Uvijek je izbjegavao javno detaljnije objašnjavati razloge zbog kojih je otišao iz Rijeke. Tek je sada progovorio bez zadrške i stoji iza svojih riječi. Iako, kako nam je i sam rekao, neke stvari su mu izvučene iz konteksta. Neke njegove nedavne izjave naišle su na reakciju na ovim našim napaćenim prostorima. Legendarni bivši srpski vaterpolist Vladimir Vujasinović rođeni je Riječanin (1973.) i već je pod riječkom kapicom, onom Primorja, dao naslutiti o kakvom se vaterpolskom potencijalu radi. U drugom razredu osnovne škole Vujasinović je zajedno sa svojim razredom poslan na tjelesni odgoj na bazen, učiti plivati.
S plivanja u vaterpolo
Kako je imao problema sa stopalima i kralježnicom, spojilo se ugodno s korisnim i s nekih osam godina počeo je trenirati plivanje. Ljeto je tada proveo na Kantridi. Krenulo je, dakle, kroz plivački klub. No, između četvrtog i petog razreda osnovne škole predloženo mu je da se bavi vaterpolom. Otac mu je rekao da ode na dva treninga pa da vidi kako će mu ići. Na prvom treningu se zaljubio. Krenulo je polako, ali s 12, 13 godina Dejan Dabović i profesor plivanja Rendić stavili su ga u grupu sa starijim vaterpolistima. Tada je sve krenulo. Spletom okolnosti, sa 14 godina zaigrao je za prvu momčad Primorja i više nije stao.
Bila je to sezona 1987./1988. i negdje na polovici sezone ubacili su ga zajedno s grupom mladih i talentiranih igrača. Sa 16 je već čuvao ozbiljne sidrune i počeo igrati beka. Prepoznali su ga bili tada i suparnici pa je počeo dobivati i prve prave batine u bazenu. Bio je to proces koji je prolazio na svakom gostovanju i u domaćoj utakmici. Nije dao na sebe nikad, ni kad je bio klinac. Stariji suigrači su ga pritom uvijek branili.
Iz Rijeke je poslije kao mladi hrvatski reprezentativac, iznimno talentiran, otišao u Beograd, počeo igrati za Crvenu zvezdu, a ostalo je povijest. No, neke stvari su ostale visjeti u zraku, neke stvari i sad još vise u zraku...
Često se zna dogoditi da kad su politika i rat u pitanju, da neka izjava odjekne i poprimi obrise skandala, slučaja. Vladimir Vujasinović otišao je iz Hrvatske, kako je to sam kazao, zbog tadašnje ratne situacije. Ekskluzivno je za Net.hr Vujasinović, sad trener VK Novi Beograd, detaljnije objasnio izrečeno u podcastu Pod kapicom, a otkrio je i neke druge stvari iz svog života i karijere iz tog perioda.
'Stvorili smo od VK Novi Beograd dobru momčad'
NET.HR: Gospodine Vujasinoviću, hvala vam što ste za portal Net.hr (RTL Hrvatska) izdvojili svoje vrijeme. Kako ide stvaranje tog Dream Teama u Vaterpolskom klubu Novi Beograd, kako je to najavljivano u srpskim medijima?
VUJASINOVIĆ: Pa stvorili smo dobru momčad, to sigurno. Iskoristili smo trenutak kad je puno igrača bilo slobodno, tamo negdje oko Nove godine. Znate, stvarno smo radili dosta na tome da stvorimo momčad i uspjeli smo, skoro završili. Negdje u veljači ove godine već smo imali formiranu momčad. Čekali smo još jednog igrača iz Crne Gore, Miroslava Perkovića, centra, 2001. godište. On je jedan od najperspektivnijih centara na svijetu. Tako da smo se jako založili za njega, čekali ga, riskirali, ali ga i dobili. On je posljednji koji je došao prije 20 dana u klub. Ukazala nam se šansa koju smo iskoristili, a sad slijedi ono najvažnije.
NET.HR: Sad slijedi napraviti rezultat. Osvojili ste u karijeri tri euro zlata i dva srebra. Po jedno svjetsko zlato i srebro te dvije bronce na OI-ju. Što vas pokreće sad kao trenera i što vas je pokretalo kad ste bili igrač?
