Iako je hrvatska rukometna reprezentacija doživjela debakl, za njega će 27. Svjetsko rukometno prvenstvo ostati u posebnom sjećanju jer su mu se ostvarili snovi, jer je u Egiptu po prvi put zaigrao u nacionalnom dresu A selekcije nakon svega što je u posljednjih godinu dana prošao, posebno za vrijeme i nakon ozljede...

Ivan Martinović jedina je svijetla točka nastupa naših rukometaša na turniru na kojem su na kraju završili kao 15. Mladi ljevoruki igrač je ekstra klasa, tu dvojbe nema.

Najbolji mladi igrač svijeta do 21 godine na juniorskom SP-u

Jer, kada te proglase najboljim mladim igračem svijeta na SP-u za igrače do 21 godine starosti na kojem ne poneseš zlato (najčešće najkorisniji igrači natjecanja dolaze iz redova osvajača turnira), kada igraš već treću sezonu u najjačoj svjetskoj ligi u Njemačkoj i to ne u bilo kakvom klubu nego u TSV Hannover Burgdorfu, kad imaš glavu i čuku za bilo što na terenu iako debitiraš, onda tu nema previše upitnika niti nedomunica...

Da, Hrvatska ima novu rukometnu zvijezdu koju hvale svi i na koju novi izbornik Hrvoje Horvat ozbiljno računa. Javio nam se Ivan Martinović iz Hannovera i po prvi put nakon završetka SP-a dao veliki intervju i otkrio što mu se osobno sve događalo na prvenstvu i u životu, kako on gleda na to da sad svi živi pričaju o njemu u onom posebnom tonu, kad se priča, govori o posebnim igračima. Pričao nam je, između ostalog, i kako je doživio, shvatio neke Linine odluke u kojima je on bio "žrtva" taktičke zamisli bivšeg izbornika, poteze koje su odjeknuli u javnosti. Po prvi puta iskreni Ivan je govorio o nekim stvarima o kojima dosad nije imao priliku govoriti, koje dosad nismo čuli. U potpunosti nam se otvorio, možemo slobodno reći kao nikad još dosad za medije...

Dugo smo razgovarali s njim, skoro pola sata. Niti malo mu nije bilo teško odgovarati na sva naša pitanja. Kao da ne razgovaramo s dečkom od 23 godine nego puno iskusnijim.

NET.HR: Lani ste imali ogroman peh, jer ste se samo dan prije odlaska u Austriju na Euro ozlijedili na pripremama, pukla vam je peta metatarzalne kosti. Nije vam u tim trenucima bilo lako, bile su vam potonule sve lađe, bili ste razočarani i tužni, ali ste smogli snagu vratiti se i na kraju uskočiti u taj seniorski reprezentativni vlak, i to kao igrač koji u Bundesligi za svoj klub zabija 100+ golova. Kako sad gledate na sve, na posljednjih godinu dana vaše karijere?

MARTINOVIĆ: Taj 6. siječnja 2020. dan je koji nikad neću zaboraviti, jer sam mislio, jer mi je sve u biti i propalo tog dana, barem za Euro. Tada sam se ozlijedio na pripremama u Poreču i to na svoj 22. rođendan. E, kako to neću zaboraviti, tako neću zaboraviti sad ni svoj 23. Pogotovo ne ovaj rođendan... Kad govorimo o mom povratku nakon ozljede, tu moram prvo reći kako mi je obitelj puno pomogla, dosta prijatelja, kao i momčad. Svi su stvarno bili uz mene, davali mi podršku, govorili mi da se ne bediram, da će doći moje vrijeme, isto kao što ste mi i vi tada napisali u onoj poruci. Ja sam karakterno takav, ne predajem se... U tome su posebnu ulogu imali moja tata i mama, oni su mi usadili to. Govorili su mi 'sine, pa koliko si toga prošao, ne trebaš sad da ti glava padne'... Moje prvo reprezentativno okupljanje za 98. godište, tada me moj tata vodio, mislim da je mene tata prve tri godine, svaki put kad smo imali pripreme mene je moj otac vodio na njih. Svejedno radio on taj dan ili ne, kakva god situacija da je bila, on me vozio. To mu nikad neću zaboraviti. Tako da mi je on uzor u svemu, da se moraš uvijek boriti, pokazati što znaš, koliko vrijediš. Sad sam odigrao dobro prvenstvo u A selekciji Hrvatske zbog čega sam presretan, nažalost turnir koji je završio loše po nas, suprotno svim očekivanjima. Nismo očekivali da ćemo tako rano baš ispasti. No, meni je to sve bilo jedno veliko, predivno iskustvo. Siguran sam u to da ćemo na sljedećem velikom natjecanju biti bolji.

