Nakon skoro sat vremena razgovora s bivšim nogometašem Nikom Čekom (53), nismo uopće znali odakle početi. Neke stvari kad smo slušali djelovale su nestvarno i nepovezano na trenutak, ali kasnije je sve sjelo na svoje mjesto...
Za sve Niko ima objašnjenje, ima monolog, što i kako... Njegova životna priča baš je za film s elementima akcije, sportske drame, trilera i političkih zapleta, pomalo i Divljeg zapada kojeg je proživio na ovim našim napaćenim prostorima... U životnoj priči Nike Čeke ima kauboja i indijanaca, prijatelja i neprijatelja, emocija i strasti, pobjeda i uspjeha, teških trenutaka i izdaja...
Filmska priča
Kad su u pitanju ovakve posebne životne priče kao što ju ima Niko Čeko, bolje ju pustiti da ide svojim tokom. Niko Čeko je svugdje, ali i nigdje. Sam sa sobom, jedinka, ali opet uz kćer i sve ostale njemu drage ljude. Govori, tvrdi onako žestoko, livnjanski, kako bi za dragu osobu, za kćer Niku prvenstveno koja mu je najveća životna snaga i inspiracija, za sve ostale koje voli, dao krv i sve od sebe. Energičan, temperamentan, dojma smo i za*eban tip. Nije Niko Čeko nikad skrivao svoj karakter, ali kako nam to sam nekako poručuje kroz razgovor, nije nikad ni glumio, bio je uvijek svoj. I vjerovao krivim ljudima...
Niko Čeko je na vrhuncu svoje nogometne karijere nogometni travnjak morao zamijeniti bolesničkom sobom i umjesto bitke na terenu voditi životnu bitku u krevetu. Tko zna kako bi se razvijala karijera legendarnog braniča Hajduka da mu 1997. godine nije dijagnosticiran rak, jer transfer u Napoli praktički je bila riješena stvar. Životnu je utakmicu pobijedio, no sportska je zbog toga naprasno završila...
Bio je generacija zlatnih iz Čilea, zajedno s Bobanom, Prosinečkim, Šukerom, Mijatovićem, Štimcem, Bilićem… koja je 1987. postala svjetski juniorski prvak. Bio je to uspjeh koji je tad mlade talentirane klince trijumfalno predstavio i lansirao na scenu, pokazao kako tamo negdje na Balkanu ima jedna momčad s igračima koji su jako dobri, iznadprosječno nadareni...
Vrhunac slave Niko Čeko dostigao je devedesetih godina prošlog stoljeća sjajnom igrom za Hajduk. Svi koji prate Hajduk pamte njegov gol Dinamu nakon čega je postao poželjna meta brojnih europskih klubova, a sebi priskrbio trenutak koji i dan danas prepričavaju.
Za njega su bili zainteresirani europski velikani poput Napolija, Beşiktaşa, Werdera, Seville, Marseillea, Lyona…
Napoli mu nije bio suđen, umiješao se život
Marseille je bio konkretan i spremio četiri milijuna maraka, ali Napoli je bio brži i potpisao s njim predugovor. Na ljeto 1997. Niko je trebao igrati na kultnom San Paolu, na kojem je i veliki Maradona imao svoj ples. Potpisao je već bio predugovor s Napolijem na odštetu od pet milijuna dolara, trebao dobiti dva milijuna na godinu. Nakon dvadesetak dana dijagnosticirali su mu tumor testisa, a potom i tumor limfnih čvorova i pakao je dobio novu dimenziju. Kakav Napoli, uslijedila je borba za život. Nogometnu loptu zamijenio je svakodnevnim kurama kemoterapije...
Inače, i u Zagrebu se Niko Čeko potvrdio kao igrač, u pet sezona odigrao je 141 utakmicu i zabio 10 golova. Vratio se na Poljud 1995. godine. Za Niku Čeku problem Hajduka počeo je 1995. Neshvatljivo mu je da je Hajduk, koji je bio u velikom plusu, u godinu dana zamalo bankrotirao. Nije mu jasno do dan danas zašto su Hajduk prepustili na upravljanje jednoj grupi ljudi koji ga sišu i vode u propast?
"Problem Hajduka je počeo isključivo zbog jednog čovjeka, Nadana Vidoševića", kazat će Niko Čeko.
