u javnosti na takav način, mislim da je to i neukusno i nepotrebno bilo kome. Čak i da je sve to istina, to je za mene neukusno. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali mislim da je Kljaić pretjerao u tome. Normalno da ima podcjenjivanja i svega drugoga, ali kad se ocjenjuje kvaliteta nekog trenera, treba reći i njegove dobre i loše strane. Netko je dobar u psihologiji, netko u pripremi, netko u vođenju utakmice. Mislim da je Goluža frižak u svemu tome i da treba graditi rezultate. Ali evo što ja zapravo mislim o trenerima i igračima, a tako je bilo i u slučaju Line Červara. Kad ti imaš kvalitetne igrače, nemaš ti njima šta tu puno govorit, ovako, onako, ovo ono. Ti to trebaš samo malo posložit i oni će dat rezultate, igrat će se dobro. Imamo primjera milijun. Recimo, kad je Valero Rivera otišao iz Barcelone, njegov pomoćnik je preuzeo Barcelonu i isto je s tom ekipom bio prvak Europe. Bitno je da većinu tereta iznese ekipa, a uloga trenera je da osigura da to funkcionira na pravi način. Goluža je imao puno lapsusa, igrao sam sa njim u Zagrebu četiri pet, godina, ali imao sam ih i ja. Mislim da je to nepotrebno iznosit u javnost. Goluža je u Srbiji uzeo medalju, i ako sada uzme medalju, na pravom je putu da postane veliki trener. To što ima poneku nesmotrenu izjavu, to nije toliko bitno.
Kako komentirate ovu njegovu usporedbu pobjede nad Srbijom s Olujom i smijuriju s navodnom Angelinom Jolie? Ma dobro, to je trebalo malo finije reći, ne dirat se takvih stvari, ne donosit to u utakmice visokog intenziteta. Ali gledajte, opet je pitanje je li to sve istina, šta je rečeno, šta nije, otkud se tu odjednom pojavila Angelina Jolie, hahahaha. Ali eto, ako se javila, to je dobro da malo napravi reklamu rukometu, da se ljudi malo zainteresiraju kako ona to komentira. Čitao sam i da ju je Goluža pozvao u Metković da se izmire, hahaha. Iskreno, ne znam točno u kojem je kontekstu Goluža rekao to o Oluji… To je osjetljiva tema, ti odnosi Hrvati - Srbi, oni su se tu našli uvrijeđeni…
Tim više što se rukometaši Hrvatske i Srbije vrlo dobro poznaju, mnogi su i prijatelji, igraju zajedno u klubovima. Bili su dobar primjer svima i svaka im čast. Na rukometnom parketu nikad nije bilo trunke mržnje koja bi možda bila u nogometu, upravo suprotno… Ma ne, ne, ne. Toga sigurno nema. Vidim ja kako se oni pozdrave na kraju utakmice, a pogotovo i što mi je sam Goluža pričao o tome. Rekao mi je da su ih ljudi nevjerojatno gotivili u Srbiji, ono kad bi izašli van, čestitali im, vikali bravo, ovo ono, i da je baš bio ugodno iznenađen. Normalno da je u dvorani bio pakao, možda je tu bilo i nešto što je prešlo granicu, ali baš mi Goluža govori da je bio ugodno iznenađen van terena. Kako su mu plaćali kave, nisu mu htjeli naplaćivat šišanje i slično… Sve tako pitomo i tako blago s njihove strane da je on ostao iznenađen.
Pa eto, onda je još čudnije da je to bubnuo, u jednoj poštenoj priči. Možda je on mislio da je to fora u tom trenutku, a nije shvatio da nije smiješno… Možda je bio malo pregrub termin naspram Srba, al' šta ćeš, to je sad rečeno i tu se ne može ništa promijenit.
Mirza Džomba je u prošlotjednom Jedan na jedan rekao kako je ovo danas najbolja igra hrvatske rukometne reprezentacije uopće. Što vi mislite? Usporedite ih malo s onom vašom generacijom iz Atlante i s onom iz Atene 2004. godine… Mislim da i nema baš neke razlike. Mi smo ta ista škola igranja. Profil ekipe je bio skoro isti. I mi smo imali pregršt kvalitetnih igrača, na jednoj poziciji po dva odlična igrača, odlične golmane, odlične šutere…I vjerojatno da ona generacija iz '96. igra protiv ove ekipe, da bi sve utakmice bile u egalu. Ista igra, čvrsta obrana, brza kontra i polukontra, i kvalitetni pojedinci koji su spojeni u jedan kvalitetan kolektiv. Ako ima neke razlike, to je stvarno minimalno, mislim da nema bitne razlike.