'Trebalo mi je vremena da ozljedu procesuiram u glavi'

NET.HR: Da li vam je u nekom trenutku kroz glavu u Egiptu, ili na pripremama u Poreču, prošlo što vam se sve u prošlosti izdogađalo, ta ozljeda i razočaranje? Da se možda neće to opet sad ponoviti...

MARTINOVIĆ: Iskreno ću vam kazati kako mi je trebalo vremena da to malo sve s ozljedom isprocesuiram u glavi. Ja sam 6. siječnja za moj 23. rođendan malo više pazio na treningu, da se opet nešto ne dogodi. To vam sve govori. No, nisam dopustio da me to omete. Na kraju mi se ostvario san i nekako sam se uzdigao iznad svega toga, što je moja velika osobna pobjeda. I opet na tome samo mogu kazati hvala tata i mama, bez vas ne bi nikad to uspio. Moji roditelji su mene svemu naučili, disciplinu mi usadili.

NET.HR: A tko vam je usadio tu ljubav prema Hrvatskoj? Vi ste rođeni u Austriji, sestra Kristina (20) i brat Marin (24) igraju za Austriju, vaša obitelj živi u Beču, a vi ste obukli hrvatski dres, iako ste mogli i onaj Austrije.

MARTINOVIĆ: Od malih nogu, kad sam počeo pratiti, gledati hrvatsku rukometnu reprezentaciju, meni je srce puno brže radilo, lupalo kad sam gledao utakmicu Hrvatske nego neku utakmicu Austrije. Uživaš u utakmici... Srce je, dakle, reklo svoje još prije. Kad sam imao 15., morao sam odlučiti hoću li igrati za mlade selekcije Austrije ili ću pokušati nekako izboriti prolaz, ulaz u one Hrvatske. Tada su se održavale Olimpijske igre za mlade sportaše. Mog brata su pozvali, ali mene nisu. Dobro, oni su starija generacija, ali unatoč tome očekivao sam i ja biti u tom krugu igrača. No, nisam bio... Tada me otac odveo u rukometni kamp u Zadar. Išao je i još jedan prijatelj samnom, da ne budem sam. Odradio sam tamo tjedan dana, svi treneri bili su zadovoljni onim što sam pokazao. Kazali su mi nakon toga da ću biti pozvan na prvo reprezentativno okupljanje mlađih selekcija. Vratio sam se u Austriju i nakon jedno dva-tri mjeseca, u konkurenciji 40 igrač, ja opet vidim da nisam među njima. I onda je moj otac nazvao Hrvoja Privšeka koji je bio tadašnji trener u Osijeku i Luku Panzu i nekako sam vam se ja ugurao u taj krug od sad 41. igrača. Tako je sve počelo...

NET.HR: No, bez obzira na sve, i tako mladi, uz potrebnu roditeljsku pomoć, uspjeli ste se izboriti za sebe i pronaći svoj put, mjesto pod rukometnim suncem, da tako kažemo. Sad ste otkriće, kako se to u medijima posebno voli isticati, zvijezda, igrač koji je oduševio. Jeste svjesni s kakvim ste se pedigreom vratili u klub?