Gdje je Niko Čeko danas, s čime se bavi, što radi, gdje se skrasio?
"Kako je pitanje lagano, toliko je i teško. Nema se što tu od nekud posebno započeti. Napustio Split jer drugog izbora i nije bilo. Ono što naš narod kaže u prolaz s pojedinim ljudima, ili maknut se i sve to zaboraviti. Sve se to veže na par ljudi, a najviše na Nadana Vidoševića. Godinama sam tražio neki svoj mir i našao sam ga. Bio u Prijedoru 9 godina, u Banja Luci 3 i sad sam trenutno u Livnu. Završavam nešto svoje privatno što imam u Švicarskoj. Volim život. Šetam stalno negdje okolo, obilazim prijatelje, pogledam koju utakmicu i to je to. Kao svaki drugi čovjek", kazao nam je u uvodu Niko Čeko.
'Za sad sam u Livnu, ali nikad se kod mene ne zna'
Znači, skrasili ste se u vašem Livnu, tu je najbolje...
"Pa sad sam trenutno u Livnu, ali kod mene vam se nikad ne zna. Ja vam od 13 godine živim van Livna, tako da mogu završiti u Splitu, mogu završiti u Zadru... Ne znam stvarno, Dubrovniku i Zagrebu možda. Vukovaru isto tako. Gdje mi bude lijepo tu ću završiti."
Spomenuli ste Split, da ste htjeli otići i pronaći svoj mir. Što se dogodilo?
"Vrlo jednostavno. Ljudi koji su tada oko mene bili, oni vam to isto znaju sve. Najmanji problem je bio Nadan Vidošević - znači najmanji problem. Što se tiče njega osobno, pa ja da sam htio u dvije minute ga riješim. Najveći problem su oni ljudi koji su stajali iza svega toga. Znači, doslovno su me htjeli uništiti. Ponavljam po deseti put - Pokojni Juko Strinić i Johan Cipci, bivši načelnik policije u Splitu, policije Splitsko dalmatinske županije gdje su mi otvoreno rekli - 'Mene šalju u mirovinu, a tebe će uništiti da nećeš imati što jesti'. Ja sam se na to nasmijao i kazao mu - 'Johane, o čemu pričaš? Živi bili pa vidili'... Tako se i dogodilo"...
Od kud je to krenulo, znate li možda?
"Ma, to je došlo iz Zagreba, to je došlo iz politike i ta politika drma i danas sportom u Hrvatskoj. Nema vam to veze sa sportom kao sportom. To vam je sve vezano čak i od 1989. pa sve do kulminacije koja je došla onog dana u Splitu kad je bilo sa Tutom i Štelom, kad se dogodilo to što se dogodilo. I tu sam ih onda ja bio zaštitio zajedno sa svojim prijateljima, nisam dao i to je bio okidač da se uništi mene i još par ljudi. Ali, to je život. Kako je sudbina to odredila, ispisala tragičnim slijedom, u ovom ratu ljudi su gubili živote, prijatelje, braću i rodbinu, imanja, nekretnine, preko noći. Od idealnog života nastao je - pakao".
Na vrhuncu karijere, kao nogometaš Hajduka pred transferom u Napoli, doznali ste da imate rak...
"Da, od nekog idealnog života nastao mi je pakao. Najprije mi dijagnosticiraju prvo jedan tumor, nakon desetak dana drugi - šezdeset kempoterapija, sve mi duple nešto stavili po 30. Pa dvije teške operacije, jedna je trajala deset - skoro 11 sati. Zato ja uvijek kažem da ljudi koji su tad stajali iza mene, koji su mi pomagali... Bilo ih je, ali istaknuo bih tri doktora - Mareković, Utrobičić i Grgić - onkolog. Oni su me doslovno spasili. Dan danas sam živ zahvaljujući upravo njima trojici, tu su još i Knežević Nikola, Dominik Sizgoreo, Fabo Čukelj. Tu je bio i doktor Srzić iz Splita koji je u to vrijeme bio u Hajduku. Ma, masu ljudi je bilo koji su u to vrijeme bili oko mene, kao potpora ili nešto više... Kad se prepirem po internetu, Facebooku jedna ta udbaška klika koja i dan danas vedri i oblači Hrvatsku, sa njom sam se zakačio 1991. i samo sam čekao dan kad će udariti".
Ta prokleta 1997...
