"Mislim da je heroj običan pojedinac koji pronalazi snagu da ustraje i izdrži unatoč ogromnim preprekama"... Nisu ovo riječi nekog generala, niti vojnog lica, nije to izrekao niti neki slavni filozof, a još manje političar, riječi su to slavnog glumca Christophera Reevea, čovjeka koji se proslavio filmskim utjelovljenjem strip-junaka Supermana, ali ujedno i čovjeka s teškom životnom pričom i sudbinom.
U svakoj sredini postoje heroji, oni koji preuzimaju odgovornost, koji prvi jure u bitku, koji predvode ostatak grupe, koji svojim djelima na kraju izvojevaju pobjedu. Oni uistinu jesu heroji i treba im se odati počast, ali mi ćemo se danas baviti herojima o kojima je Reeve govorio. Neopjevanim herojima, običnim pojedincima koje nerijetko previdimo ili im ne pridajemo dovoljno pozornosti.
Složit ćete se, heroji hrvatske nogometne reprezentacije, oni koji se svakako moraju gurati u prvi plan jer to zaslužuju jer su najduže ovdje i jer ih svi vide kao predvodnike, jesu Luka Modrić, Ivan Perišić, Marcelo Brozović i svakako izbornik Zlatko Dalić, koji je upravo postao najuspješniji izbornik Hrvatske u povijesti. Dovoljno je, ako niste bili na utakmici, već vidjeti kadrove slavlja na Poljudu nakon što je Hrvatska svladala Rusiju u posljednjoj utakmici kvalifikacija i osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine. Režiser prijenosa gurao je upravo Modrića i ove, mrzimo taj izraz, ali iskoristit ćemo ga, senatore, u prvi plan. Dovoljno je baciti oko na medije, na društvene mreže, na komentare navijača po društvenim mrežama, na opaske, pohvale i opservacije vaših prijatelja ili ljudi s kojima gledate utakmice reprezentacije.
Slučaj Sosa
Teško da im se može i zamjeriti jer svaki navijač želi vidjeti upravo njihovu emociju, emociju tih najzvučnijih i u prvi plan gurnutih heroja. Najpopularniji su, najeksponiraniji, dugo godina su prisutni i lideri su reprezentacije, a hrvatski narod navikao je na heroje i traži ih u svemu, tražili su ih tijekom Domovinskog rata, tražili ih u raznim krizama, poput evo ove posljednje pandemije koronavirusa, a traže ih možda i najviše u sportu. No, postoje i ti neopjevani heroji, postoje i u reprezentaciji i ovom ih prilikom želimo spomenuti.
Prije malo više od pola godine Borna Sosa bio je glavna tema ne samo hrvatskih već i njemačkih, kao i europskih medija. Kada se u medijima "sasvim slučajno" pojavila informacija da bi nominalno najbolji i najperspektivniji lijevi bek, a Hrvati su posebno osjetljivi baš na tu poziciju na terenu, mogao zaigrati za nogometnu velesilu Njemačku, jer ga nitko iz reprezentacije Hrvatske ne želi pozvati u kadar. Priča i spekulacija u hipu se pretvorila u realnost. Direktor reprezentacije Njemačke, legendarni Oliver Bierhoff urgirao je da se Sosu, koji ima dvojno državljanstvo, što prije ubaci u reprezentaciju, a mladić nije imao ništa protiv, iako se nekako između redaka dalo pročitati da je Sosa zapravo poduzimao očajničke mjere i da je možda slušao savjete pogrešnih ljudi.
Na kraju za Njemačku nije mogao nastupati zbog FIFA-inih pravila jer je već imao određeni broj nastupa za U-21 reprezentaciju, a mislilo se da su mu, de facto, vrata hrvatske reprezentacije zatvorena. No, Dalić ga je na kraju ipak pozvao jer, ma koliko Borna Barišić bio solidan igrač, od imenjaka mu Sose nije bolji. Domagoj Bradarić se negdje izgubio i karijera mu je krenula silaznom putanjom, Dario Melnjak, ruku na srce, nikada nije niti bio materijal za reprezentaciju, a Sosa je vrlo brzo preuzeo tu toliko kritiziranu poziciju u reprezentaciji i opravdao je sva očekivanja.
Oslobodio Perišića
Sosa je, prema našem sudu, bio jedan od najboljih reprezentativaca u ovim jesenskim utakmicama Hrvatske. Igrao je u gotovo svim susretima i dodao je jedan sasvim novi i dugo traženi impuls reprezentaciji. Njegova suluda, i do perfektnosti istrenirana, moć ponavljanja, moć da ako treba i 200 puta jurne u napad i vrati se u obranu, moć da svaki puta iznova i gotovo jednakim intenzitetom izvede jednu radnju. Pa ti njegovi bekemovski centaršuti, one "kifle" koje sjedaju na peterac, na najneugodnije mjesta.