MARTINOVIĆ: Pomalo jesam. No, mislim da mogu još i više.

NET.HR: Protiv Japana, u toj prvoj utakmici na turniru koja je donijela i prvi hladan tuš, debitirali ste za A selekciju Hrvatske na velikom natjecanju otvorivši susret 3-3. Nakon toga ste čitavo drugo poluvrijeme prosjedili na klupi, vjerojatno zbog obrane, što je iznenadilo stručnjake i javnost u Hrvatskoj. Jeste se možda u tom trenutku pitali zašto sjedite na klupi, a zabili ste tri gola iz tri pokušaja?

MARTINOVIĆ: Teško mi je o tome govoriti. Razmišljao sam da izbornik želi najbolje. No, isto tako, naravno da uvijek želiš što više igrati, posebno je to izraženo kod mladih igrača željnih dokazivanja. Protiv Japana mi je još uvijek bila mala trema, no kad sa zabio prvi, drugi, treći gol, bilo je i sve lakše igrati. Ruka mi se opustila... Da, očekivao sam da ću protiv Japana igrati u drugom poluvremenu, ali takva je bila odluka izbornika i ja to poštujem. Respect prema odluci. Kad dobijem svoju priliku, uvijek dam sve od sebe. Želim pomoći momčadi što više. Ne znam kako bi završila utakmica s Japanom da sam, kojim slučajem, igrao i u drugom dijelu, to nitko ne zna i nikad nećemo saznati.

NET.HR: Je li vam Lino Červar objasnio zašto vas nije stavio u igru u drugom poluvremenu, da li ste razgovarali o tome poslije utakmice?

MARTINOVIĆ: U vezi toga nismo razgovarali.

NET.HR: A za vrijeme turnira, jeste li s Linom razgovarali o svojoj ulozi u momčadi, što od vas očekuje?

'Nisam s Linom konkretno pričao o tome što je općenito moj cilj u igri'

MARTINOVIĆ: Nismo baš pričali konkretno što je općenito moj cilj u igri, samo nekad kad smo se pripremali za utakmice meni je, ovisno koji je bio protivnik, objasnio kako bi trebao stajati u obrani, kako bi trebao, mogao pomoći više u napadu. Da, objašnjavao mi je zadatke, ali nije sad to bilo detaljno. Općenito na prvenstvu nismo baš previše pričali.

NET.HR: Priča se kako ste imali jake pripreme, kako je Lino imao jak, možda i prejak intenzitet treninga, zbog čega su vam noge bile teške. Je li to istina?

MARTINOVIĆ: Mislim da mi nismo trenirali dva puta dnevno po dva sata na kraju priprema. To je bilo na početku, prvi tjedan smo više tako jako trenirali. I kad smo navečer imali trening od dva sata, nije on toliko bio naporan. Bila je to većinom taktika napada i obrane. Nije točno da smo bili umorni od priprema.

NET.HR: Koja će vam utakmica posebno ostati u sjećanju sa SP-a?

MARTINOVIĆ: Protiv Angole sam zabio 5, ali meni će više u pamćenju ostati ona utakmica protiv Bahreina. Iz razloga, što sam loše otvorio utakmicu nakon ulaska u igru, napravio dvije tehničke pogreške i nisam nešto igrao u obrani, i onda me izbornik u petoj minuti nastavka pitao da li sam spreman, na što sam mu ja odgovorio naravno da jesam. I onda sam pokazao baš ono što znam. Igrao sam do kraja obranu-napad što mi je bitno i u čemu želim pokazati što znam, da mogu biti koristan u oba smjera. Mislim da sam zabio 4 gola, uzeo tri lopte u obrani, namjestio probijanje, imao asistencije... Igrali smo baš timski, to je bila Hrvatska. Igrali smo onako u čemu sam ja nekad, kad sam bio mali što sam vam ispričao, uživao sanjajući o igranju za Hrvatsku.