Ta 1997., reći ćete i sami da vam je bila prokleta. Bili ste na vrhuncu nogometne karijere i nije vam pritom samo stala karijera, nego je došlo i do bolnog otvaranja očiju. U biti, lupile su vas sve dobre i loše strane života. Hajduk je prema vama, kako tvrdite, ispao nekorektan...
"Nisam ja bio niti jesam dan danas razočaran zato što su se u Hajduku, prema meni, ponijeli tako kao što su se ponijeli. Jedino u što se mogu razočarati je moja kći i, ne znam, možda u nekog prijatelja s kojim sam sve živo dijelio, iznimnu bitnu osobu u mom životu. Dao ja njemu ili on meni. Nisam se razočarao, čak sam nekako uvijek naslućivao igrajući za Hajduk da će tu biti svega, iako sam uživao i obožavao igrati u dresu Hajduka, za Bile, volio sam nogomet. I na kraju sam išao tom nekom logikom - Dao sam puno, puno, jako puno za državu Hrvatsku i hvala Bogu da se neke stvari ne znaju. U sportu, neću reći da sam bio sad Messi ili neki TOP igrač, ali nisam volio puno pričati, samo sam uživao u nogometu i odrađivao zadano, bio u službi momčadi. Nekad sam odigrao dobro, nekad loše. Porazi i pobjede, kao i u sportu, one su sastavni dio života i nogomet te isto uči nekim stvarima, kroz njega rasteš i izgrađuješ se kao čovjek. Nije nikad sve idealno. Međutim, najviše sam ostao razočaran odnosom tih ljudi u Hajduku prema meni. Znači ono, bilo je doslovce ma tko te j**e. Općenito se u društvu u ovoj našoj Hrvatskoj omalovažavaju ljudi koji su činili i radili puno bitnije stvari nego Niko Čeko."
Na koje ljude mislite?
"Evo primjerice, godinama su se ljudi borili, gore na Velebitu ili ne znam kuda sve ne stajali, kisnuli, smrzavali se, ginuli za ovu domovinu koju danas imamo... Rekao sam si, što uopće očekivati ako se ponašaju tako prema tim ljudima, pa što će biti onda sa mnom, što će meni tek napraviti. No, mene se ponižavat ne može, na sebe nikad nisam a tako je i dan danas."
Jeste li teškog karaktera?
"Ne radi se tu o tome. Možeš me popljuvati, možeš reći ovo, ono, ali ja kažem otvoreno - 20 godina nemam nikakvih primanja i 20 godina živim od prijatelja. Od onih koje sam ja pazio cijeli svoj život. Od Vukovara pa sve do Dubrovnika, a da ne govorim Bosnu i Njemačku. Ali, postoje ti dušebrižnici, ne znam, kažu ja pobjegao. Odakle sam pobjegao? Otišao sam iz Hrvatske da ne ubijem nekog, vjerujte mi na riječ."
Što vas je točno zasmetalo na Poljudu?
"Sjećam se jako dobro, predsjednik Hajduka me bio zvao i rekao dođi navečer u 20.00, sve je dogovoreno, da se dogovorimo kako ćemo te isplatiti, a ja im cijelo vrijeme govorim i vapim za pomoći- "Ljudi, dajte mi da nešto radim, mogu iti skaut, raditi s djecom, bilo što, samo da se bavim nogometom, da radim... Na neki način sam ja tad sve te igrače u Hajduku 'stvarao', pogotovo onu generaciju Tudor, Skoko, Leko, Vučko, Andrić, Miladin. Kad kažem 'stvarao', mislim na to da su to djeca koja su bila nogometno odrasla uz nas trojicu - četvoricu starijih u to vrijeme. Onda s vremenom dođeš do nekih zaključaka da je tu uvijek bilo neke ljubomore od nekih suigrača, čak i iz reprezentacije. Ja nikad nisam bio ljubomoran i uvijek sam volio ljude. Nikad nisam dijelio ljude na kriminalce, gospodu ili nešto treće. Kad sam išao u nogometni klub Munchen 1860., bilo je to 1993. ili 1994., ne mogu se sad točno sjetiti, pa su došli neki menadžeri, ne znajući da je to restoran od mog prijatelja gdje je sjedio gazda za stolom, za mene je jedan od njih pričao da imam 50 000 naoružanih ljudi, da sav kriminal u državi Hrvatskoj organiziram ja. Od ubojstava i svega. Onda kad ih se upitaju neke stvari, e onda oni 'Niko, izvini, znaš. I tako su me sabotirali ".
