Legendarni švedski napadač balkanskih korijena Zlatan Ibrahimović još je uvijek jedan od onih igrača koje bi skoro svaki trener rado vidio u svojoj momčadi. Nedavno je navršio 40 godina, a ponekad na terenu izgleda kao da bi još mogao igrati pet.
Zlatanova priča jedinstvena je u svijetu sporta. Od djeteta ratnih izbjeglica postao je jedan od najboljih napadača svih vremena. Sve je to zaslužio svojim napornim radom koji mu je u kombinaciji s talentom i iznimno visokim samopouzdanjem donio najveće rezultate.
U velikom intervjuu za list Corriere della Serra prisjetio se svog djetinjstva te trenutaka u kojima mu je bio najteže.
"Bio sam dijete koje je uvijek patilo. Čim sam se rodio, medicinska sestra me je ispustila s visine od jednog metra i pao sam na pod. Patio sam cijelog života - u školi sam bio drukčiji: ostali su bili plave kose sa svijetlim očima i malim nosom, ja sam imao veliki nos i bio taman. Pričao sam drukčije od njih, hodao sam drukčije od njih. Roditelji mojih kolega iz razreda pisali su peticiju da me izbace iz nogometne momčadi škole, uvijek su me mrzili. I zbog toga sam imao loše reakcije. No, kasnije sam se naučio nositi s tom mržnjom i pretvoriti negativne osjećaje drugih ljudi prema meni u moje oružje", ispričao je Zlatan.
Brat mu je umro od leukemije
"Moje prvo sjećanje vezano je za Jugoslaviju. Kada sam tamo bio, još uvijek je bio komunizam. Potpuno drukčiji svijet. Kada je počeo rat, moj otac je tada dosta patio. Svaki dan je dolazila vijest o smrti nekoga koga je poznavao. On je puno pomagao izbjeglicama. Mene je uvijek želio zaštititi - primjerice, nije me pustio na sprovod kada mu je umrla sestra. Međutim, kada mi je brat umro od leukemije, bio sam tu. Moj brat me je čekao i prestao disati ispred mene. Sahranili smo ga po islamskom obredu, a moj otac nije pustio niti jednu suzu. Sutra je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam. Moj otac je bio strog i kada su me jednom s prijateljem uhvatili u maloj krađi u dućanu, bio sam sretan što su zvali oca mojeg prijatelje, ne mojeg. Njemu su poslali pismo, ja sam svaki dan čekao prvi poštara i kada je pismo došlo, rasparao sam ga. Da ga je moj otac pročitao, ne bih se dobro proveo", rekao je Ibrahimović.
Upitali su ga novinari i na kojem jeziku razmišlja na terenu.
"Ovisi. Na travnjaku nikad ne razmišljam na švedskom - to je prepristojan jezik, a na utakmici trebaš biti nešto grublji. Onda razmišljam na slavenskom jeziku, ponekad na engleskom ili talijanskom, ali u obitelji pričamo samo na švedskom. Moja majka je Hrvatica i katolkinja, otac je Bosanac i musliman, ja sam najveći dio svoje karijere proveo u Italiji", rekao je, između ostalog, Zlatan u ovom intervjuu.
