Slavi stoper Zenita puno je toga rekao u razgovoru Jedan na jedan, ali i dao veliku podršku našima prije odlaska na EURO.
Vaša karijera je imala neobičan tijek. Kako to da dečko iz Omiša, koji je osvojio Kup UEFA-e sa Zenitom i postao Vatreni, nije na početku karijere mogao naći mjesto u Hajduku, naprimjer. To je bio splet okolnosti. Par puta sam bio na treningu Hajduka, ali roditelji nisu mogli financirati to putovanje iz Omiša, bilo je to i ratno vrijeme. Nije to bila klasična proba, nego par treninga. Sam sam se odlučio vratiti jer moji nisu mogli financijski izdržati.
To, dakle, nije bila još jedna 'povijesna' procjena Hajdukove struke, kao u slučaju Bobana, Modrića... Pa nije, ne, iako se nisu baš satrali da ostanem, ha, ha, ha. Ali, bio je to splet okolnosti, nema tu repova. Ja sam u svojoj karijeri napravio ono što sam htio napraviti. Možda i zaobilaznim putem, ali možda mi je tako i draže.
Samo vi u Hajduk niste uspjeli doći ni na kraju karijere. Što se to točno dogodilo početkom ove godine? Zašto su propali pregovori i kako to da ste stigli u Split? Pa presudio je u biti odnos čelnika Hajduka, ponajviše tadašnjeg predsjednika, koji nema pojma o nogometu ni o odnosima općenito. Isključivo zbog tog odnosa nisam htio doći u Hajduk, zato što je to bilo ucjenjivanje.
Ucjenjivanje? Da!
Sjećam se da je tadašnji predsjednik Josip Grbić novinarima izjavio kako ste vi u pregovorima tražili toleranciju prema kasnijim izlascima 'jer ste na to naučili'. Oni su to pričali da opravdaju sebe, nema to veze s istinom. Pričali su da ne želim u karantenu, a sa Splitom sam non-stop u karanteni. Na kraju krajeva, dan poslije mog potpisa za Split sam išao za Čapljinu na pripreme. To nema veze ni s čim. Ja sam na terenu sve odrađivao, a moj privatni život, hoću li ja ići na kavu, ili ću ići na piće, ili s prijateljima na neku marendu, to nikoga ne interesira, to je moj život. Ja nigdje nisam bio plaćen da imam pritvor 24 sata dnevno, pa ne želim ni da je ovdje tako.
U ožujku su u medijima osvanuli naslovi 'Pijani Ivica Križanac prošao kroz tri crvena i prespavao u policiji'. Što se dogodilo, gadno ste zaružili? Bilo je oko 1,5 promila. U biti, bio sam na jednoj marendi, to uopće nije bila kasna ura. Ja sam falio, popilo se malo više, nisam se osjećao nešto strašno pijan. Vraćao sam se doma, prošao kroz crveno i, hvala bogu, nikome se nije ništa desilo, to je najvažnije.
Pisalo se da ste prošli kroz tri crvena, je li to istina? Nisu bila, nije istina. Malo su to novinari dodali, ali sam prošao kroz crveno, napravio sam grešku. Hvala bogu, nikome se nije ništa desilo. Snosio sam posljedice, i tu priča počinje i završava.
Jeste li prije ili poslije imali takvih 'priča'? Pa ne. To je bio prvi put u životu da sam uhvaćen, a imam vozačku od 1997. Nije mi to baš praksa, eto, ha, ha, ha.
Postoji li šansa da pred kraj karijere odigrate još koju sezonu u Hajduku? Nemam pojma. Nikad ne reci nikad. Hajduk je klub za koji ja navijam od malih nogu, i ja i cijela moja obitelj. Ali imam ugovor sa Splitom, dobro mi je ovdje, u izvanrednim sam odnosima s vlasnicima kluba, tako da ne znam. Pitanje je to na koje trenutno ne mogu odgovoriti i kad bih sad morao odlučivati – prije ne nego da.
Koliko planirate još igrati, 32 su vam godine, ozljede vas baš ne zaobilaze... Pa fizički se dobro osjećam, iako zadnjih mjesec dana vučem ozljedu koljena, napukao mi je medijalni ligament, malo sam ga još pogoršao tim injekcijama i igranjem bez treninga. Što se tiče drugih stvari, fizički sam dobro. Leđa me puno manje bole nego prije dok sam igrao u Zenitu i ako bi sve bilo kao zadnjih par mjeseci, mogao bih sigurno igrati još sezonu, dvije.
Postoji li šansa da odete u Dinamo? Ne postoji!
Zašto? I to tako odrješito. Zato što sam igrač Splita, zato što navijam za Hajduk i nekad davno kad sam imao ponudu od Dinama, nisam htio tamo ići, tako da nema razloga ni sada.
