Kada je Hrvoje Horvat sjeo na klupu reprezentacije nakon debakla na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, smatrao sam da je to najlogičniji izbor za sljedećeg izbornika. Njegovo znanje i rezultati koje je ostvario na klupi Dubrave i Nexea dali su mu dovoljno kredita da sjedne na mjesto izbornika reprezentacije.
Tada se to činilo kao početak jedne jako lijepe priče. Mladi izbornik na klupi reprezentacije koja žudi za mladim igračima i novim rješenjima svim pozicijama izgledali su kao odlična kombinacija. Horvat je imao dobar pristup igračima, već njih je reprezentativni put tek počinjao a Horvat je imao strpljenja da im maksimalno olakša reprezentativne početke.
Promašeno pomlađivanje
Europsko prvenstvo 2021. godine koje je obilježio koronavirus pokazalo je da je to tako. Igrači poput Ivana Martinovića i Tina Lučina pokazali su se kao igrači za najveće svjetske domete i unatoč svim problemima i naravno lošem rezultatu postojala je nada u bolje sutra. Neki Igrači koji su samo za naše pojmove mladi igrači pokazivali su da se na njih može ozbiljno računati i da će biti okosnica reprezentacije.
Toliko poželjno pomlađivanje reprezentacije se dogodilo i Hrvatska je mogla krenuti po nove rezultate koji će pokazati da je i dalje svjetska velesila. To naravno nije ispalo tako, Hrvatska je podbacila i rukomet je još dublje upao u rupu. Mladi igrači, naravno oni koji su bili zdravi i na prvenstvu nisu pokazali onoliko koliko se od njih očekivalo, a igra Hrvatske bila je sve samo ne moderna, atraktivna i temeljena na obrani kao što se najavljivalo. Pomlađivanje reprezentacije ispao je teški promašaj i dogodila nam se još jedna upropaštena godina.
Goran Perkovac - autoritet
Upropaštena godina i natjecanje nisu veliki problem. No nama se ona nije smjela nikako dogoditi. Hrvatski rukomet bio je u dovoljnoj krizi rezultata, infrastrukture i interesa da je ovaj rezultat napravio puno više zla nego što se to čini. Kasno je sada za tražiti gdje je nastao problem, optuživati Horvata, sustav i čelne ljude jer novo rješenje je spremno. Njegovo ime je Goran Perkovac.
Legendarni kapetan hrvatske reprezentacije s Olimpijskih igara u Atlanti, rodom iz Slatine, svjetski je viceprvak s Islanda 1995., osvajač europske bronce u Portugalu 1994. i dvostruki zlatni s Mediteranskih igara. Za njega kažu da je bio veliki autoritet na terenu, a bio je sjajan lijevi vanjski. To što je bio sjajan lijevi vanjski i što je njegovo razumijevanje igre bilo fantastično danas nije toliko bitno kao ova druga, odnosno teća stvar.
Goran Perkovac bio je autoritet. Kada momčad, govorimo ovdje o klupskom sportu upadne u krizu, to se najčešće rješava dovođenjem autoritativnog trenera koji će na galamu i svoj militaristički i diktatorski pristup razdrmati momčad. Perkovac naravno nije diktatorski tip poput Duška Ivanovića koji svojim sadističkim metodama pristupa igračima, ali je u odnosu na Horvata tip s kojim neće biti šale.
'Obrana mora bolje'
Prvo čega se Perkovac dotaknuo je izbor igrača. Otvoreno je kritizirao izbor igrača Hrvoja Horvata i rekao da su na prvenstvu trebali biti neki drugi igrači. Otvoreno je kritizirao i ne igranje obrane kod nekih igrača i tako im poslao poruku da će promijeniti svoj način igre ili neće biti u reprezentaciji. Slušajući razmišljanja njega i reprezentativnog mu kolege Nenada Kljajića shvatio sam da su ljudi koji su bili označeni kao "mangupi" svjetskog rukometa ogorčeni zalaganjem reprezentacije u obrani. S pravom su nezadovoljni jer je obrana reprezentacije izgledala jako loše u posljednjih nekoliko godina.
