U nekoj suvremenoj razgovornoj situaciji nerijetko se pojmovi pesimizma i realizma uguravaju pod isti nazivnik. Je*iga, vremena su takva, uglavnom tmurna, apatična, nepovoljna i ako danas čovjek razmišlja realno, ako doživljava svoju okolinu onakvom kakva uistinu i jest, kada počne o njoj pričati, on doista može zvučati kao pesimist, iako to, de facto, nije.
Realist je osoba koja stvari doživljava onakvima kakve stvarno, u svojoj suštini i jesu. Odnosno, njegovi mehanizmi spoznaje okolne stvarnosti su najsavršeniji, a zaključci su bliski istini. Realist će uzeti u obzir uvjete, tuđe pa i svoje mogućnosti, resurse i na koncu će pokušati iz svega opserviranog i analiziranog, stvoriti neki plan te na koncu možda i uspjeti u realizaciji rješenja nekog problema.
Pesimizam ili negativizam je mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe. Pesimist je pojedinac koji najčešće sumnja u mogućnost pozitivnog ishoda ili uspješnosti svojih akcija, pa je sklon provjeravanju ljudi i situacija, kao i opreznom vrjednovanju vlastitih iskustava bez uljepšavanja koje karakterizira optimistične ljude.
Croatia's Igor Karacic (R) celebrates with Croatia's goalkeeper Marin Sego after the the Men's European Handball Championship semi-final match Norway v Croatia in Stockholm, Sweden on January 24, 2020.,Image: 494610759, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Nešto je trulo
Sada kada smo donekle, ovako, ad hoc, u kratkim crtama, definirali pojam realista i pesimista, odnosno realnog načina razmišljanja i negativističkog načina, idemo, naglasit ćemo sada, realno, sagledati situaciju u hrvatskom rukometu.
Realno, ako ste među onima koji bace oko na rukometnu reprezentaciju, pa eto hajde i rukomet općenito, i izvan onog siječanjskog okvira kada ga baš svi gledaju zbog prvenstva, mogli ste uvidjeti odavno da je tu, kako bi Shakespeareov Hamlet rekao - "nešto trulo".
Sve do prije mjesec i pol dana glavni krivac za krah hrvatske rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, bio je isključivo Lino Červar. Čovjeka su rasturili usred prvenstva, a ruku na srce svojim impulzivnim reakcijama samo je dodatno zagrijao već proključalu krv hrvatskih navijača, medija pa čak i svojih kolega. Červar im je svima bio glavni krivac za debakl, a, realno, dalje od toga se nije niti išlo. Odluke saveza, ponašanje pojedinih igrača, voljni moment i motivacija pojedinaca, ništa od toga nije isplivalo u prvi plan, a trebalo je.
Croatia's right winger Ivan Cupic celebrates a goal during the 2021 World Men's Handball Championship match between Group II teams Argentina and Croatia at the Cairo Stadium Sports Hall in the Egyptian capital on January 23, 2021.,Image: 585549089, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Sve pod tepih
Iako si većina ljudi to ne želi priznati, a dakako i svaka čast izuzecima, u ljudskoj je psihi, barem ovoj psihi Hrvata, negdje duboko ukorijenjen modus operandi guranja svih većih problema, kolokvijalno rečeno, pod tepih. Znatno je lakše samo zaboraviti na problem, ostaviti ga po strani i krenuti dalje kao da se ništa dogodilo nije.
Ali dogodilo se, a ako se ti, nekada sitni - nekada krupni, problemi gomilaju, oni jednostavno više ne stanu pod taj imaginarni tepih i počnu izlaziti na sve strane. Jednom kada problemi, svi odjednom, počnu izlaziti na vidjelo teško ih je i gotovo nemoguće sistemski riješiti i onda nastupa stihijsko traženje solucija, a ono pak rijetko kada daje produkt.
Debakl na SP-u bio je onaj problem koji je prvi odlučio proviriti ispod tepiha, a ubrzo su za njim krenuli i ostali problemi, a uskoro će vjerojatno i novi izaći na vidjelo. Nakon Červarove ostavke usred prvenstva, izašlo je na vidjelo i da neki igrači možda i ne žele igrati za reprezentaciju, uslijedila je zatim odluka saveza da se ne zaštiti trener, da se ne reagira na "meltdown" usred prvenstva koje se još moglo i osvojiti.