Znači, čisto lokalpatriotski razlozi? Nisu, ja volim Zagreb, s guštom dolazim tamo, imam tamo dosta prijatelja. Ali što se tiče nogometa, ne vidim sebe tamo. Nisam se vidio onda, pa tako ni sada. A što se tiče stopera, u Dinamu imaju vrhunskih stopera.
Ne vuče vas više ni Liga prvaka? Ja sam igrao Ligu prvaka, tridesetak, četrdesetak utakmica. Ne vuče me, ja stvarno kad Dinamo igra u Europi navijam za njih, drago mi je kad dobro igraju i kad dobivaju. Evo ove godine se desilo da još nisu uzeli ni bod, ali, bože moj, to se dešava u nogometu. Dinamo je sređen klub i ima stvarno dobru ekipu.
Jurčić vas je proglasio jedinim igračem dostojnim Dinama u Hrvatskoj... Meni je drago da me tamo treneri i ljudi koji vode klub cijene. Ali mislim da ni oni ni ja o tome ozbiljno ne razmišljamo. Ja imam neke svoje godine i vratio sam se doma, završiti karijeru ovdje.
Šteta, bio bi sjajan stoperski par Šimunić – Križanac, dvojac iz reprezentacije. A dobro je. Mi smo se dobro slagali i super smo prijatelji i sada smo se vidjeli na utakmici. Bilo bi lijepo da možemo još koji put igrati skupa, ali eto, tako je šta je. Vidjet ćemo se ovoga ljeta na moru.
Malo tko je tako oštro kritizirao Bilića kao vi... Javno ste u jednom intervjuu poručili da dovodi svakakve igrače u reprezentaciju, a da vas ne zove, iako igrate sjajno u Zenitu? Slaven je na vrijeme shvatio, pozvao vas i poslije je na jednoj presici rekao da ste sve izgladili u tom jednom telefonskom razgovoru. Kako je tekao taj razgovor... E sad, to je bilo davno, ne sjećam se detalja. Ali nema tu repova između mene i šefa. Bilo je tako kao što je bilo. Mene je u biti naljutilo to što dok je Kranjčar bio izbornik, ja sam bio na nekom širem popisu momaka koji su kandidirali za Svjetsko prvenstvo. Poslije toga je Slaven došao i napravio neku ekipu u kojoj mene nije ni kontaktirao, čak ni uzeo u obzir. U biti, zato sam se ja naljutio. Ja sam igrao četvrtfinale Kupa UEFA-e sa Zenitom i igrao sam stvarno dobro. Ali taj prvi intervju koji je objavljen, dosta je svari tamo bilo koje ja nisam rekao...
Bilo je dosta toga nategnuto? Ja sam rekao neke stvari, ali ne doslovno, ali ne onako kao što je preneseno, jer je jedan razgovor od 40 minuta prenesen na jednu stranicu novina. Tako da je tu bilo dosta mjesta za manipulaciju. Moje mišljenje je uvijek bilo da za Hrvatsku trebaju igrati igrači koji su to zaslužili, odnosno koji su u tom momentu u boljoj formi. Rezultat u nogomet znači sve.
Ali brzo ste izgladili stvar s Bilićem... Ja i Bilić smo popričali k'o ljudi i riješili smo sve na gospodski način. To je bilo prije Europskog prvenstva u Austriji i dogovorili smo se da ću poslije prvenstva dobiti poziv i poziv sam dobio i tu nema nikakvih repova. Mi imamo super odnos. Imali smo super odnos kroz sve ove godine što sam igrao u reprezentaciji. Na kraju krajeva, maltene sam sve utakmice za reprezentaciju odigrao u prvoj postavi.
I onda je došlo do razlaza. Zašto ste prestali igrati za reprezentaciju? Isključivo zbog bolova u leđima. Bili su takvi da mi nisu dozvoljavali da igram za klub i da putujem i još da igram u reprezentaciji. Jednostavno, trebalo me je više odmarati. Evo, recimo, u Zenitu sam zadnjih godinu dana više igrao nego trenirao. Nije više jednostavno bilo smisla igrati za reprezentaciju jer nisam bio sto posto spreman. Ja sam to javio Biliću, objasnio svoje razloge, i to je to. Inače, veliki sam navijač reprezentacije i žao mi je zbog cijele te negativne slike koja se stvorila oko njih. Jesu li motivirani, nisu li motivirani. Ja garantiram da to u našoj reprezentaciji uopće nije upitno. Na kraju krajeva, oni dolaze u reprezentaciju i vraćaju se u svoje klubove ozlijeđeni, dakle motivacija nije ni najmanje upitna.
http://www.dailymotion.com/swf/video/xma5va?hideInfos=1
Zašto je onda opet morala doći voda do grla da zaigramo kako znamo? Možda je to vezano s time da neki igrači nisu u top-formi, neki igrači i ne igraju u svojim klubovima, a i kvalifikacije su duge, igra oscilira. Imali smo i mi nekih dobrih utakmicama u kvalifikacijama. Momci su s Turskom popravili sve što nije bilo dobro u kvalifikacijama. Odigrali smo stvarno vrhunsku utakmicu.