Stara rukometna floskula je da se rukomet igra srcem, glavom, nogama pa tek onda rukama. Igrači znaju igrati obranu, napraviti prekršaj i postaviti se kako treba. Ono što igračima očigledno nedostaje je netko tko će im zbog nezalaganja u obrani utjerati strah u kosti, odnosno prema kome će imati respekt. Ne kažem da Horvat nije imao respekt igrača ali mladi će sigurno više poštovanja imati prema legendi hrvatskog rukometa nego prema nekome tko se zajedno s njima uči. "Obrana mora bolje" zvučati pa čak i malo prijeteći i zastrašujuće. Hrvoje Horvat nažalost nije imao tu dozu autoriteta.
Pitanje Duvnjaka u reprezentaciji
Ono što je izazvalo "wow" trenutak je to kada je izbornik izjavio da će razgovarati s Duvnjakom o njegovoj igri za reprezentaciju. Domagoj Duvnjak posljednjih je nekoliko godina bio naš oslonac i gotov pa očinska figura u reprezentaciji. Bio je netko za koga smo se molili da bude zdrav i da igra i gledali ga "Modrićevski". On je svojim igrama svojim uspjesima i pogotovo Europskom prvenstvu 2019 godine to zaslužio.
Domagoj Duvnjak jedan je od pet najboljih hrvatskih rukometaša u modernoj povijesti i ostat će zauvijek zapamćen kao takav. Ono što je činjenica je to da Duvnjak ide prema zalasku karijere. Njegovo tijelo je istrošeno i teško da može pratiti najveću razinu europskog rukometa. U Kielu većinu vremena igra isključivo obranu i to zahvaljujući svojem nadrealnom razumijevanju igre. Duvnjaka se ne smije otpisati. Kao prednji u obrani 5-1 još uvijek može uništiti svaki napad no jasno se treba dati do znanja koliko on može pružiti reprezentaciji i koja će mu biti uloga.
Jasan plan za rješenje rak rane hrvatskog rukometa
Perkovac je iznio i jasan plan za vratare u reprezentaciji. Spomenuo je Kuzmanovića i Slavića te kako misli kombinirati jednog starijeg i nekoliko mlađih vratara. Posebno će se gledati kako će riješiti taj problem. Na vratarskoj poziciji potreban je jasan plan i sustav koji će stabilizirati tu poziciju i smaknuti to da je se smatra najslabijom karikom reprezentacije.
Spomenuo je i kako je u dobrim odnosima sa Slavkom Golužom i kako je reprezentacija bila najbolja kada su je činili igrači iz Zagreba. To je malo uzburkalo duhove javnosti koji nisu zadovoljni rezultatima PPD Zagreba u posljednjih nekoliko sezona. Na to se nadovezao kako cijeni rad i lik Zorana Gobca. Teško je bilo za očekivati kako će novi izbornik imati nešto protiv alfe i omege hrvatskog rukometa.
Čovjek koji nas mora vaditi iz rupe
Perkovac je tektonska promjena na klupi reprezentacije. Nakon Horvata koji je bio više "štreberski" tip i koji je pokušavao do igrača doći liberalnijim pristupom, dolazi izbornik koji je u startu jasno rekao što želi i izgleda kao da će se držati tog plana. Stvari su za hrvatski rukomet davno krenule nizbrdo. S povratkom Line Červara na klupu na kratko se ugasila vatra i donijela medalju nakon dugo vremena.
Očigledno to nije bilo tako bajno i održivo i naslijedio ga je Horvat koji je predstavljen kao plan za budućnost. Plan je propao i nije ispao onako kako smo se svi nadali i sada je na klupi potrebna osoba koja će ponovno ugasiti tu vatru. No osim što će je ugasiti postavljena je tu da napravi dobre temelje za budućnost. Jer hrvatski rukomet se najprije mora izvaditi iz rupe, tu rupu treba dobro zatrpati i onda paziti da kada ponovno dođe smjena generacije ne dođe u situaciju kao što je došla ova generacija. Hrvatska više nema pravo na pogrešku. Pred Goranom Perkovcem težak je zadatak, a izgleda kako ga je on objeručke prihvatio.
