THE GREAT ONE /

Božićna tragedija koja je šokirala svijet: Omiljeni igrač otišao je noseći pomoć unesrećenima

Uspio je usprkos jezičnoj barijeri i rasizmu s kojima se suočavao, a pokrenuta je i inicijativa da ga se proglasi svetim

25.12.2025.

21:46

Krešimir Kokić

John Sleezer/zuma Press/profimedia

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Blagdansko vrijeme često nas usmjeri prema pričama o ljudskim 'besmrtnicima', a upravo je takva i priča u kojoj glavnu ulogu igra Roberto Clemente.

HVALE VRIJEDNO /

Stvara se nova sportska priča u Hrvatskoj: Reprezentacija se sprema za Europsko prvenstvo u bejzbolu

The Great One, nadimak koji mu je dao legendarni američki komentator Bob Prince, je već za vrijeme trajanja svoje bejzbol karijere osigurao svoje mjesto među besmrtnicima tog sporta, no na kraju 1972. godine tragična nesreća potvrdila je i njegov status besmrtnika izvan terena.

Rođen 18. kolovoza 1934. u Portoriku, bio je najmlađi od sedmero braće i sestara (troje je bilo iz prethodnog braka njegove majke) s kojima je radio uz oca na poljima šećerne trske, utovarujući i istovarujući kamione.

Clemente je prvi put pokazao interes za bejzbol rano u životu i često je igrao protiv susjednih kvartova. U srednjoj školi natjecao se i u skoku u vis te bacanju koplja. Kasnije je izjavio da mu je bacanje koplja pomoglo u jačanju ruke te u radu nogu i izbačaju. Unatoč svojim svestranim atletskim vještinama, Clemente se odlučio usredotočiti na bejzbol i pridružio se amaterskoj ligi Portorika, igrajući za momčad Ferdinand Juncos, koja je predstavljala općinu Juncos.

Njegova profesionalna karijera započela je u dobi od osamnaest godina, s Cangrejeros de Santurce u Portorikanskoj profesionalnoj bejzbolskoj ligi. Brzo je privukao pozornost Brooklyn Dodgersa koji su ga potpisali za bonus od 10.000 dolara. Međutim, zbog pravila o bonusu prema kojem je Clemente potpisao i odluke Dodgersa da ga pošalju u niže lige, izgubili su Clementea od Pittsburgh Piratesa koji su ga draftirali nakon sezone 1954. godine.

Clemente je bio All-Star 13 sezona, izabran je za 15 All-Star utakmica. Bio je najkorisniji igrač (MVP) Nacionalne lige (NL) 1966., vodeći udarač NL-a 1961., 1964., 1965. i 1967., te dobitnik nagrade Zlatna rukavica 12 uzastopnih sezona od 1961. do 1972. Njegov prosjek udaraca bio je preko.300 tijekom 13 sezona, a imao je 3000 pogodaka tijekom karijere u glavnoj ligi. Također je bio dvostruki World Series prvak. Clemente je bio prvi igrač s Kariba i Latinske Amerike koji je osvojio World Series kao igrač na startnoj poziciji (1960.), koji je dobio nagradu NL MVP (1966.) i koji je dobio nagradu World Series MVP (1971.).

Ali nisu samo brojke učinile Clementea Velikim. Bio je svojevrsni pionir za latinoameričke igrače, neumorni zagovornik građanskih prava i čovjek koji je vjerovao da njegova slava i bogatstvo dolaze s odgovornošću da služi drugima. Njegove riječi – "Svaki put kad imate priliku nešto učiniti za nekoga tko dolazi iza vas, a vi to ne učinite, gubite vrijeme na ovoj zemlji" – nisu bile retorika, već vodeća načela njegova života.