NET.HR: Protiv Danske ste isto otvorili utakmicu s dvije pogreške, ali ste u nastavku igrali dobro. To je znak da imate jaku glavu...

MARTINOVIĆ: Puno sam toga prošao u Bundesligi. Može se dogoditi da napravim pogrešku, pa da ih i vežem, ali ne može se dogoditi da ja stanem, predam se, da me to izbaci iz takta, ritma, neke moje filozofije... Istina, i danas mi nekad zna smetati kad loše uđem u utakmicu, pa se teško vratim, ali to sam dosta popravio u odnosu na prije. Tu treba iskustva. Baš sam vidio gledajući finale SP-a, kako čovjek ima šut 1-6 ali ne staje, ide naprijed, glava gore, igraš za momčad, nema sad da ćeš se predati.

NET.HR: Kad ste vi i suigrači čuli, kako ste doživjeli to što je Lino dao ostavku za vrijeme trajanja turnira, u situaciji kad još Hrvatska ima šanse za četvrtfinale SP-a?

MARTINOVIĆ: Saznali smo to odmah poslije u svlačionici nakon utakmice. Imali smo odmah sastanak, pa nakon toga smo imali još jedan u hotelu kad je bila večera. Teško mi je o tome, teško i malo nezgodno. Meni je bila čast i sretan sam što sam uopće i dobio priliku nastupiti za A Hrvatsku na SP-u pod vodstvom najuspješnijeg rukometnog trenera u Hrvatskoj. Kao klinac sam ga gledao kako vodi momčad i sad sam dobio priliku pod njim i igrati.

NET.HR: Je li vas Linin potez iznenadio? Jer, takvo što se jednostavno ne radi za vrijeme trajanja turnira, kad si još u igri, kakvoj-takvoj, vidjeli smo kasnije i u dobroj prilici čak za četvrtfinale.

MARTINOVIĆ: Mogu vam samo kazati kako je meni bilo drago biti dio reprezentacije Line Červara. Ne znam njegovo mišljenje te odluke.

Don't cry for me Argentina

NET.HR: Što vam je Lino rekao na tom drugom sastanku u hotelu?

MARTINOVIĆ: Ne bih baš o tome pričao, to je stvar nas i njega, reprezentacije i naša 4 zida. Ma nešto je samo htio nama reći, neka to ostane u ekipi.

NET.HR: Što se dogodilo protiv Argentine?

MARTINOVIĆ: Tu smo najlošije otvorili utakmicu. Poslije time-outa smo se vratili, čak imali onaj cepelin za vodstvo kad je Čupić ili Zlajabacio Marku Mamiću. Htjeli smo nastaviti tako u drugom dijelu, problema da smo tako nastavili ne bi bilo vjerujem, ali u drugom smo ponovno loše otvorili, oni su nam napravili opet dva ili tri nula. I onda, nismo se mogli više vratiti. Argentini se razbranio golman, mi s druge strane u obrani nismo pomagali Pešiću i Šegi. Argentina je zasluženo pobijedila. Nije to bilo sad tako jako strašno, nego smo mi puno griješili u igri 7 na 6. Mene je to sve podsjetilo na onu utakmicu s Brazilom na SP-u koju smo izgubili. Isto su nam i oni ukrali u igri sedam na šest dvije-tri lopte i zabili na prazan gol. Kad dobiješ gola na prazan gol, to ti je onda još teže.

NET.HR: Niste spomenuli da ste uoči utakmice zarazili crijevnu virozu od najvjerojatnije vode ili salate. A upravo ste vi najviše vremena proveli na WC-u.

MARTINOVIĆ: Ne tražim nikakvi alibi, niti isprike, ali da, više sam prije utakmice bio na WC-u nego na krevetu. Dva dana je to trajalo, strašno... No, niti u jednom trenutku na pamet mi nije bilo kazati izborniku da ne mogu. Mislim da bi s jednom nogom igrom.