Mislite li i vi da je osjetan pad u kvaliteti igre naše reprezentacije poslije EURO-a 2008. godine? Što je po vama glavni uzrok tom padu? Pa je... Kad izgubiš onako četvrtfinale u zadnjoj sekundi, normalno je da ti je to u glavi. Bila je i smjena generacija, došli su neki drugi momci, mladi momci, treba i vremena dok se svi naviknu na igranje u reprezentaciji. Drugačije je to u klubu gdje si uvijek zajedno s istim igračima. I posebna je to prilika igrati za hrvatsku reprezentaciju, nacionalni naboj, možda i malo stresa i neki novinarski napisi koju su bili dosta negativni, sve je to pomalo utjecalo.
Kad smo kod tih priča, kakva je atmosfera u reprezentaciji? Postoje li povlašteni i oni koji su nezadovoljni zato što ne igraju ili iz nekih drugih razloga. Ma kakvi, ma kakvi, bila je uvijek izvanredna atmosfera. Jedva smo čekali da dođemo iz svojih klubova doma da možemo pričati na svom jeziku i da se možemo naći. Ma garantiram, atmosfera nikad nije bila sporna. A normalno da nema igrača koji ne bi htio biti u prvoj postavi ili odigrati svih 90 minuta. To je normalno. Nikad na terenu nije bilo 20 igrača iz jedne ekipe, pravila su jasna. Nekome može biti više ili manje žao što nije u toj prvoj varijanti, ali to nije bio problem.
Vi niste imali tih problema... Ne, ja nisam, ja sam jedino protiv Engleske u Zagrebu bio na klupi, kad smo izgubili 4:1, a ostalo sam sve bio od prve do zadnje minute. Meni je bila ogromna čast igrati za Vatrene.
Te priče i sumnje su zapravo počele u legendarnom autobusu, ako se sjećate. To je i dan-danas misteriozna epizoda s rovinjskih priprema u kvalifikacijama za SP. Na kraju ste vi i Šimunić suspendirani, a pisalo se da ste se potukli. Nikad nije otkriveno što se dogodilo. Ajde da čujemo, što se dogodilo u autobusu? Pa dobro, vjerojatno se nikad neće ni saznati zato što netko tko bi trebao pričati o tome ne želi reći ništa. A ja ne želim... Nisam vadio sebe onda kad sam trebao, neću se vaditi ni sada. Za mene je ta priča završena, u autobusu se ništa nije desilo. Bili smo optuženi ja i Joe, dosta onako glupo, možda i naivno. Mogu jedino potvrditi da se ja i Joe nismo potukli sigurno.
Ma to znam, a mislim da je to svima i onda bilo jasno. Ali tko je taj tajanstveni lik zbog kojega ste vi podmetnuli leđa i kako je došlo do svega... A ne znam, izgleda da je nekom bilo u interesu, da se to tako napiše...
Koliko ja znam, bilo je baš suprotno, vi i Joe protiv Kovača... je li tako? Bilo je, ali ja ne bih sad, jer, ponavljam još jednom, ako nisam tad, kad su bila ona pusta Otvorena i deset dana u novinama šta je istina, gdje je istina... To me više ne zanima.
A znate kako je to kad misterij traje toliko godina... Makar bilo i sasvim nevažno, ljude to onda još više zanima... Nema veze, možda će se jednog dana saznati istina, možda netko odluči da bi trebao očistiti nečije prezime.
Zanimljivo je da koga god pitam o tome, svi šute. Vlada zakon šutnje, omerta... Ha, ha, ha, neka, dobro je, barem da jedna stvar u Hrvatskoj ne izađe u javnost. Ma, na kraju krajeva, to nije ni bitno. Ja i Joe smo tu oštećeni, možda to nismo zaslužili, ali prošlo je, nema tu repova i svi smo u odličnim odnosima. Bilo pa prošlo.
Kako procjenjujete hrvatsku reprezentaciju prije i poslije odlaska braće Kovač. Mislite li i vi da su oni puno značili za igru Vatrenih? I Robi i Niko su vrhunski igrači i dobri ljudi. Meni je osobno bilo žao kad su se opraštali. Ali svima dođe kraj, i meni, i njima, i Dariju Šimiću, i nekim ranijim Vatrenima koji su se opraštali. Bili su od velikog značaja na terenu jer su bili vrhunski igrači i veliki motivatori.