Međutim, ta ista načela dovela su do ogromne tragedije na kraju 1972. godine. Kada je stanovništvo glavnog grada Nikaragve već zakoračilo u 23. prosinac (dan kada je poziv iz bolnice dobio i Tony Cetinski) u 00:29:44 sati po lokalnom vremenu potres jačine 6,3 stupnja Richterove ljestvice pogodio je grad brutalnom snagom. Unutar narednih 50 minuta stigla su i dva 'aftera' od 5,0 i 5,2 stupnjeva, a procjene su da je broj poginulih bio između 4000 i 11.000, deseci tisuća su teže ozlijeđeni, a više od 300.000 ostalo je bez domova u gradu razorenom srušenim zgradama, požarima i raširenim neredima.

Vijest o katastrofi stigla je brzo i do Portorika – a s njom i Clementeovo suosjećanje. Iako je upravo završio jednu od najboljih sezona u svojoj karijeri - završivši s 3000. 'hitom' u svom posljednjem nastupu u regularnoj sezoni (rijetka i željena prekretnica) - bacio se na napore za pomoć.

Clementeova veza sa Srednjom Amerikom nije bila nova. Tjednima ranije, trenirao je i sprijateljio se s ljudima u Nikaragvi dok je vodio portorikansku reprezentaciju na amaterskom turniru, posebno se povezujući s djecom koja su se suočila s teškoćama. Ta empatija ostala je s njim kada je grad pogodila katastrofa.

Od prvog dana nakon potresa Clemente je organizirao odbor za pomoć u Portoriku, radio po cijele dane na Badnjak i Božić kako bi prikupio sredstva, tražio donacije hrane, odjeće, lijekova i potrepština, sam se vozio preko otoka, obraćajući se bogatim donatorima i običnim obiteljima. Kako su njegovi bližnji potvrdili, odbijao je i spavati te često preskakao obroke, u potpunosti se usredotočujući na sav mogući trud oko pomoći.

Prema nekim izvještajima, prikupili su više od 150.000 dolara u gotovini i otprilike 26 tona potrepština, što je svakako izvanredna količina za zajednicu koju je mobilizirala strast jednog čovjeka. Sve je slao onima kojima je to bilo najpotrebnije.

Međutim, ubrzo je saznao da su pakete pomoći na prva tri leta preusmjerili korumpirani dužnosnici Somozine vlade te da nikada nisu stigli do žrtava potresa. Odlučio je pratiti četvrti let s pomoći, nadajući se da će njegova prisutnost osigurati da se pomoć dostavi preživjelima.

Zrakoplov koji je unajmio imao je povijest mehaničkih problema i nedovoljan broj letačkog osoblja (letu je nedostajao inženjer leta i kopilot), a bio je i preopterećen za skoro dvije tone jer je u najboljoj mjeri htio da što više pomoći stigne u što kraćem vremenu vjerujući kako tako može spasiti više života.

Na Staru godinu, 31. prosinca 1972., Clemente se ukrcao u teretni avion Douglas DC-7 na aerodromu Isla Verde u Portoriku, natovaren humanitarnom pomoći namijenjenom Nikaragvi. Ostavio je za sobom suprugu i tri mala sina, znajući da je ovo putovanje vođeno savješću, a ne obavezom.

Nažalost, preopterećeni zrakoplov imao je problema ubrzo nakon polijetanja. Zbog mehaničkih problema i nedovoljne posade, zrakoplov se srušio u Atlantski ocean neposredno uz obalu Portorika, ubivši Clementea i sve ostale u avionu.

Odmah je pokrenuta akcija potrage i spašavanja, koju je predvodio USCGC Sagebrush. Nekoliko dana nakon nesreće pronađeno je tijelo pilota i dio trupa zrakoplova. Prazan letački kovčeg koji je očito pripadao Clementeu bio je jedini njegov osobni predmet koji je pronađen u zrakoplovu. Clementeov suigrač i bliski prijatelj Manny Sanguillén bio je jedini član Piratesa koji nije prisustvovao Robertovoj komemoraciji. Umjesto toga odlučio je zaroniti u ocean gdje se Clementeov avion srušio kako bi pronašao svog suigrača. Tijela Clementea i trojice drugih koji su također bili u četveromotornom avionu nikada nisu pronađena. Imao je 38 godina.