VUJASINOVIĆ: Znate kako je to, malo je komplicirano vaše pitanje da bih na njega odgovorio u dvije rečenice. Prije svega, dobitno za mene je bilo odrastanje u pravoj sredini. To je bilo onda moje riječko Primorje, gdje sam ispred sebe imao Dejana Dabolića i Zorana Roju koji su u to vrijeme bili u klubu. Sve vam je to nekako povezano. Poslije toga, igranje na vrhunskom nivou s igračima koji su do tada ostvarili svoje karijere i sve u njima. U takvim situacijama ti stariji, iskusniji, svoje iskustvo i znanje nekako prebace na mlađe mežu kojima sam bio ja. Stvarno volim taj vaterpolo, odmalena sam u njemu. I dandanas sam motiviran, između ostalog i zbog okruženja, vaterpolskog okruženja u kojem sam bio. Motiva nikad ne nedostaje. To sigurno.
'Dvije juniorske i dvije seniorske utakmice odigrao sam za Hrvatsku'
NET.HR: Spomenuli ste taj period u Primorju. Stalno hvalite taj svoj boravak, odrastanje u Rijeci, to što ste u Primorju naučili, a bili ste i dio mlade hrvatske reprezentacije baš kad je bjesnio rat u Hrvatskoj.
VUJASINOVIĆ: Pa da, ali to nikad nije ni bila tajna. Dvije juniorske i dvije seniorske utakmice sam odigrao za Hrvatsku u Njemačkoj. To je bilo u ožujku 1992. i malo poslije toga sam prešao u Crvenu zvezdu. Što se tiče mog odrastanja u Rijeci, ma ne mogu reći ništa nego da sam izuzetno sretan što sam živio u takvoj jednoj sredini i što je ta neka moja generacija, malo stariji momci odnosno oni malo mlađi, radila stvarno s vrhunskim imenima. Imali su tu veliku priliku, mi smo imali priliku raditi s takvim vrhunskim imenima. Spomenuo sam dvojicu, ali tu je bio i Sergio Afrić, koji je radio s nama kao klincima, tu je bio i pokojni profesor Rendić koji je došao iz plivanja baš u tom nekakvom trenutku kad smo se mi razvijali, a koji nas je fizički dotjerao do visokog nivoa. Tako da, eto, sigurno da je to moje odrastanje u Rijeci dalo jednu podlogu za sve ono što se poslije dogodilo u životu.
Vujasinović iza sebe ima pregršt uspjeha u bazenu.
NET.HR: Kako vam je bilo živjeti u Rijeci za vrijeme rata?
VUJASINOVIĆ: Ja sam tada bio klinac. Shvaćao sam ozbiljnost situacije, ali znate kako je to, pubertet čini svoje (smijeh). Meni je bilo bitno da imam svoje društvo, da se zezam... Mislim, stvarno sam tada puno trenirao, dva puta dnevno. Imao sam lijepo društvo u srednjoj školi, imao sam i ekipu na bazenu. Pravo pubertetsko odrastanje. Ništa mi nije nedostajalo. S druge strane, imao sam malo tešku situaciju kod kuće, što se tiče svega. Moja rodbina koja je bila već tamo u toj nekoj balvan revoluciji kako su je prozvali, u Krajini. Te neke stvari nisu prolazile nezapaženo sigurno. Ali, stvarno, ako mogu, opet bih pohvalio ljude i svoje prijatelje u Rijeci, ljude iz kluba pa i šire, ljude koji su tada radili u Hrvatskom vaterpolskom savezu... Sjećam se Duleta Antunovića koji je bio trener prve momčadi. Bili smo na pripremama s hrvatskom reprezentacijom u SAD-u negdje u studenome 1991., a ja sam se tada stvarno osjećao svoj na svome. Tako da kažem, bilo je to onako...
NET.HR: Ne baš idealna situacija za vašu rodbinu, ali vama je bilo OK?
VUJASINOVIĆ: Ma, meni je bilo dobro, da, ne mogu ništa reći.