Sosa je u roku od jednog ili dva poluvremena praktički uklopio u momčad i "kliknuo" s Ivanom Perišićem, što mnogi prije njega, recimo, nisu mogli. Perišić je upravo zbog Sosina pokrivanja cijele linije, ima puno više slobode u napadu i može mirno odlutati, po čemu je i poznat, sa svoje pozicije prema sredini i od tamo izmisliti neki gol ili sudjelovati u nekoj akciji s veznjacima i napadačem. Ne bi vas trebalo čuditi što je upravo Perišić bio vjerojatno najbolji reprezentativac u ovom jesenskom dijelu kvalifikacija jer mu je velikim djelom upravo Sosa to omogućio. On ga je, reći ćemo to tako, oslobodio.
Promijenio Dalića
Nadalje, htjeli vi to tako gledati ili ne, Sosa je svojom eskapadom i pokušajem promjene reprezentacije, natjerao Dalića da napravi ono što je godinama nekako eskivirao. Nakon Sose i njegova slučaja, Dalić je u prvu momčad uveo, u svojoj eri, nikad veći broj mladih igrača. Možda jer su to zaslužili, ali možda i upravo zato da ih ne izgubi iz ovog ili onog razloga, da ne izazove kod njih bunt i revolt, kao što je izazvao kod Sose.
Zvao je te dojučerašnje anonimce, Luku Sučića, Josipa Stanišića, pa onda i talentirane Kristijana Jakića, Lovru Majera, a parcijalno je uveo i meritokraciju u sustav, odnosno, počeo je više gledati na to jesu li mu igrači u formi i koliko može profitirati od te njihove forme ako ih pusti da igraju u prvoj postavi, iako možda imenom i prezimenom ili još gore nekom hijerarhijom to još nisu zaslužili. Posljedica te meritokracije je i kratkoročno odstranjivanje Brune Petkovića i Josipa Brekala, dugotrajno odstranjivanje Ante Budimira i Darija Melnjaka, kao i uklanjanje Dejana Lovrena i Domagoja Vide iz početne postave, te davanje manje minutaže Nikoli Vlašiću.
Sosa, ovako statistički kada se gledaju brojke možda i nije napravio puno, ali njegov doprinos reprezentaciji u tih pet utakmica koje je odigrao bio je golem. Sudbina je na kraju htjela da upravo njegovo oštro ubacivanje s lijeve strane na peterac pogodi tog nesretnog Fjodora Kudrjašova i da si ovaj zabije autogol, odnosno, da njegova asistencija tom autogolu odvede Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo. Do prije pola godine Sosa je bio omražen, ljudi su mu se smijali, rugali, a danas je on heroj. Iako neopjevan, on je i dalje heroj.
Dečko iz tramvaja
No, ako je Sosina priča o neopjevanom herojstvu zanimljiva, kakva je tek onda priča Joška Gvardiola. Da vam je netko prije, evo točno, godinu dana rekao da će Joško Gvardiol, tada još igrač Dinama s ne baš previše utakmica u nogama, biti lider obrane u hrvatskoj reprezentaciji za godinu dana, što biste mu rekli? Pored heroja Svjetskog prvenstva 2018. godine, Dejana Lovrena i Domagoja Vide, i još serije nadolazećih mladih stopera poput Duje Ćaleta-Cara, Marina Pongračića, Filipa Uremovića i još tko zna koga, Gvardiol se strelovito, u manje od godinu dana, probio od statusa nekog praktikanta, budućeg prvotimca, nadolazeće zvijezde, do vođe obrane u reprezentaciji i to s 19 godina na leđima.
Prvi "senzacionalniji" članci o Gvardiolu napisali su se u studenom 2019. godine kada je Joško dobio šansu kod Nenada Bjelice i kada je zabio svoj prvijenac za Dinamo i onda nakon utakmice tramvajem otišao kući. Nije prošlo dugo i Gvardiol je od dečka u tramvaju postao ponajbolji igrač Dinama, o njemu se pisalo kao o najtalentiranijem obrambenom mladom igraču u Hrvatskoj i jednom od najperspektivnijih mladih talenata u Europi. Prepoznao ga je RB Leipzig i vrlo brzo ga kupio i tu je krenuo njegov streloviti uspon.