'Predugo sve ovo traje'
Osjećate li se izdanim, da su vam zabili nož u leđa na nečiji nalog? Na kraju krajeva, zašto bi to samo tako od sebe netko vam napravio, naravno da postoji razlog...
"Ljudi koji mene znaju, nikad im nisam vrata zatvorio niti sam im leđa okrenuo. Kome god sam mogao pomoći sam pomogao. Kad sam trebao pomoć, pitao - ne možeš, Ok - idemo dalje. Ne znam, možda sam i ja otupio s vremenom i na to što ste rekli, a možda i na ostalo. Ne znam, ne znam što da vam kažem, vjerujte mi. Predugo sve ovo već traje, 23 godine do nekog mira. Ovaj priča ovo, ovaj priča ono. Neke stvari su mi neshvatljive. U današnje vrijeme da tebi igra reprezentacija Hrvatske, a pola ljudi navija da Hrvatska izgubi. To mi je neshvatljivo. Ma kakav otpor prema HNS-u?! To su sve igranke..."
Kakve igranke?
"Gledajte, 1992. i 1993. vidjelo se kako će rat završiti. E onda, 1993. kreće Hercegovci pokrali, Hercegovci ovo, Hercegovci ono... Kad više nisu bili Hercegovci, e onda su Dalmatinci. E kad nisu Dalmatinci, e onda su Zagorci, pa su iz Posavine Hrvati, pa Istrijani, pa je problem Torcida, u sve to je upetljana politika. Ja dobro znam koji su ljudi u to upetljani. Imenom i prezimenom, sve po redu ih znam. Zato sam ja tu gdje jesam. Ovo što vam sad govorim, u sve to su upetljane i tajne službe, Udbini bivši načelnici, jugonostalgičari, samo je interes u pitanju. Ništa drugo..."
S kime ste u Hajduku bili najbolji?
"Sa svima sam u Hajduku bio dobar. U Hajduku je bila jedna generacija koja je 1987. izašla na veliku scenu, počevši 1984., Jurković, Vladislavić, Bilić, Jarni, Bokšić, ja, Jeličić... Svi su napravili karijeru. Tu je bila i jedna cijela generacija isto tako od Zlatka Dalića, Igora Štimca, Šerića. Svi su napravili neke rezultate, ali ne znam stvarno što je došlo to danas u naš nogomet, što se na kraju dogodilo... Kad samo vidim gdje je završio jedan Zadar i Zagreb, Varteks, Cibalija, GOŠK Jug da ne govorim... Sve se uništava na uštrb nekih pojedinaca. To je ono što ja čitam po novinama, portalima, općenito u medijima, to je ono što čujem."
Vidimo da vas je život pogodio, ali isto tako da ste tijekom nogometne karijere ali i općenito u životu dosta toga proživjeli, imate anegdota i doživljaja napretek. Možete li nam ispričati jednu?
"Sjećam se, mi u Zagrebu kad se igrao onaj krvavi derbi 1996. Malo to ljudi zna, o tome se šuti, o tome se ne priča... Evo, ispričat ću vam sad, otkrit o čemu se šuti. Dakle, 1996. godina i 'krvavi derbi' u Zagrebu. Bilo je devet navečer, bio sam u gradu sa svoja tri prijatelja Vukovarca, popili piće, neko zezanje i vraćamo se nazad i u jednom trenutku, preko parka ondje gdje je hotel Palace, vidim ja neka galama, nemam pojma što se događa. Strka neka, trči Tudor, Skoko, Jurica Vučko... Trči s njima i Ivan Jurić... Netko je još bio s njima. Gledam, ne znam što se događa, čemu dernjava, čemu bijeg, ono opća bježanija, kakva se to drama odvija vani po mraku... Oni su utrčali u hotel u panici, preplašeni kao 'Niko, Niko, frka je, napali su nas BBB-ovci. Kad stvarno, došlo njih u blizinu i ja i moji prijatelji Vukovarci izađemo iz hotela, izvadimo pištolje i nekako se tu smiri situacija. Hvala Bogu, tu se to nekako smirilo, ali umalo je eskaliralo jer je to bilo jedno ludo vrijeme, poslijeratno. I tada se moglo jako dobro vidjeti, a tako je i danas, moglo se vidjeti do kud je naš nogomet došao?! Neredi, tučnjave, frke, Mamić pokrao, ovaj pokrao... Dajte dignite malo sve te klubove, imamo reprezentaciju koja je druga i treća na svijetu u 4 i pol godine. Neka nam liga bude bolja. Sedam dana samo slušaš tko je ukrao, a tko je pokrao. Hoću reći, neka se ljudi više bave sportom, nogometom, strukom, a manje drugim stvarima".
