Baš je bilo zadovoljstvo gledat Hrvatsku, bez obzira što BiH nije mogla ništa promijenit u svom plasmanu, pa je možda nekom to i izgledalo da mi igramo s lakoćom ili da se oni manje trude. Sve da su oni i šetali terenom, za pohvalit je pristup kakav su imali naši igrači, što se posebno vidjelo kad su se u istom trenutku Zlaja i Filip Ivić bacili na glavu za loptom. Dakle, isti pristup bi očito bio i da je s druge strane bila Španjolska, Danska ili Francuska. To govori da naša ekipa dobro funkcionira, da su igrači s klupe bili maksimalno fokusirani na zadatak koji su imali i super su iskoristili priliku.
Niti u jednoj utakmici u povijesti na svijetu nikad nije bilo sve idealno. Tako su se i ovdje događale neke greškice, ali sve te greškice su bile debelo prekrivene s dobrim stvarima. Dakle - Stepančićeva igra i u obrani i u napadu, pa i Slišković, pa i Igor Karačić, pa i Filip Ivić, pa i Ilija Brozović..., dakle za koga god njih se uhvatio, od igrača koji su do sada manje igrali, odradili su maksimalno korektno role koje su dobili u ovoj utakmici i zato zaslužuju sve pohvale.
Naravno, sad nam dolazi nokaut-faza, očekivano smo u osmini finala dobili Brazil koji je završio četvrti u skupini A. Svakako će nam dobro doć ova tri dana za odmor i rekuperaciju igrača koji su više igrali. S tim da malo snimimo taj Brazil da ne bude crna mačka. Jer objektivno, moramo prihvatit tu ulogu favorita i reć da mi jesmo favoriti u toj utakmici, da uz naš pravi pristup prolazak dalje ne bi trebao doć u pitanje.
Ali ima jedna stvar koju bih spomenuo vezano za ovu utakmicu, a usporedio bih je s jednom svojom prijašnjom situacijom iz karijere. Radi se o činjenici da su na ovoj utakmici igrala dva brata jedan protiv drugog, što bi u nastupima za klubove bilo normalno, ali reprezentacija je ipak nešto posebno, i samim time ova situacija malo čudnija.
U svojoj karijeri u Metkoviću smo jedno vrijeme imali veliko rivalstvo sa Zagrebom i možda na vrhuncu tog rivalstva i ludila, uhvatio sam se u razmišljanju što ako mi se dogodi da negdje na mojoj strani terena, u nekakvoj kontri ili u napadu, završi Goran Šprem pa da ga moram faulirat. Ono, ne znam kako ću reagirat protiv svog cimera u reprezentaciji, koji što se kaže, zna sve o meni, sve moje tajne i s kojim sam u superodličnim odnosima. Tih par igrača u reprezentaciji je bilo s kojima bih se mogao pogledat pa da znam šta će napravit ili šta misle. I na sreću eto, nisam došao u takvu situaciju da ga moram faulirat ili zaustavljat.
A onda sam se pokušao stavit u situaciju Ivana i Igora Karačića, i kako je to kad moraš bit profesionalac protiv baš svoga brata, i ako treba raspalit punom snagom po njemu i onda u nedjelju doć zajedno kod mame na ručak. Tako da je i meni prije kad bih razmišljao to bilo stvarno neshvatljivo, jer je ovo moje bila jedna, recimo blaža situacija, nisam znao kako bih reagirao protiv svoga cimera, a kamoli kako bih protiv svoga brata.
A kad je BIH u pitanju, moram reć bez ikakvog podilaženja..., zbilja sam se nadao da bi BiH mogla proći dalje, nekako sam navijao za to jer mi je bilo drago što su se plasirali na Svjetsko prvenstvo protiv Islanda, dakle pošteno su izborili svoj nastup na SP-u. Gledao sam tu tužnu završnicu protiv Tunisa. Ha, već sam spominjao suđenje na ovom prvenstvu. Dakle, svi koji su imali status male reprezentacije, rukometno male zemlje, nisu se dobro proveli.
Vodili su dva razlike i onda ona dva isključenja... Ajde, prvo se još nekako može provuć pod opravdano, ali drugo isključenje nema veze s vezom. Igrač BiH je pustio Tunižanina da puca s krila, skupio ruke, stao u stav 'mirno', a sudac sudi sedmerac, dvije minute i onda kreće hvatanje za glavu. Ljudi, jesmo li mi negdje u onom filmu - horor, strava i užas? I naravno, Tunižani zabiju penal, s dva igrača više stignu, preokrenu, ispadneš iz ritma i gotovo. I onda ta smiješna odluka o kažnjavanju Nikole Prce s tri utakmice. Eto, žao mi je da je tako završilo za BiH, i što su ispali sa Svjetskog prvenstva i još tako ružan način.
