Čudesne hrvatske rukometašice u ponedjeljak su se kao brončane u Europi vratile u domovinu. Prije početka otpisane i od organizatora i od tamošnje i nažalost ovdašnje javnosti i medija, a sad pobjednice... Za naše djevojke sigurno da nakon ovog povijesnog uspjeha i prve hrvatske ženske rukometna medalje s velikog natjecanja ikad, nikad više neće biti isto.
U pet ujutro krenule na put
Inače, avion je u Zagreb sletio u 13 i 10, pet minuta prije najavljenog dolaska. Ujutro su se djevojke zajedno sa stručnim stožerom i svima koji su bili na Euru, iz Herninga uputili za Kopenhagen iz kojeg su imale avion za Zagreb. Iza njih je neprospavana noć. Trebalo je proslaviti ovaj uspjeh kojem se nitko nije nadao, koji je uistinu grandiozan.
Nikad toliko ljudi, što novinara, što članova obitelji i navijača nije dočekalo žensku rukometnu reprezentaciju koja se ovim itekako pozicionirala na sportskoj karti, u rubrikama, knjigama namijenjenim onim najvećim uspjesima hrvatskog rukometa i sporta općenito. Više desetaka osoba dočekalo je, stoga, naše junakinje koje su ostale iznenađene i pod dojmom. Prema našoj procjeni, žensku rukometnu reprezentaciju dočekalo je oko sto pedeset osoba...
'Osjećam se umorno, sve me boli, ali osjećam i prisutna je velika radost i sreća'
Posebno im je iznenađenje priređeno u obliku Ivane Kapitanović, kapetanice ženske rukometne reprezentacije koja zbog ozljede nije mogla nastupiti na turniru. Djevojke nisu znale da će ih i ona dočekati. Odmah po dolasku na aerodrom Kapi nam je rekla:
"Može intervju, može sve, samo nemojte to objavljivati prije da djevojke ne saznaju da sam tu", kazala nam je emotivna i ganuta Ivana Kapitanović koja iako nije bila na turniru, ona je svaku utakmicu bila sa svojim curama, čula se s njima, proživljavala sve ono lijepo što su proživljavale cure koje su dio brončane ekipe na Euru, hrabrila ih, davala im savjete.
Na aerodromu Dr. Franjo Tuđman uspjeli smo malo i porazgovarati s junakinjama ovog veličanstvenog uspjeha. Pivotkinja Ana Debelić, djevojka s kojom smo čuli i napravili intervju za vrijeme trajanja drugog kruga natjecanja a koju je EHF nagradio uvrštavanjem u All Star ekipu turnira, osvrnula nam se na povratak u domovinu, ali kao pobjednice, u sasvim drugačijoj ulozi nego dosad...
"Joj ne znam kako se osjećam. Umorno, sve me boli, ali osjećam i prisutna je velika radost i sreća zbog osvojene medalje. Jako sam se razveselila svojim ljudima koji su došli", kazala nam je ushićena i vesela, simpatična Ana Debelić koja nam je ostavila dojam uvijek nasmijane osobe...
"Nismo baš spavale, a ujutro smo u pet već kretale, nismo imale baš previše vremena za spavanje", istaknula je Ana Debelić kojoj smo i dali do znanja da ju je zvao upravo potpisnik ovog teksta i s njom razgovarao, a koja je sad malo i promukla. Vjerojatno od pjevanja i slavlja...
"A to ste bili vi, hvala vam što ste me nazvali. Ma od svega je toga moje grlo promuklo znate. Nezaboravnih 18-19 dana u svakom slučaju, ni ja više ne znam koliko smo bile tamo. I ne, nismo svjesne da nakon ovog za nas više nikad neće biti isto", rekla nam je Ana Debelić.
'Ekipa je bila spremna podržati me u igri, sanjati iste snove kao i ja'
Kapetanica u odsustvu Ivane Kapitanović, neuništiva pivotkinja i suigračica Ane Debelić na crti, sjajna Katarina Ježić zvana Keti, također je stala pred kameru Net.hr-a. I s njom smo se čuli za vrijeme trajanja turnira i razgovarali.
"Ekipa je bila spremna podržati me u igri, sanjati iste snove kao i ja, i zbog toga smo ih ostvarili. Ne bih domaćinu našem u prvom hotelu u Koldingu uzela za zlo to što su nam stavili datum odlaska iz hotela 9. prosinca, kad je tek završila prva faza natjecanja, samo bih se ponovno, kao i ostale cure nasmijala na to i poručila dvije riječi: Dajte prvo da odigramo, da se potučemo, pa onda pišite kartu za naslov".
Katarina Ježić bila je prava kapetanica, dizala je djevojke kad su padale, bila je prva među jednakima na putu do povijesti...
"Nevjerojatan je osjećaj biti kapetanica ovakvoj ekipi. Iako, moram to naglasiti, ja sam samo tu za neke stvari zbog kojih sam malo iskusnija i imam više prvenstava iza sebe, ali svi smo ovo kreirali. Nemam neku veću važnost od ostalih cura. Neopisiv je osjećaj biti kapetanica ovih cura i držati ih na okupu, ali ovo je zajednički uspjeh, sviju nas", istaknula nam je Katarina Ježić koju smo upitali sjeća li se povratka 2018. u Zagrebu s Eura iz Francuske?
Tada ih, naime, nitko nije dočekao. Hrvatska je na tom turniru završila svoje natjecanje već nakon prve faze natjecanja po skupinama. Sve tri utakmice protiv Španjolske, Mađarske i Nizozemske. Mađaricama i Nizozemkama smo na ovom prvenstvu vratili za te poraze. Dvije godine poslije, drugačija slika. Ma sve je drugačije. Jedan drugi svijet, rekli bi smo...
'Razlika od prije dvije godine i danas je ova medalja. E to je razlika'
"A koga će biti nakon takvog rezultata. A gle sad ovo. E to je razlika", dala je do znanja Ježić pokazavši nam na brončanu medalju oko svojeg vrata.
Pogledajte i sami u priloženom videu kako je to danas izgledalo na zagrebačkom aerodromu i što su sve kazali akteri ovog nevjerojatnog hrvatskog podviga, božićne ženske rukometne bajke.