NET.HR: I Danci su imali crijevnu virozu, Mikell Hansen nije mogao igrati protiv vas u toj ključnoj utakmici za četvrtfinale, pa je završilo tako kako je završilo, teškim i bolnim porazom za Hrvatsku.

MARTINOVIĆ: Svi smo u svlačionici pratili kako će Katar odigrati protiv Argentine i eto, nismo iskoristili priliku koju nam je ponudio Katar. Bili smo vrući, bodrili jedan drugog prije zagrijavanja, bili smo motivirani skroz, mislim da ne može više od toga. Ne znam... U prvom smo još dobro i odigrali, ali došla je faza u kojoj smo pali, nismo znali što igramo u napadu i obrani, i jedan nje pomagao drugom. Oni su imali prelaganih šuteva. Pobjegli su nam na 7 razlike i mi kao da više nismo vjerovali da se možemo vratiti. I onda su nas baš zgazili. Nije to bilo naše prvenstvo i završilo je na način na koji nitko od nas nije htio.

'Hrvoje Horvat sigurno će odraditi dobar posao'

NET.HR: Hrvoje Horvat izabran je za novog izbornika. Kako gledate na to, surađivali ste već s njim?

MARTINOVIĆ: Prvi put kad sam sa 96. godištem nastupio na turniru s Hrvatskom, tada je on mene pozvao u selekciju. Imali smo turnir u Mađarskoj skupa 96. i 98. godište i nakon nastupa na turniru rekao mi je da me želi povesti na SP. Naravno, prvo na pripreme pa onda na turnir. Na kraju sam se izborio i njemu mogu zahvaliti na svom prvom juniorskom prvenstvu u Rusiji. Tako da je meni drago što smo se oboje nekako izborili za svoje snove. Hrvoje Horvat sigurno će odraditi dobar posao, vratit ćemo se mi još jači.

NET.HR: Od 12. do 14. ožujka u Francuskoj u Montpellieru, na redu je važan kvalifikacijski turnir za OI, na kojem će Hrvatska jednu od dvije karte za Tokijo tražiti protiv domaćina, neugodnog Portugala i Tunisa. Tri jake utakmice u tri dana, nakon debakla. Možete li se plasirati na OI, točnije možete li se srediti u glavi, čitava reprezentacija plus novi ako ih bude, a vjerojatno će biti promjena, kako bi ste bili uspješni?

MARTINOVIĆ: Mi vjerujemo kako ćemo izboriti OI. Idemo s novom snagom, sve ove kritike koje smo dobili treba shvatiti pozitivno, pretvoriti ih u motiv više, ispraviti sve pogreške, bit će toga za analiziranje... Prvo u napadu treba igrati brži rukomet, onako kako igraju finalisti Danska i Švedska. Po meni su Skandinavci igrali najljepši rukomet na terenu. Mislim da i mi to možemo, da i mi to znamo... Nakon toga, moramo biti angažiraniji, čvršći u obrani, da pomognemo golmanu. Te dvije stvari su ključ. Moramo više uživati, boriti se jedan za drugog.

NET.HR: Kako gledate na obranu naslova prvaka svijeta od strane Danske? Ajde, barem smo teško izgubili, ispali od svjetskog prvaka...

MARTINOVIĆ: Mislio sam da će Španjolska biti u finalu protiv Danske, ali mislim da su Danci zasluženo osvojili natjecanje. Bez poraza su došli do zlata. Obje reprezentacije su zasluženo bili u finalu. Mislim i to da Danci nisu niti u jednom trenutku nisu gledali prema nekim problemima, ne kad imaš na golu jednog Landina. Kako taj čovjek brani, pa to je neopisivo. Već je sve osvojio, ali ako se mene pita, on će i 2020. biti najbolji igrač svijeta. Samo je nastavio i 2021. onako kako zna. Mikkel Hansen je odigrao jako dobar turnir, isto kao i ljevoruki Mathias Gitsel. Treba im svima čestitati na načinu na koji su uživali u svakoj utakmici.