Bacač Montreal Exposa Tom Walker, koji je tada igrao zimsku ligu u Portoriku, pomogao mu je ukrcati avion. Budući da je Clemente želio da Walker, koji je bio samac, ode i uživa u novogodišnjoj noći, Clemente mu je rekao da mu se ne pridruži na letu. Nekoliko sati kasnije, Walker se vratio u svoj stan i otkrio da se avion u kojem se nalazio Clemente srušio.

Odmah nakon Clementeove smrti, u njegovo ime osnovana je organizacija za pomoć žrtvama nikaragvanskog potresa. Predsjednik SAD-a Richard Nixon bio je jedan od najistaknutijih donatora Memorijalnog fonda Roberta Clementea. Ubrzo nakon osnivanja fonda, donacije su porasle na 350.000 dolara.

Sljedeće sezone, Pittsburgh Pirates su povukli njegov dres s brojem 21. U njegovu čast, Major League baseball preimenovao je Nagradu povjerenika, koja se dodjeljuje igraču koji "najbolje primjenjuje igru bejzbola, sportski duh, uključenost u zajednicu i doprinos pojedinca svojoj ekipi", u Nagradu Roberto Clemente.

Danas se nagrada Roberto Clemente dodjeljuje svake godine MLB igraču koji najbolje utjelovljuje duh, služenje zajednici i doprinos - živi podsjetnik na čovjeka koji je shvatio da vrijednost pravog sportaša nadilazi dijamant.

U sezoni često usmjerenoj na osobnu radost i slavlje, Clementeova posljednja božićna misija stoji kao srceparajući podsjetnik na ono što nas blagdan može naučiti o suosjećanju, hrabrosti i nesebičnom služenju.

Nixon je 1973. posthumno odlikovao Clementea Predsjedničkom medaljom građana. Istog dana, Kongres je odlikovao Clementea Kongresnom zlatnom medaljom. Godine 2003. predsjednik George W. Bush dodijelio je Clementeu Predsjedničku medalju slobode.

Clemente je ikonična sportska figura u Portoriku, koju njegov narod uvelike poštuje. Coliseo Roberto Clemente, otvoren 1973. u San Juanu, i Estadio Roberto Clemente, otvoren 2000. u Carolini, nazvani su u njegovu čast. Godine 2012. Portorikanska profesionalna bejzbolska liga (LBPPR) preimenovana je u Liga de Béisbol Profesional Roberto Clemente, a broj 21 je također trajno ukinut. Godine 2022. vlada Portorika dodijelila je Clementeu formalno priznanje prócer (nacionalni heroj).

Dana 20. ožujka 1973., Američko udruženje bejzbolskih pisaca održalo je posebne izbore za Kuću slavnih bejzbola. Glasali su za ukidanje razdoblja čekanja za Clementea, zbog okolnosti njegove smrti, te su ga posthumno izabrali za uvođenje u Kuću slavnih, dajući mu 393 od 424 dostupna glasa, za 92,7% glasova. Godine 2003. primljen je u Sportsku kuću slavnih marinaca Sjedinjenih Država. Godine 2005. imenovan je u Latino Legends Team Major League Baseball. Godine 2007. Clemente je izabran u All Time Rawlings Gold Glove Team povodom 50. obljetnice stvaranja nagrade Gold Glove. Clemente je izabran u Kuću slavnih Muzeja hispanskog naslijeđa bejzbola 2010. i u Kuću slavnih karipskog bejzbola 2015. godine.

Clementeov dres s brojem 21 umirovili su Pittsburgh Piratesi 6. travnja 1973., nekoliko tjedana nakon izbora u Kuću slavnih. Bilo je poziva da se MLB ukine s brojem 21 u cijeloj ligi, kao što je učinjeno s brojem 42 Jackieja Robinsona 1997. godine, ali obitelj Robinson se protivila tom mišljenju. Godine 1973. Major League Baseball preimenovao je Nagradu povjerenika u Nagradu Roberto Clemente. Dodjeljuje se svake godine igraču s izvanrednim vještinama igranja bejzbola koji je osobno uključen u rad u zajednici. Trofej i ček za donaciju za dobrotvornu organizaciju po izboru igrača dodjeljuju se svake godine na Svjetskoj seriji. Godine 2002., 30 godina nakon njegove smrti, Major League Baseball proglasio je 15. rujna "Danom Roberta Clementea".