Savez je umjesto toga odlučio staviti glavu u torbu i nakon prvenstva napraviti neke kozmetičke preinake, ali ne među igračima već među stručnim osobljem, pa su tako glavom platili neki koji možda to i nisu zaslužili... Tako se to radi kod nas, tako se peru ruke od odgovornosti i profesionalno eskivira napuštanje fotelja. Nađeš par žrtvenih janjaca, odstraniš ih i praviš se kao da se ništa dogodilo nije. Ali dogodilo se.
Portugal's left back Andre Gomes (C) takes a shot past Croatia's pivot Zeljko Musa (L) during the IHF Men's Tokyo 2020 Handball Qualification Match between Croatia and Portugal at the Sud de France Arena in Montpellier, southern France on March 13, 2021.,Image: 597265829, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Bez efekta
Elem, zaposlen je novi trener, Hrvoje Horvat, koji je doista sve to što se o njemu i piše. Mlad, talentiran, perspektivan i već dugo prisutan u reprezentaciji ali, kažemo, ako ste realno pratili zbivanja oko rukometne reprezentacije posljednje vrijeme, jasno vam je bilo da promjena samo jedne osobe ili jednog, dvojice, članova stručnog stožera, neće imati baš nikakvog efekta. I nije imalo.
Prvi ceh je stigao na naplatu ove zime, kada se prerano ispalo sa Svjetskog prvenstva, drugi ceh je stigao samo mjesec i pol kasnije kada je Hrvatska, realno, baš pod talentiranim Horvatom, zasluženo ispala iz kvalifikacijske skupine za Olimpijske igre u Tokiju ovoga ljeta. Nećemo sada dubinski analizirati što sve nije valjalo s igrom Hrvatske, "crne rupe", tromost, neuigranost, umor, ovo, ono... Suštinski, nebitno je. Hrvatska, pomirite se s tim, više nije rukometna velesila i vjerojatno to neće biti još jedan poduži period vremena. Zašto? Koji je suštinski problem? Krenut ćemo redom...
Croatia's wing David Mandic (L) celebrates after scoring a goal during the Handball Tokyo Olympics 2020 qualifying match between Croatia and Tunisia at the Sud de France Arena, in Perols, near Montpellier, southern France, on March 14, 2021.,Image: 597460508, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Što se događa s klubovima?
Klupski rukomet, a to vam je onaj koji stvara rukometne reprezentativce, je na vrlo niskim granama. Imamo, realno, dva-tri hrvatska kluba koja u ovom trenutku mogu dati reprezentativca, a ti klubovi ne stoje financijski baš najbolje. Sve je manje djece koja će se u ranoj dobi zainteresirati za rukomet, jer, realno, ako se i odluče moraju proći golemu selekciju u ta dva ili tri kluba i onda se nadati da će im škola moći podnijeti izostanke i dakako da će im jednog dana, ako već zapostave obrazovanje, barem sport to nekako vratiti, financijski dakako.
S nogometom to lakše ide, imate more klubova u kojima možete početi pa se prodati. Ulaganja u nogometnu karijeru su relativno prihvatljiva, ne pričamo samo o financijama već i o vremenu i trudu, i sve do konca srednje škole ste na nekim stipendijskim ugovorima i znate što ćete sa životom.
U rukometu, u Hrvatskoj, idete na sve ili ništa ili ćete se polomiti i žrtvovati sve da bi uspjeli i bili bolji od drugih ili se jednostavno nećete baviti rukometom. Puno je više ovih što se rukometa lako odriču ili na njega niti ne pomišljaju jer u njemu "nema kruha" i za to se ne smije kriviti djecu, roditelje, pa čak niti ligu i klubove, već Savez koji radi tako kako radi i činjenicu da se nitko živ ne bavi popularizacijom i ulaganjem u hrvatski rukomet. Ako smo u krivu, ako se u Hrvatskoj netko doista i bavi time, onda taj posao radi jako loše i gotovo neprimjetno
Za rukomet u Hrvatskoj se zna samo ona tri tjedna u siječnju i to samo ako Hrvatska odigra dobro, ostatak godine je rukomet negdje u zakutku i nitko živ se ne trudi vratiti ga u fokus. Tko je za to kriv? Malo možda i jesu razmaženi navijači, ali malo je i Savez.
Croatia's wing David Mandic (L) celebrates with Croatia's centre back Domagoj Duvnjak (R) after scoring a goal during the Handball Tokyo Olympics 2020 qualifying match between Croatia and Tunisia at the Sud de France Arena, in Perols, near Montpellier, southern France, on March 14, 2021.,Image: 597459772, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Smjena generacija, ali tko će igrati?