Pištolja je očito bilo svugdje u to vrijeme, poslijeratno...
"To vam je bila luda kuća tada. Tad se nije znalo tko je luđi od Zagreba pa do ostalih sredina i gradova u Hrvatskoj, baš poslijeratno vrijeme koje je ulazilo u sve pore društva, supkultura, svega. Divlji zapad pomalo."
'Napoli je već bio gotova stvar'
Idemo malo s vrućine gradskih ulica prema Napoliju. Sve je već bilo dogovoreno...
"Znate kako je to bilo, bio je to gotov čin. Sjećam se, Nikica Vukašin je pokojni bio tada, nikad ja to nisam pričao, nikad nisam pričao još neke stvari u vezi Dine Pokrovca, sve je te priče pričao Nikica Vukašin. On je bio tu i čovjek jednostavno nije mogao trpiti više tu nepravdu što su pojedinci o meni počeli stvarati. Što sam ja i tko sam kao, to su ti i takvi pojedinci pričali. A ti miševi, mali miševi, ne znam kako bi ih nazvao, da stane ispred teme manji je od makova zrna. To su vam ti udbaški nasljednici koje sve život kontroliraju od države na na vrhu te ljestvice je gospodin iz Zadra Budimir Lončar. Onda je tu bio i jedan 'gospodin' iz Zagreba, imenovat ćemo ga V.V. Ma, to su vam sve obični klošari.
U redu, ali koje to veze ima s Napolijem?
"Što se Napolija tiče, rekao sam Vedranu da nikom ne govori, to sam držao u tajnosti, da netko ne bi to minirao. Bili smo u jednom poznatom restoranu, bio je tu menadžer Napolija, predsjednik kluba, ne sjećam se točno više... Znam da ih je bilo troje iz Italije, Naletilić, ja i pokojni Nikica Vukašin. Sve ok i završi kako završi."
Kad sad gledate na vrijeme provedeno u Hajduku, što vam je sol na ranu?
"Najviše me, u biti, zasmetalo to da su mi bar, onako iskreno, otvoreno rekli u Hajduku slušaj - 'Ne trebaš nam, jesmo ti što dužni', znate onako korektan neki odnos, zreo i ljudski. Nakon 4 mjeseca borbe s bolešću sam se već vratio, počeo trenirati, završio u Šibeniku i u Šibeniku sam došao u situaciju da stvarno mogu opet igrati nogomet na profi nivou. Trebalo mi je koji mjesec laganog uhodavanja i vrate me iz Šibenika 1998. na 1999. I onda igrat ću ovo kolo, igrat ću ono i jedini kolo što sam ušao je bilo zadnjih možda petnaestak minuta protiv Zadra. Bio je pun stadion, 20-25 000 ljudi, sjajna atmosfera. Nikad neću zaboraviti pozdrav Torcide prema meni. Odgovorio sam im istom namjerom, ugodnom, sportskom... Nema sad u ovoj priči oko Hajduka tko je kriv, izvršili su da se maknem Šurjak i Katalinić. Njih ne krivim za ništa, bilo im je naređeno. Oni su čuvali svoju gu**cu".
Kako vam je bilo živjeti u Splitu u to vrijeme?
"Nije bilo negativnosti u Splitu onako generalno, malo ljubomore od strane nekih ali ono što se kaže, pa i brat ti je ljubomoran. Meni je u Splitu bilo super. Jedino odnos ljudi iz kluba prema meni to je bilo strašno. Nekako sam ja to poslije apsorbirao i maknuo sam se. Najbolje što sam napravio je da sam se maknuo."
Niko Čeko u sredini na jednom od treninga Bijelih
'Imali smo kodeks u svlačionici'
Mass Sarr, vaš nekadašnji suigrač u Hajduku, ispričao je svojedobno kako ste ga digli na foru kad ste ga svojedobno bili odveli u planine na balote, on vas pobjeđivao, a vi izvadili pištolj. On misleći da je pravi počeo bježati, a svi vrište od smijeha...
