Zlatko Kranjčar, poznatiji kao Cico, umro je na današnji dan prije dvije godini. Legenda Dinama, ali i hrvatskog nogometa napustila nas je u 64. godini života. S Ćirom je 1982. godine vodio Dinamo do povijesnog naslova prvaka, a 16 godina kasnije je kao trener Modrima donio prvi plasman u Ligu prvaka i dvije duple krune.
Cico je sjedio i na izborničkoj klupi te je 2006. godine s Vatrenima igrao Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a povijest je ispisao i s drugim zagrebačkim klubom. S momčadi iz Kranjčevićeve osvojio je povijesni naslov prvaka 2002. godine. Bio je to prvi put da je jedna momčad koja se ne zove Dinamo ili Hajduk došla do naslova prvaka.
Bio je ikona Dinama, čovjek koji je život posvetio plavom dresu. Igrao je za Dinamo od 1966. kada je u klub stigao kao desetogodišnji dječak, do 1983. godine kada ga je napustio kao afirmirani nogometaš i ubojiti napadač.
"Biste li mijenjali Šukera za 10 Batistuta? – Hehe, jebote Batistuta!"
Fakin i igračina
Svoju je karijeru završio u Austriji, gdje je također postao ikona velikog Rapida iz Beča. Svoju trenersku karijeru počeo je upravo u Austriji, u bečkom Wienerwaldu, a vodio je i Austriju iz Klagenfurta, Segestu iz Siska, Linz, Slaven Belupo, Samobor, Dinamo, egipatski El Masry, Muru, Marsoniju, Zagreb, Rijeku, Al-Shaab iz Emirata, Croatiju iz Sesveta, slovačku Dunajsku Stredu, Persepolis, Pirouzi i Sepahan iz Irana, mladu reprezentaciju Irana i Al-Ahli iz Katara.
Na komemoraciji ovog velikana posebno nas je dodirnuo govor njegovog sina, Nike, koji nas je sve natjerao da pustimo suzu.
"E moj Cicek. Gle, znam da me sad gledaš u nekoj nebeskoj Karaki, zajedno sa svojim prijateljima i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da budem javno intiman i znam da se smiješ jer znaš koliko to ne volim. Baš si odlučio otići gore kad su se otvorile terase kafića. Bio si mi idol, zvijezda vodilja, prijatelj, pojam gospodina i dobri duh našeg grada. To sve znaš. No ono što ne znaš da ćeš ostati sve to jako dugo. Sjedim jučer na balkonu i promatram dolje onaj oltar kojeg su navijači napravili, ispred naše zgrade. Ne vidi me nitko, ali vidim malu curicu koja prilazi lampionima i stane. Ode kod tate i pita ga tko je bio ovaj striček. I tata krene. Cicek moj. Bake, djedovi i roditelji ovih dana objašnjavaju tko si i što si bio. Bio si maskota i ljubimac svojih Zagrepčana i Zagrepčanki. I svih ljudi koji su voljeli naš Dinamo", počeo je Niko.
"Znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da me mama odgojila i da ti nemaš nikakve veze s tim. Nemoj tata tako, ti to znaš. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dopustio si mi da se zaljubim u nogomet ne forsirajući me. Pustio si me da se borim i da si ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje i poštovati tuđe. Naučio si me kako biti Purger i Hrvat. Najveća životna lekcija koju si mi dao je bila da su svi na ovom svijetu jednaki. Da svima treba dati pažnju, vrijeme i pomoć. Osmijeh. On ništa ne košta, je li tako. Vodeći me na sva druženja s tvojom generacijom 82' pokazao si mi što znači nekome biti prijatelji. Kao čovjeka nekoga iskreno voljeti i dati sebe bez zadrške. Čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se provesti, kako zafeštati, zakartati i kako živjeti, Cicek moj. Ti živiš u ovome trenutku u svima nama. Ne brini, ne bum sada prepričaval anegdote iz tvoje generacije koje sam slušao za stolom. Neću ponavljati tvoje uspjehe, da si bio šmeker i fakin, sa zaraznim osmijehom koji osvaja na prvu. Ne bum ti rekel koliko boli da nisi tu i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći ovo. Hvala ti na ljubavi i podršci u svim mojim teškim trenucima, a tebi možda najtežima u životu. Ti nisi otišao jer si u svima nama previše. Cicek, you did it your way. Volim te, volimo te. Od sveg ti srca hvala, tvoj sin", poručio mu je Niko.
