Povijest pamti mnoge nogometne utakmice, neke zbog njihovih rezultatskih važnosti, neke zbog krasnih golova i asistencija, no ona nikad odigrana na Maksimiru između Dinama i Crvene zvezde ima poseban značaj u glavama hrvatskih navijača, ali i hrvatskog puka.
Mnogi utakmicu nazivaju početkom rata u Hrvatskoj
Utakmica s koje je najpamtljiviji potez udarac koljenom Zvonimira Bobana bila je i utakmica koja je postala simbol hrvatskog otpora prema državi na izdisaju.
Mnogi tu utakmicu nazivaju početkom rata u Hrvatskoj, mnogi se sjećaju i da je sljedeće godine odigrano prvenstvo, no svi su složni u tome da je Hrvatska tada rekla "’ne".
Sjećanje na 13. svibnja 1990. je i sjećanje na huškački zanos beogradskih Delija koji su divljali još u vlaku iz Beograda, potom i oko stadiona Maksimir, po zagrebačkim kvartovima… Nasilje je eskaliralo na stadionu, s tadašnjom milicijom kao isforsiranim i neuvjerljivim predstavnicima tampon zone između doslovce zaraćeniih strana. Udarce pendrekom po leđima i bubrezima osjetili su sa, ipak, samo jedni – Bad Blue Boysi.
Potez s te utakmice, onaj o kojem pričaju generacije navijača kasnije, onaj je koji je zadao Zvonimir Boban koljenom u milicajca koji je mlatio jednog od navijača.
Zvone Boban: Bio je to potez za slobodu i protiv ugnjetavanja'
“Bio je to potez za slobodu i protiv ugnjetavanja. Mnogo smo godina bili pod režimom koji nas je tlačio. Bili smo mladi i borili se za naše ideale. Ono što ljudi govore da sam ja udario policajca je izvučeno iz konteksta. On je udarao jednog mladića, nisam to mogao gledati. Nakon te situacije nikad se više nisam potukao. Niti sam ja niti moj udarac postali simbol ustanka već taj dan i svi ljudi koji su se branili. Bio je to ustanak sviju. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka. To je bila razlika”, ispričat će mnogo godina kasnije Zvonimir Boban.
Bad Blue Boys i svi oni koji su tog dana bili na Maksimiru, svake godine evociraju uspomene jer se takvo što ne zaboravlja i nikad se niti ne smije zaboraviti.
Tako je jedna kreativna, nadahnuta ekipa Bad Blue Boysa s Jaruna, u Ulici Hrgovići, nedaleko od ulaza na jezero, zid stambene zgrade oslikala je fenomenalnim muralom posvećenom događajima u Maksimiru tog 13. svibnja 1990., i navijačkim idolima toga doba, Shali, Bobanu i pokojnom Kužeu. Pod muralom s dvojicom iz starije navijačke garde, dečkima iz kvarta, Stipom Renićem i Željkom Galeom, Večernji list se kroz pero svog novinara i njihovu priču prisjetio tog dana...
"Ja se zovem Stipe Renić i imao sam čast da sam toga bio na stadionu u Maksimiru. Ali ne kao navijač Dinama, već kao navijač Hajduka, ali taj dan svi smo navijali za Dinamo. Mene su par dana prije te utakmice nazvali navijači Crvene zvezde iz Beograda i oni su mi, prijeteći, najavili da ćemo u Zagrebu svi najeb..i; da kao dolazi Crna ruka! Pa dobro, ako vi imate Crnu ruku – ja brzo izmislim nešto i kažem – e onda mi imamo ovdje UTO; ustašku tajnu organizaciju. Već dolaze snage iz Australije, Amerike, Argentine, Čilea..., nema odakle sve ne dolaze u Zagreb. Neki od njih su već tu, po kampovima, i svi će biti u nedjelju na stadionu", kazao je Stipe Renić i nastavio:
'Nakon što su već počeli neredi, uočio sam čovjeka s akreditacijom'
"Nakon što su već počeli neredi, ja sam uočio čovjeka s akreditacijom oko vrata kako u kantu skuplja kamenje s poda i nosi je prema južnoj tribini s Delijama, te im ih vraća. Zaletio sam se u njega i zveknuo ga, on je pao, kanta je odletjela, a akreditaciju na kojoj je pisalo 'Press Tanjug' stavio sam si oko vrata. I sad sam ja 'baja'gdje god se krećem po stadionu! A svi su me znali, jer sam u to vrijeme radio kao konobar u diskoteci “88”, na stadionu. Policija je dobila signal da sam bio u 'akciji', pa me počela ganjati po terenu i kada sam se počeo penjati na ogradu da se vratim na zapadnu tribinu, dobio sam pendrekom po glavi. Sa zapada je tada preselio na jug. – Dok sam bio na zapadu, shvatio sam i što se događa na jugu, pa sam, preskočivši ograde, došao i pod tu tribinu. Navijači Zvezde tukli su tamo nekog našeg, a ja sam bio prvi, zaista prvi, koji je stolce koje su Delije bacale, počeo vraćati na njih. E, onda je uletio i Željko", priča za VL Stipe Renić.