"Vidite, ja to nisam nikad ispričao jer to je taj kodeks kojeg smo imali unutar svlačionice, a kojeg danas nema jer svako malo u medijima nešto osvane. Sve što se dogodi u svlačionici i ostaje u njoj. Vidim da danas svašta izlazi iz svlačionice u medije. Za ovo se ne bi ni znalo da Mass Sarr to nije sam ispričao. Što se sve događalo u svlačionici, svakog dana si mogao film snimiti. Normalno je bilo da, poslije svake utakmice u Splitu, nema, ili ja ili Tonči Gabrić, iznajmimo restoran i hoćeš doći sa ženom i djecom, obitelji, curom... Čitava je ekipa došla, družili smo se, ne kažem da smo se voljeli. Ali, poštovali smo se i družili. Danas je previše novca u igri, oko nogometa i normalno da tu svega ima".
Kako vam izgleda Hajduk danas?
"Ovaj današnji Hajduk ne može spasti samo na Marka Livaju. To može spasti neka Istra na Ercega, ne znam... Neki Varaždin na Teklića, ali Hajduk ne može sav teret igre staviti na pleća Marka Livaje. Hajduk mora igrati 5-6 igrača koji mogu potegnuti i biti na nivou u datom trenutku, zatvarati tu jednu cjelinu, davati kostur momčadi potreban za rezultat. Ponekad ti ne ide u utakmici protiv nekog, trebaju onda drugi potegnuti jer nogomet je momčadski sport. Međutim, u današnjem Hajduku što napravi Marko Livaja, to je to od igre, rezultata, svega... Ljudi koji vode Hajduk, u posljednjih 3-4 godine a posebno u zadnje dvije i od kad se osvojio Kup. Chidozie Awaziem je došao i onako, OK stoper, dobar igrač, upotrebljiv itekako. Međutim, tu se nekako stalo i Hajduku nasušno trebaju pojačanja. Nemam ništa protiv nikog, neka vode Hajduk kako žele da se vodi klub, ali ovo sve u kompletu je za sad - premalo. U Dinamu imaš 5-6-7 igrača koji mogu nositi teret igre, ponijeti u datom trenutku. Ne kažem da ni u Hajduku nema kvaliteta, ali za nešto više moraš imati više od Marka Livaje. On ne može sam."
Što igraču treba u nogometu da sazrije?
"Igraču treba prilagodba, vrijeme. Vidimo kako su završili ovi igrači koji su došli u Hajduk, Kalinić i ekipa - došli su ozlijeđeni pa se opet ozlijedili. Ode ti Ljubičić, Biuk, još je netko od mlađih bilih tića napustio jato. Gledao sam utakmicu protiv Osijeka i govorim, četiri igrača od 17 godina po 20 minuta tek odigraju. O tome se radi. Pitanje je kako će se pojačanja prilagoditi, ali u tome treba dati priliku mlađima, treba biti strpljiv s njima, raditi na njima. Treba igrače dovoditi namjenski, a ovo sve nešto u Hajduku oko dovođenja... Dražen Jerković nikad nije doveo igrača u Zagreb od 1989. do 1996., dok sam ja bio u Zagrebu. Sjeo je s nama tri starija tada, senatora, pitao i konzultirao se oko pojedinih pojačanja... Danas je nestala ta suradnja igrač - trener. Nema više te spone i da je ona tako protočna, dakle više nema komunikacije."
Rekli ste svojedobno u jednom ranijem razgovoru - 'Masu puta nešto objavim za Hajduk, a netko iz te udruge Naš Hajduk odmah krene 'on je ovakav, on je onakav'.
