Hrvatska nogometna reprezentacija sutra od 11 sati igra prvu utakmicu Svjetskog prvenstva. Euforija oko reprezentacije nije bila na ovako visokoj razini posljednjih nekoliko velikih natjecanja, a momčad koja nosi kockice nikada nije imala veća imena i bolju koheziju nego sada.
Svjetsko prvenstvo u Kataru zasigurno je najčudnije u povijesti. Ponajprije termin odigravanja prvenstva je vrlo neobičan i prvi put gledamo Mundijal dok nosimo zimske jakne, šalove i kape. Prvi puta gledamo Svjetsko nogometno prvenstvo dok djeca idu u školu.
Gledanje televizije u školama
Posljednjih dana vode se velike rasprave o tome trebaju li djeca gledati utakmice za vrijeme nastave. Ministar obrazovanja Radovan Fuchs kazao je da će učenici u školama moći gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru, s tim da će nastavne sate potrošene na gledanje utakmica morati nadoknaditi.
Nekadašnja ministrica Divjak objasnila je kako se ona ne slaže s tim da se za vrijeme nastave gleda televizija. Iako je taj argument validan i jasno je da su djeca u školi zbog toga da uče i upijaju nova znanja, a ne da imaju vrijeme za razonodu postoje i razlozi zašto bi bilo prihvatljivo da se napravi iznimka i da djeca gledaju utakmicu koju će pratiti velika većina Hrvata.
Francuski muzeji i utakmice Vatrenih
Prije nekoliko godina čitao sam članak u kojem se govorilo kako te godine djeca u francuskim školama srijedom ne pohađaju nastavu već idu po nacionalnim muzejima i nekoliko sati uče stvari vezane za opću kulturu. Takav princip nastave i pristupa obrazovanju jako me zainteresirao jer mi je bilo nepojmljivo da se u našem obrazovnom sustavu gubi jedan dan nastave u programu koji je ionako prenatrpan.
Prva pomisao mi je bila:' Fora, klinci imaju slobodan dan' aludirajući na to kako je ne biti u školi i raditi bilo što drugo djeci u osnovnoškolskom obrazovanju puno interesantnije nego sjediti u klupama.
Sada kada razmišljam o tom programu shvaćam da to nije samo eskiviranje sjedenja u klupama već se obrazovanju pristupa na drugi način. U današnjem svijetu, a ovdje se baziram na hrvatsko školsko jer u njega imam pristup, opća kultura, odnosno činjenice iskoristive u svakodnevnom životu, gube se u velikoj količini informacija i pritisku koji donose dobre ocjene.
Averzija prema školi
Moderni način života pun je pritiska i žudnje za uspjehom, a ne zaobilazi niti najmlađe. Od petog razreda osnovne škole stvara se pritisak za dobrim ocjenama i stvara se obaveza upisa u dobru srednju školu. Djeca stvaraju averziju prema obrazovanju i gube pojam da je škola zapravo prekrasan period života.
Jedan dan, ta srijeda u kojoj djeca u Francuskoj idu po muzejima i izađu iz kalupa školskih klupa daje im doticaj sa stvarnim životom. Hodaju po gradu, postaju mali "građani svijeta" i sudjeluju u općem kretanju svijeta koje se događa taj dan.
Iako zasigurno postoje ona djeca koje nogomet ne interesira i koja i da nemaju školu neće gledati utakmicu, velika je većina onih koji žarko žele gledati utakmicu Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Žele gledati, navijati i imati osjećaja da su oni barem malo pomogli svojim idolima.
Ne žele se naći u društvu koje će pričati o utakmici koja nadilazi jednu nogometnu utakmicu i ulazi u rang opće kulture, i razmišljati kako ne znaju ništa o tome jer su oni u tom trenutku bili u školi.
Škola ne smije biti barijera
Ionako velika averzija prema školi i obrazovanju koje vlada u njihovim malim glavama postat će još veća jer je baš ta škola bila barijera između toga da budu povezani s cijelim svijetom i da poput njihovih francuskih kolega budu povezani sa stvarnim životom.
S druge strane, za mjesec dana održava se Svjetsko prvenstvo u rukometu. Utakmice će se održavati u popodnevnom terminu i djeca koja su popodne u školi neće moći gledati uspjehe naših Kauboja. Tu dolazimo do toga kada sport i reprezentacija nadilaze sportski događaj.
Svjetsko prvenstvo u nogometu održava se svake četiri godine dok je rukometno prvenstvo svake dvije godine, a veliko natjecanje održava se svaku zimu. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je rukometno Europsko prvenstvo puno jače od Svjetskog dolazimo do zaključka kako su rukometna natjecanja puno češća i više smo navikli na njihova održavanja.
Uspjeh reprezentacije u Rusije nije samo sportski uspjeh
Hrvatska nogometna reprezentacija na prošlom je Svjetskom prvenstvu doživjela ogroman uspjeh i povezala Hrvatsku možda i najviše od samostalnosti. Događaj je to koji Hrvatsku stavio na mapu svijeta, a postoji i podatak kako je Hrvatska nakon uspjeha iz Rusije u medijima spominjana gotovo 200.000 posto više nego do tog događaja.
Dakle uspjeh nogometne reprezentacije u Rusiji nadišao je sportski segment i postao je dijelom povijesti naše države. Rukomet, nažalost, nikada neće moći konkurirati nogometu i teško je stvoriti takvu euforiju oko rukometnog natjecanja.
Sport je opća kultura
Sport u općoj kulturi ima jako malo prostora. I to je u redu, postoje stvari koje su puno važnije, utjecajnije i genijalnije od sporta. No postoje trenutci i događaji koji na nacionalnoj razini uguravaju sport u pojam opće kulture.
Sportu je mjesto u školi. Škola treba poticati djecu na izvannastavne aktivnosti, a sport je jedna od najčešćih ali u moderno vrijeme jedna od aktivnosti koja sve više gubi na popularnosti.
Gledanjem utakmice u školama djeca će dobiti na važnosti, sutrašnji dan u školi neće biti toliko 'glup', a imat će priliku gledati nešto što će u tom trenutku gledati nekoliko milijuna ljudi. Zamislite sreće kada nakon utakmice izađu na hodnike i stotine nevinih osmjeha krene razgovarati o tome kako dobro igramo ili ako nakon lošeg rezultata stotine malih 'kolega' izađu na hodnike i počnu filozofirati što je trebalo drugačije.
Sport budi emociju, kakva god ona bila, zdrava je za osjetiti. Biologija, Kemija i Matematika se mogu nadoknaditi i neće nikuda pobjeći. Emocija se ne može naknadno odraditi.