Debitant pa lider
Izvrsnim igrama u Dinamu, i to na pozicijama lijevog stopera i lijevog beka, kao i mladoj reprezentaciji, i zbog kroničnih problema na poziciji lijevog beka u A reprezentaciji, Zlatko Dalić je Gvardiola pozvao na Europsko prvenstvo. Nesvojstveno sebi i na sveopće čuđenje javnosti, Dalić je debitanta i klinca Gvardiola odmah gurnuo na poziciju lijevog beka, poziciju koja mu nije prirodna i poziciju koju je igrao prisilno u Dinamu zbog nedostatka opcija. Iako je imao određenih pogrešaka, i iako je Hrvatska dosta neslavno završila svoju avanturu na Euru, Gvardiol je pokazao nevjerojatnu zrelost, profesionalnost i adaptabilnost.
Do jeseni se Gvardiol samo dodatno nadogradio dobrim igrama u Bundesligi i povratkom na stopersku poziciju, a Dalić je postao možda i najveći njegov obožavatelj. Gvardiol je skroman dečko, veliki radnik, profesionalac i nadasve sportaš u potpuno zaljubljen u svoj poziv. Dalić je to prepoznao, prepoznao je i njegov set vještina koji je vrlo impresivan za jednog stopera. Uvidio je koliko znači imati modernog stopera, još k tome ljevaka na poziciji lijevog stopera, koji može iznijeti napad, koji zna uputiti dugu loptu i dijagonalu, koji aktivno sudjeluje u napadu, koji voli davati lopte u dubinu, koji pomaže kompletnoj lijevoj strani, koji vrlo brzo uspostavlja koheziju sa suigračima u zadnjoj liniji i na koncu čak može i postići pogodak.
Imati takvog igrača na predispoziciji je prava privilegija. I ne, nije baš slučajno da je Hrvatska ove jeseni primila samo tri gola u sedam utakmica i ne, nije slučajno to što o njemu u superlativima govore i njegovi suigrači i što mu izbornik vjeruje. Jedina nesreća, ako je uopće tako možemo nazvati, u toj sreći, jest ta da je Gvardiol na koncu ipak "samo" branič, što znači da u oku prosječnog gledatelja, navijača pa čak i pojedinih novinara, komentatora i stručnjaka, njegov performans i set vještina prođe nezapaženo jer, eto, ne zabija niti asistira. Zbog toga se o njemu rijetko kada piše u kontekstu heroja, zbog toga je on nama, kao i Borna Sosa, koji je isto morao preskočiti brojne prepreke da bi došao tu gdje je i stekao svoj status, neopjevani heroj.
Biti heroj
Riječ "heroj" danas se možda olako i pretjerano koristi, da ne kažemo i prostituira. Prelako se taj status dodjeljuje ljudima, pazite eto, donedavno su čak i političare, poput, eto, Vilija Beroša, nazivali herojima. No, plasman Hrvatske na novo veliko natjecanje, na kojem će braniti titulu viceprvaka, grandiozan je čin i kada se gleda šira slika, svi su oni na neki način heroji nacije jer ima nešto herojsko u tome da se jedanaest osoba u uniformi bori protiv druge uniformirane nacije za neki viši cilj pa makar on bio i sportski. Ali na kraju dana, nije važno niti što mi mislimo o njima, tko nam je najdraži i tko je nama najveći heroj, koga smatramo neopjevanim, važno je da ti dečki vide heroje jedni u drugima i da su toga svjesni.
Sir William Shakespeare napisao je u svojem remek-djelu Henriku V., nešto što se autoru ovog dijela vječno urezalo u pamćenje. Noć uoči bitke kod Agincourta i pred svitanje dana Svetog Krispina, Henrik je svojim vojnicima održao govor, a jedan manji dio iz tog govora predočuje nam kako bi herojstvo zaista trebalo izgledati, kako bi na heroje trebali gledati i kako bi heroji trebali sebe poimati.
"Starci zaborave; sve će jednom biti zaboravljeno
ali, pamtit će s ponosom
kakvo su herojsko djelo oživjeli taj dan.
Onda će im naša imena biti bliska kao imena najdražih
Sjetit će ih se uz pune pehare.
Ovom pričom dobar otac učit će svog sina.
I dan Svetog Krispina nikad neće proći
Od današnjeg dana sve do kraja svijeta.
A da se nas ne sjete ljudi:
Nekolicine nas, nekolicine nas sretnika koji smo združeni
kao braća
jer svatko tko danas prolije svoju krv sa mnom
bit će moj brat: ma kako slab i jadan bio on
ovaj dan oplemenit će njegov rang
plemići koji spavaju sad,
sebe smatrat će prokletim
što nisu bili ovdje;
njihov ponos, bit će mali, dok netko bude govorio
kako se borio s nama na dan Svetog Krispina.
Sve je spremno ako nam je spremno srce i um".
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