"Osobno nemam ništa s Našim Hajdukom niti koga poznajem. Vidio sam da onaj Dežulović i Saša Košarac, ne znam odakle uopće ti ljudi u sportu, oni forsiraju Hajduk, odnosno zvijezdu petokraku vežu s Hajdukom... Nabio bi tom Dežuloviću petokraku u glavu... Ne mogu nikako to povezati. Svi se nešto vade na pokojnog Žana. Osobno sam ga poznavao, dobro smo se znali, Žanova je uvijek bilo da iz Torcide bude netko u klubu da se zna što se radi, gdje su otišli novci i za koga. To po meni nije loše. Ali, ovo danas, bez uvrede ikome ali meni je neshvatljivo. Da dođe jedan momak iz Banja Luke, ne znam koje godine, i kao vodi on nešto a nas 5 do 6 smo nepoželjni, primjer sad navodim. Nema to veze ni s udrugom Naš Hajduk ni s Torcidom, to ima sve veze s politikom. Budimir Lončar, Josip Manolić, Perković, Špiljak. Najveći financijeri su bili on i Soroš, a poslije Mesić i ekipa. To sve ima veze i sa sportom i sa ratom i sa kriminalom, sa užom i širom političkom scenom u Hrvatskoj."
'Puštali smo Dinamu i Hajduku da budu prvaci'
Stalno se u ovom razgovoru vraćate na politiku i te nenogometne stvari...
"Odat ću vam sad jednu tajnu pa ćete i shvatiti zašto. Devedeset i druge godine, kad je počela Hrvatska nogometna liga preko noći, dođe nakon 4 ili 5 kola, dođe jedna informacija u Zagreb i pozovu sad nas trojicu, bio je tu i Đuro Brodarac i predsjednik Franjo Tuđman, Gojko Šušak i još neki ljudi iz nogometa. Kazali su nam tad, jasno dali do znanja pritom da jedino u Europu mogu ići Hajduk i tad HAŠK Građanski, danas Dinamo. Mi u Zagrebu, mi smo tada bili najjača ekipa realno. I mi pustimo da Hajduk bude prvak. Sljedeće godine pustimo Dinamu da bude prvak."
Kako to mislite pustite da netko bude prvak, možete li nam malo to pojasniti?
"Napravimo sve da oni budu prvaci. Tako se odlučilo, kakve koristi da Zagreb bude prvak a ne možeš ići u Europu. Ovo sad po prvi put govorim i stojim iza svake riječi. 1995. godine Croatia je bila prva, Zagreb je bio drugi. Hajduk je bio 3., dok su Osječani bili 4. Croatia tadašnja nije mogla ići u Europu radi one kazne za izgrede u Auxerru godinu dana ranije. Onda smo napravili da Hajduk bude prvak. Tad je bilo u interesu da što prije hrvatski nogomet i hrvatska nogometna reprezentacija steknu pravo da mogu igrati Europsko prvenstvo."
Nema to puno veze s nogometom...
"Klika jugonostalgičara oduvijek je bacala svoje klike o Tuđmanu. Franjo nije imao vremena za sebe a ne da brine hoće li HAŠK biti prvak ili neće. Te jugoslovenštine nažalost ima i danas. Mora biti problem, uvijek se mora destabilizirati društvo i nogomet, a kud ćeš bolje od masa, od stadiona. Ima nas koji smo neke stvari radili za državu i znamo puno puno toga a postoje i neke stvari koje se nalaze kod dva čovjeka. Oboje su danas živi. Sve službeno zavedeno, papiri, dokumenti. Ne znam hoće li jednog dana te ljude staviti u javnost da sve izađe. Ja bih to volio, jer tko sam ja da pričam o tome. Tu se radi o svemu - o sportu, o vojsci, kriminalu, unošenju i iznošenju novca iz države. Nema što tu nema. Ima nas, hvala Bogu još smo živi, koji znamo sve - što, tko i zašto se radilo. To je toliko smišljeno da to nije normalno. Sve je to unaprijed isplanirano. Postoji povezanost, nije razlika prevelika između vođenja Hajduka, Dinama ili Osijeka i politike. Vidite samo što se dogodilo sa Zagrebom, klub je smišljeno uništen."
'Hajduku treba širi kadar'
Što nije dobro u Hajduku i što treba osim pojačanja da klub bude uspješniji?
"Ako se u Hajduku ne znaju boriti protiv krađa, stalno nešto viču pokradeni smo - pa nađite ljude koji se znaju boriti s tim?! Pronađite ljude koji će napraviti 5-6-7 igrača u neke dvije-tri godine, pa ćeš dovesti dvojicu-trojicu i za osam milijuna ako treba. Ali, s njima ćeš dobiti njih 6-7. Da vam sad ovo kažem - znate li tko je meni, tko je nama od 1984. do 1987. bio trener - idemo sad: Dragan Slišković, Ivica Matković, Pero Nadoveza, Marin Kovačić, Vojo Kačić, Špaco, Vukman, trener golmana. Dakle, sve ljudi koji su igrali u Hajduku a danas čitam da ti ljudi nisu više poželjni.