'Bio je to vrlo kompliciran rat'
NET.HR: Spomenuli ste u podcastu kako je vaša rodbina bila u uniformi, na prvoj crti. Konkretno, osvanulo je u medijima to da su se vaši branili od hrvatske države (?!). Možete li nam malo to pojasniti?
VUJASINOVIĆ: Znate što, rat kao rat. Bio je vrlo kompliciran. Stvarno, uvijek sam izbjegavao te priče o ratu, morat ću i sad. Činjenica je da u trenutku kad sam prelazio u Crvenu zvezdu, moja rodbina koja je bila u Kninu i oko Knina, je bila već, ne znam kako se to događalo, ali uglavnom su bili na barikadama u tzv. balvan revoluciji. Sad, što se događalo, ne bih komentirao. To ne bih trebao ja pričati, ne bih trebao biti taj koji će pričati o tome.
NET.HR: U srpskim i hrvatskim medijima prenesena je vaša rečenica kako su se vaši branili od hrvatske države i kako su bili u uniformi. To ostavlja repove i izaziva negativne konotacije. Jer, Hrvatska je bila napadnuta.
VUJASINOVIĆ: Pogledajte podcast još jednom i bit će vam jasno što mislim o svemu. Apsolutno nemam nikakvu želju ulaziti u te stvari. A to da novinar može izvući iz konteksta i staviti u naslov što hoće, staviti naglasak na neke stvari koje trenutno čovjeka zanimaju, to novinar uvijek može napraviti. Ne želim uopće ulaziti u te i takve stvari stvarno. Kako bih rekao, ta vrsta novinarstva, to tzv. portalsko i web novinarstvo toliko mi se ne sviđa da i ne sudjelujem inače u tome. To što me pitate za to što govorite, za naslove, meni su to prenijeli moji prijatelji. Niti jedan tekst takve vrste nisam ni otvorio. Tako se ja nekako borim protiv takvih naslova i takvog 'novinarstva' (smijeh)... Toliko vam mogu reći o tome.
Vladimir Vujasinović slavi u kapici propale države Jugoslavija i Crna Gora.
'Moja rodbina, velik dio, je bila u uniformi. To je činjenica'
NET.HR: Da, rat je uvijek osjetljiva tema i vidim da vam se nije svidjelo to što se istaknulo da je vaša rodbina bila u uniformi, da se 'branila' od Hrvatske...
VUJASINOVIĆ: Moja rodbina, njen velik dio, je bila u uniformi. To je činjenica, tu nema što. Ljudi koji su živjeli dolje bili su u uniformama, a sad kojim i kakvim, nemam pojma. Ne znam zato što nisam bio dolje s njima. Bio sam klinac. I to je isto tako činjenica. Ali da se potencira ta stvar, pojma nemam zašto. Ne znam ni zbog čega.
NET.HR: Puno toga je iza vas, velika karijera. Ostaje li žal možda što se sve tako dogodilo, rat i raspad države? Jer, činjenica jest da bi reprezentacija bila megajaka. Iskreno, ovako sad kad razmišljamo, ne vidimo tko bi tu momčad mogao pobijediti.
VUJASINOVIĆ: Ovako je sportski zanimljivije (smijeh). Rekao bih vam jedno moje mišljenje, to pričam i svojim prijateljima Hrvatima kao i Crnogorcima, jer sam dosta svijeta proputovao i družio se s raznoraznim nacijama. Kad sjednemo za stol mi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci, smijemo se istim forama, plačemo na iste filmove... E vidite, to nije slučaj kad se družite s nekim drugim nacijama. Meni bliži ljudi od onih iz bivše države, bivše Jugoslavije, ne postoje. To je moje mišljenje. E sad, tko je, što je, gdje je... Svatko je imao svoje probleme, teška vremena su iza nas i ne ponovilo se više nikad. Nadam se samo da će ove nove generacije odrastati malo drugačije, na drugačiji način. Nadam se i da će vrijeme svoje napraviti, da će se neke stvari zaboraviti. Da ostane samo ono lijepo, što smo živjeli. Bližih nama od naših susjeda nemamo. Ni po mentalitetu, a ni po daljini.