Godine 1974., Državni park Harlem River u Morris Heightsu, Bronx, New York City, preimenovan je u Državni park Roberto Clemente u njegovu čast. Godine 2013., četrdeset godina nakon njegovog izbora u Kuću slavnih, u parku je otkriven kip. Bio je to prvi kip u čast Portorikanca otkriven u New Yorku. U blizini starog stadiona Forbes Field, gdje je Clemente započeo svoju karijeru u glavnoj ligi, grad Pittsburgh preimenovao je ulicu u njegovu čast. Osim toga, grad je u njegovu čast nazvao Memorijalni park Roberto Clemente. U Pirate Cityju, domu za proljetne treninge Pirata u Bradentonu na Floridi, dio 27. ulice East nazvan je Memorijalna autocesta Roberto Clemente. Preko desetak škola u Sjedinjenim Državama nazvano je po Clementeu, uključujući Akademiju zajednice Roberto Clemente u Chicagu i Charter školu Roberto Clemente u Allentownu u Pennsylvaniji.

Poštanska služba SAD-a izdala je poštansku marku s likom Roberta Clementea 17. kolovoza 1984. Marku je dizajnirao Juan Lopez-Bonilla, a prikazuje Clementea kako nosi bejzbolsku kapu Pittsburgh Piratesa s portorikanskom zastavom u pozadini. Pirati su izvorno podigli kip u spomen na Clementea na stadionu Three Rivers, neposredno prije All-Star utakmice Glavne lige bejzbola 1994. godine. Od tada je premješten u PNC Park kada je otvoren 2001. godine i stoji ispred središnjih vrata parka.

Godine 1999. Clemente je rangiran na 20. mjesto liste 100 najvećih igrača bejzbola časopisa The Sporting News, kao najviše rangirani igrač Latinske Amerike i Kariba na listi. Kasnije te godine nominiran je za finalistu za All-Century Team Major League Baseballa. Godine 2020. The Athletic je Clementea rangirao na 40. mjesto na svojoj listi "Baseball 100".

'The Great One' je utro put igračima druge boje kože i uspio usprkos jezičnoj barijeri i rasizmu s kojima se suočavao, bio je pobožni katolik. U 2010-ima pokrenuta je inicijativa da ga Katolička crkva kanonizira, odnosno proglasi svetim.

"Dolazim iz siromašnih ljudi. Predstavljam siromašne ljude. Kad obučem uniformu, osjećam se kao najponosniji čovjek na svijetu, a želim da me se pamti jednostavno kao igrača bejzbola koji je dao sve od sebe", njegove su riječi.

"Clemente je bio najbolje ljudsko biće koje sam ikad upoznao. Stvarno mi je žao jer nam jako nedostaje. Posljednjih nekoliko godina, osjećao sam ga kao obitelj... Ništa mu drugo nije bilo važnije", izjavio je Manny Sanguillén suigrač iz Piratesa, onaj isti koji je zaronio u ocean kako bi pronašao svog prijatelja.

"Bio je oličenje dostojanstva i ponosa", rekao je Steve Blass, bacač Piratesa.

"Dao je pojmu 'potpun' novo značenje. Učinio je da riječ 'superzvijezda' izgleda neadekvatno", rekao je Joe L. Brown, generalni direktor Piratesa.

"Bio je najveći Bogom dan talent koji sam ikad vidio na bejzbolskom terenu. Nije bilo ničega što nije mogao učiniti jednako dobro, ako ne i bolje, od bilo koga u igri", rekao je Dick Groat, suigrač i All-Star.

Priča Roberta Clementea priča je o skromnom portorikanskom dječaku koji je postao bejzbolska legenda s Pittsburgh Piratesima, poznat po svom jedinstvenom talentu, ali i Velikom dostojanstvu usprkos velikom rasizmu s kojim se susretao u SAD-u. Navijači su često znali reći kako je svojim djelima Ameriku činio boljom.