Fali li nama jedan Niko Kovač koji će staviti traku oko ruke i biti šef na terenu? Pa dobro, pa ima Darijo traku oko ruke, Darijo nije ništa manji motivator ni manji igrač. Vjerojatno je i Niki malo trebalo da pohvata konce. Evo, dvije zadnje utakmice je zaista odigrao kapetanski.
Nije li on malo previše zaigran za kapetana u reprezentaciji? On je onako više srce Vatrenih, ali ne i čvrsta ruka, autoritet na terenu... Nekako mi je logično ako je kapetan u stranom klubu gdje ga cijene, da onda automatski ima pedigre da bude kapetan i u reprezentaciji. I na kraju krajeva, izabran je da bude kapetan i moj je dobar prijatelj. Meni je drago da je on kapetan.
U našoj reprezentaciji kao da o dosta stvari odlučuje prijateljstvo... Ima li to prijateljstvo, po vama, nekad i loše učinke na rezultat? Potenciralo se već dugo Slavenovo prijateljstvo s nama, ali ja vam garantiram da je Slaven ozbiljan čovjek i kad se radi, da je to na maksimalno profesionalnom nivou, to nema veze s prijateljstvom. A to što će Slaven doći i zagrliti nekog igrača ili poljubiti, pa svaki trener je drugačiji. Odluke stožera se nisu donosile zbog prijateljstva. Tako i Darijo, on nije izabran za kapetana zbog prijateljstva nego zbog kvalitete. Recite vi meni, tko je to zaslužio da bude više kapetan od Darija? Možda Stipe Pletikosa, ako ćemo gledati neku hijerarhiju, ili Joe?
Igrali ste pet godina u Rusiji, a sad ste došli u hrvatsku ligu, gdje pola klubova propada... Kako gledate na kolaps Lige 16? Pa to je tragedija, to je tragedija što se dešava. Da sedam, osam klubova ne da ne prima redovito plaću, nego skoro nikako. Pogotovo što igrači po ovom našem zakonu trebaju plaćati i poreze, i socijalno, i zdravstveno, a da nemaju primanja. Znači, u biti, igrači ne da su na nuli, nego su u minusu. Ja se nadam da će ovaj sindikat koji su osnovali Mario Jurić i Dario Šimić pomoći da se to promijeni jer je to glupost, nonsens. U mom Splitu je sve redovno, mi se nemamo na što žaliti, ali ovi drugi klubovi, to je tragedija. Mi smo kao neke javne osobe, a 90 posto lige nema od čega živjeti. Ha, ha, ha, pa da to nije tragično, bilo smiješno.
Za kakvu ste vi ligu? Nije li smiješno da Dinamo i Hajduk igraju samo dvaput godišnje? Pa je. Možda bi rješenje bilo da bude 10 klubova u ligi, ili 12, pa da se koncentracija kvalitetnih igrača rasporedi u manje klubove. Definitivno liga 16 nije dobra, nema tu filozofije, pa igrači ne primaju lovu, nisu plaćeni za to.
Ima li po vama Dinamo monopol u hrvatskoj ligi? Dinamo je iz Zagreba, ima veliku podršku grada i napravio je u zadnjih 10 godina 100 milijuna eura na transferima. Ja bih volio da je Hajduk ili Split prvi, ali to je tako.
Što mislite, da Mamić dođe u Hajduk, bi li napravio reda? Ja mislim, s obzirom da ga osobno znam, možda čak i simpatiziram, jer nije on baš ono što mediji predstavljaju, da bi on napravio veliki posao u Hajduku. Znate, Hajduk ima nešto što Dinamo nema, a to je publika.
Uuu, pa sad ste se zamjerili Zagrepčanima. Ma ne, neću ja to, kažem ono što je. Idemo izvaditi brojke, publiku na stadionu Dinama i Hajduka zadnjih deset godina, vidjet ćete da je to tako. Hajduk s Interom iz Zaprešića puni 20.000 ljudi, a Dinamo o tome može samo sanjati.
Da, i onda se dogodi apsurd, da taj Inter usred Poljuda pobijedi Hajduk, a Dinamo ih razbije... Jeste, jeste, ma ima dosta apsurda. Dinamo je superorganiziran klub. Sad zašto nemaju podršku s tribina, to je druga stvar.
Kad je Mamić u pitanju, hrvatska javnost je podijeljena – ili ga vole ili mrze. Zašto vi simpatizirate Mamića? Jednostavno, znam čovjeka osobno. Prema meni je bio fer i korektan uvijek, i galantan i sve.
Idete u Poljsku? Pa idem, ja sam igrao u Poljskoj. Možda odem s ekipom isključivo kao navijač. Nemojte zaboraviti da Poljaci, kao i Česi, imaju vrhunsko pivo. I hrana im je stvarno dobra, tako da bit će to zanimljivo putovanje.