Nadalje, mi ovdje otkako su Balić, Metličić, Lacković, Džomba, Kaleb, Dominiković i ta zlatna cijela ekipa otišli, pričamo o smjeni generacija. Od njihova odlaska čitamo već pomalo zatupljujuće izjave o "smjeni generacija koju nije lako provesti" i da treba vremena kako bi stvorila nova. A pogodite što nas sada čeka, nakon ovog debakla s Olimpijskim igrama? Smjena generacija! Prosjek godina, trenutno, u reprezentaciji je 30,8! Samo su Mamić, Cindrić, Mandić i Martinović mlađi od 30 godina, dok ostali već itekako daju znakove da su spremni za reprezentacijsko umirovljenje.
Realno, većina igrača koja trenutno sačinjava reprezentaciju možda bi trebala biti zamijenjena nekom mlađom generacijom. Kojom? Evo blage veze nemamo, ali koliko vidimo od te mlađe generacije koja bi trebala preuzeti reprezentaciju vidimo samo Ivana Martinovića kao igrača koji radi razliku i kao igrača koji je uistinu materijal za reprezentaciju.
Na Savezu i onima što skrbe o hrvatskom rukometu bilo je da pronađu i stvore nove generacije, da ih sistematski organiziraju, selektiraju i pripreme za reprezentaciju, ali bojimo se da to nisu napravili i da su taj problem možda gurnuli pod tepih.
Croatia's right winger Zlatko Horvat (C) getsures during the Handball Tokyo Olympics 2020 qualifying match between Croatia and Tunisia at the Sud de France Arena, in Perols, near Montpellier, southern France, on March 14, 2021.,Image: 597460166, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Hoće li tko odstupiti?
Strategija, kako mi to vidimo u ovom trenutku, ne postoji, niti strategija građenja, niti održavanja reprezentacije, niti postoji neki vidljivi i jasan plan za budućnost, niti je itko tko je trebao odgovarati, odgovarao za loše poteze i odluke unutar kuće. Pa eto, pravo je pitanje, bi li moralno bilo da oni najodgovorniji odstupe sa svojih pozicija i prepuste vođenje nekom tko će možda stvoriti neku sistematizaciju i plan za gašenje tog požara?
Ma dobro, zaletjeli smo se malo, pa ovo je Hrvatska, tu oni najodgovorniji jedini ne preuzimaju odgovornost i ne snose posljedice. Ali tko će onda, netko mora? Eto, uzet ćemo primjer otprije 20 godina kada je nakon "flopa" na Euru 2000. godine promijenila izbornika Zdravka Zovka i s njim pola momčadi i to velikih imena poput Saračevića i Smajlagića. Naslijedili su ih tada ovi zlatni Červarovi i napravili čudo. Treba li tako postupiti i sada? Ako da, pa tko će onda biti izbornik, tko će igrati, gdje su novi balići i metličići?
Croatia's coach Hrvoje Horvat reacts during the IHF Men's Tokyo 2020 Handball Qualification Match between Croatia and Portugal at the Sud de France Arena in Montpellier, southern France on March 13, 2021.,Image: 597266472, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Dajte ipak novi tepih
Je li možda rješenje da se umirove neki senatori, da se opet promijeni trener, da "padne" neki od manje odgovornih u Savezu? Ne, ne, ne, čekajte to je preradikalno. Je li možda bolje da ostavimo trenera i damo mu odriješene ruke da radi što želi do kraja sljedećeg prvenstva, ali da pritom mora zadržati ove ključne igrače? Možda da se riješe samo nekih igrača, uvedu neke mlađe, iako se i dalje pitamo koje, i intenzivno rade na oporavku do sljedećeg prvenstva, pa onda što bude bude?
Možda da dovedu i potroše još koju rukometnu ikonu i smisle mu neku novu fiktivnu poziciju s koje će dijeliti savjete, ali ih zapravo nitko neće uvažiti? Da možda vrate Červara ipak, posljednji put? Možda da okrive fizioterapeute ili trenere golmana za neuspjeh? Možda da dovedu dvojicu izbornika, jednog za galvanizaciju drugog za taktiku?
Hm, ma ne, ma možda je bolje da odradimo to onako kako smo i do sada, na hrvatski način. Je*o sistematizaciju, strategiju i preuzimanje odgovornosti, idemo mi nabaviti novi i veći tepih pa da prekrijemo sve ovo što je dosad procurilo van. Ovaj nam je, očito, bio premali.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