Za vrijeme rata niste igrali samo nogomet?
"Da, u ratno vrijeme bio sam s pojedinim ljudima, završio potom gdje sam i završio. Radio sam za državu neke stvari koje sam radio i opet bi ih radio, iako je tu bilo stvarno svega. S nekim stvarima se nije za pohvaliti. No, takva su to bila vremena. Meni je nogomet bio, u biti, uživancija. Jednom mi je svojedobno jedan rekao da igram nogomet samo kako bi odmorio glavu od njih ili, kako je to istaknuo - 'da se odmoriš od nas'. Što su Biće Mladinić i Tomislav Ivić rekli, 'jedini si koji igra nogomet s guštom'. Uživao sam u nogometu stvrno. Za treninge i nisam bio nešto iskreno. Šušak ti je, primjerice, ubio volju za treningom, izbio je iz tebe onaj zadnji atom snage koliko te upregnuo na treningu, koliko je znao stisnuti. 'Samo ti mene psuj, sve ćeš istrčati', znao je govoriti. Takve su pripreme kod njega bile. Bili smo spremni, mladi i jaki."
Bilo je to neko drugo, nogometno romantičnije vrijeme...
'Znali smo granicu, ali i trpili nepravdu'
"Bilo je tu svega, znali smo granicu, trpili nepravdu do određenog trenutka, ne preko, a šamaralo se i suce. Davilo se sudačke arbitre. Evo primjer jedan za kraj - Pula 1996., zadnje kolo uoči katoličkog Božića, odigrali su Istra i Hajduk tad 1-1 a ja sam zabio gol iz penala. Petnaestak minuta prije kraja, koliko je već bilo, bio neki prekid s desne strane. Skoko je centrirao, imali smo uhodanu akciju Skoko na drugu stativu, ja glavom povratno i Tudor ili Goce će već naletjeti. Stvarno je i tako bilo. Cvitković je sudio. Poništen mi gol, ne reagiram ja. Što, faul, faul... Nije bilo VAR-a, najvećeg zla nogometa. Ja dolazim do Cvitkovića, uzimam loptu i vraćam loptu nazad golmanu Istre. Pitam ja Cvitkovića što je bilo? On kaže meni faul. Pitam ga tko je napravio faul, kaže mi da sam ga ja napravio. Ja ga gledam, rek'o 'pa gdje ću ja napraviti faul, tri metar od čovjeka sam, jesi ti normalan?' Ali, pričamo mi, nije tu bilo nikakvih tenzija. I onda mi on kaže - 'Što ste na ovakav način mislili biti prvi'. Znači, odmah sam ga uhvatio za vrat, počeo ga daviti pa mu lupio šamarčinu. Nakon toga ga malo pljunuo. U tome dolazi Tonći Gabrić, stane između mene i njega i ja onako, u efektu, gurnem i Tonćija i bacim ga na travu. I dobijem crveni. Ušao sam potom, otišao u svlačionicu, šakom u njoj odvalio vrata, gostujuće svlačionice. Probio ih i onda je pokojni Buba, tada sportski direktor Istre, nije dao novinarima da to slikaju jer su novinari već počeli gledati, slikati kako sam ljut. I onda idem kod delegata".
Što se potom dogodilo?
"Dao sam mu izjavu, manje više sve što sad i vama govorim, možda još par detalja više i delegat meni kaže možeš ići. Gdje da idem? Na to on meni da će sad suci dati izjave. Inače, Cvitković i ja smo prijatelji, sto puta smo u Zagrebu pili kavu u Kranjčevićevoj. Rekao sam mu - 'Cvitko, ne budeš li rekao istinu, iz ove svlačionice nećeš izaći'. Došla su tri policajca, kako su došla tako su i otišla. Znači, rekao sam mu kako živ neće izaći iz ove prostorije ako ne bude delegatu u službenoj izjavi govorio istinu, ono što se dogodilo. Cvitković je dao izjavu i sve ono što sam rekao, on je ponovio. On je na kraju bio suspendiran na 6 mjeseci ili godinu dana, ja na jednu utakmicu."
