Upravo je Goluža taj čija bi se glava u slučaju neuspjeha prva stavila na panj, taj koji bi morao otrpjeti pljuvanje ogorčene javnosti i medija, taj koji bi bio izvrgnut uvredama, taj koji bi naposljetku dobio nogu, i to upravo od one iste osobe koja ga je tamo i postavila, te koja bi svu krivicu i bolno razočaranje svalila na njegova pleća.
No, Goluža može odahnuti. Prvenstvo je završeno, a još je jedna brončana medalja ponosno prislonjena na hrvatska prsa. Ipak, za razliku od neuspjeha koji bi bio pripisan isključivo njemu, uspjeh je jedna posebna kategorija. Zašto?
Jednako kao i Vlatko Marković, koji se godinama ponosno dičio da su za vrijeme njegove vladavine Vatreni deset godina među deset najboljih reprezentacija svijeta, te da je HNS jedna od najprofitabilnijih firmi u Hrvatskoj, ili Zdravko Mamić, koji je sve zasluge za uspjehe Dinama pripisao isključivo sebi, ponaša se i apsolutni vladar hrvatskog rukometa, njegovo visočanstvo Zoran Gobac.
Pohvalit će se Gobac da su Kauboji dok je on na vlasti u HRS-u osvojili pregršt medalja, i olimpijskih, i svjetskih, i europskih. Pohvalit će se i da je hrvatska reprezentacija stalno u vrhu svjetskog rukometa i da je rukomet najtrofejniji hrvatski kolektivni sport.
No, kao što je i Vlatko Marković uporno odbijao odgovornost da je domaći klupski nogomet pao u ralje amaterizma i besparicu, kao što su isključivi krivci za neodlazak na SP 2010. u Južnu Afriku bili Slaven Bilić i njegovi nogometaši, kao što je za Dinamov debakl u Ligi prvaka Mamić optužio Krunu Jurčića i njegove preplaćene zvijezde, tako je postupio i Gobac.
"Balić je kriv što nismo osvajali zlata, zato smo i pomladili reprezentaciju. Rekao sam to izborniku i nakon Londona! Tko zna što bi se dogodilo da smo već na Olimpijskim igrama napravili ovaj potez? Uvjeren sam da bismo došli do zlata", rekao je Gobac i tako potvrdio tko je zapravo odstranio 'trulo tkivo' zvano Ivano Balić.
A je li Balić stvarno toliki višak u Golužinom rosteru da nije mogao barem 15 minuta po utakmici pomoći ionako iscrpljenima Duvnjaku i Vukoviću? Uzmimo za primjer legendarnog danskog reprezentativca Larsa Christiansena, koji je dugo godina slovio kao jedno od najboljih lijevih krila na svijetu. Godine su učinile svoje, ali Danci se takve veličine nisu odrekli. S 40 godina na leđima Christiansen je pozvan na EP u Srbiju 2012. godine kao drugi izbor Ulrika Wilbeka. Danci su osvojili zlato, a Christiansen je u prosjeku po utakmici igrao 14 minuta i zabijao 3,3 gola. I više nego dobro za jednog 'starca'.
Tko zna je li Gobac uopće svjestan da je Balić jedan od najboljih rukometaša u povijesti, da još uvijek igra na visokoj razini u jednom od ponajboljih klubova svijeta (Atletico Madrid), da ga u reprezentaciji svi mladići gledaju kao božanstvo, da je uzor brojnoj djeci koja upravo zbog njega na školskim igralištima često nogometnu loptu mijenjaju onom rukometnom, da bi mnoge reprezentacije svijeta dale sve za jednu takvu zamjenu koja je na terenu spremna ostati bez obje ruke i noge. Pobogu, pa Balić ima tek 33 godine.
I dok se vladar HRS-a ponaša kao apsolutist i donosi odluke koje su naposljetku samo njemu jasne i opravdane, hrvatski navijači i dalje ne razumiju i u nevjerici pitaju: Gospodine Gobac, priznajte, hoćemo istinu! Zašto ste nam ukrali Ivana Balića?
