Dobro, hajmo reći da je netom završena reprezentacijska akcija bila, barem donekle, uspješna. Statistički, eto, možda i jest. Pobjeda u prijateljskom ogledu protiv Švicarske, koja je par dana kasnije zamalo skalpirala moćne Nijemce, odnosno remizirala je s njima, pa onda pobjeda protiv Šveđana, teško izborena, ali opet pobjeda i na koncu poraz, ali vrlo tijesan, protiv svjetskih prvaka Francuza.
Međutim, u ovom miniciklusu imalo smo štošta za vidjeti, a zapravo vrlo malo toga dobrog. Krenut ćemo, vidi iznenađenja, s dobrim elementima. Domagoj Bradarić. Dečko o kojem smo prošle sezone pisali nerijetko samo u superlativima konačno je dobio šansu i iskoristio ju je na najbolji mogući način. Doduše, više na poziciji koja mu nije prirodna, lijevom krilu, ali što je tu je, neće on prigovarati, a nećemo niti mi. Njegova prodornost, želja za dokazivanjem, vrckavost u igri, fini dribling, prirodni centaršut koji bekamovski pogađa u igrača "u trepavicu" i golema moć ponavljanja, točno su ono što je nedostajalo hrvatskoj reprezentaciji na lijevoj strani.
Odluči li se izbornik Zlatko Dalić promijeniti pristup u potpunosti i odbaciti već pomalo arhaične i smiješne postulate o hijerarhiji u reprezentaciji, a postoje natruhe da bi se to moglo i dogoditi, onda bi mladi Bradarić trebao biti prvi izbor za poziciju lijevog beka.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Luka Modric, Adrien Rabiot Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Ćaleta-Car mora igrati
Nadalje, Duje Ćaleta-Car. E sada, spomenuli smo maločas da bi Dalić uskoro, možda, mogao odbaciti hijerarhiju, odnosno, stupidno nepisano pravilo da igrač zvučnijeg prezimena, igrač s većim stažem i igrač s nekom starom zaslugom, ima prednost pred drugima, možda i boljim, suigračima. Domagoj Vida, nažalost, više ne bi smio biti prva opcija u obrani uz Dejana Lovrena. Ruku na srce, čovjek se muči u Bešiktašu, nije uspio ostvariti takozvani "spasonosni transfer" u bilo koji klub u kojem bi oživio karijeru, a kako je Bešitkaš u popriličnom kaosu, kako financijskom tako i na terenu, jer ove sezone upisali su samo jednu pobjedu i sve što zapravo uspiju nizati su loši rezultati. Vida je također dio tog kaosa i to mu se itekako odražava na formu, a forma bi ipak trebala biti presudan element kod selekcije u reprezentaciji ili ona doista gubi svoj istinski smisao.
S druge strane, Ćaleta-Car raste. Marseille ga je očvrsnuo, stabilizirao, profilirao i na koncu izgradio u pravog modernog braniča. Dugo Hrvatska nije imala centarhalfa njegovih kvaliteta, takozvanog "ball playing" braniča koji nema straha od izlaska čak i preko centra, koji može iznijeti loptu, može obaviti kratku distribuciju, poslati okomitu loptu, gađati dijagonalu, istrčavati kontranapade, koji je tehnički potkovan, motoričan i na koncu vrlo koherentan. Doista ne bi trebalo biti previše dileme oko toga tko će nastupati uz Dejana Lovrena, ali, eto, nailazimo tu opet na onu hijerarhiju i Ćaleta-Car završava na klupi u jedinoj utakmici u kojoj je morao nastupiti od prve minute, onoj protiv Francuske. Bi li završilo drugačije da je on igrao? Ne znamo, ali činjenica je da od njega cijela momčad ima puno više koristi i da bi zasigurno rasteretio veznu liniju u defenzivnim zadaćama i poštedio ih spuštanja po loptu, a svakako je i puno smireniji u čišćenju lopti kaotičnim situacijama, poput one kod prvog gola Francuske kada je Vida loše izbio i praktički asistirao Antoineu Griezmannu za prvi gol.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Ivan Perisic Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Vlašić je budućnost. Ali je i sadašnjost
Svakako je dobra stvar što Nikola Vlašić iz utakmice u utakmicu potvrđuje da je vjerojatni novi lider i moguće budući kapetan. Nakon Luke Modrića, najbolji igrač u reprezentaciji je, prema našem skromnom sudu, baš Nikola Vlašić. Mnogi se neće s tim složiti, a to su upravo oni koji ne vide koliki posao Vlašić doista odrađuje na terenu.
On nije klasični "play", nije "desetka", ali on to zapravo i ne treba biti. Luka Modrić, Mateo Kovačić ili Marcelo Brozović razigrivači su svjetske klase, ali svih ovih godina nedostajala im je spojka s napadom. Nedostajao im je igrač na polušpici kojem će dodati loptu i koju će ovaj znati upotrijebiti. Nedostajao je igrač koji ore travnjak, igrač koji igra leđima okrenut golu, igrač kojem će dodavati lopte, igrač koji ordinira međuprostorom, igrač koji ima golemi radijus kretanja, koji se nudi suigračima, koji je opasan iz drugog plana, koji ima vrlo dobar dribling i može "riješiti" protivnika na malom prostoru, a opet dovoljno je eksplozivan da ga riješi i na širokom. Vlašić je taj igrač.
Vlašić je sada igrač koji, odmah iza Modrića, plijeni najviše pažnje protivničke obrane, kojeg uvijek moraju pratiti jedan ili dvojica suparnika, a to automatski znači da Vlašić samo svojim kretnjama lako može stvoriti goleme rupe u obrani protivnika. Elementi su to koji se teško primijete i bivaju zanemareni pri analizama, ali to je nešto što Vlašića čini, de facto, uz Modrića, najkorisnijim igračem na terenu. Vlašić je svakako budućnost hrvatske reprezentacije, ali svakako je i sadašnjost jer njegov doprinos, koji se ne smije mjeriti samo u golovima, je doista golem.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Ipak se može i drugačije
Dobra stvar u ovom ciklusu svakako je bila i nagla promjena paradigme, odnosno Dalićevo odstupanje od uobičajene, providne i već prožvakane 4-2-3-1 formacije s polurazrađenom filozofijom. Kažemo polurazrađenom jer svih ovih godina njegova mandata nismo sigurni možemo li reći kakav točno nogomet igra Hrvatska. Za utakmicu sa Švedskom, Dalić je odlučio malo "smiksati" stvari i poslao je na teren momčad u 4-4-2 romb formaciji bez klasičnih centarfora, odnosno s Ivanom Perišićem i Josipom Brekalom kao najisturenijima i s Modrićem, Vlašića, Kovačićem i Brozovićem u sredini, dakle bez krila.
Premda je Dražen Ladić netom prije utakmice sa Švedskom najavio da će Perišić i Brekalo igrati na polušpicama, to se ipak nije dogodilo jer su u fazi napada ipak popunjavali mjesta između protivničkih stopera, ali opet to nije bilo loše jer su samo svojim pozicioniranjem i kretnjama otvarali prostor i stvarali razliku. I bilo je na koncu dosta efikasno jer Modrić i kompanija imali su puno i previše prostora za kreaciju i lako su probijalu obranu koja je uglavnom bila okupirana Brekalom i Perišićem.
Hrvatska je, kao što je Dalić i najavio, igrala napadački nogomet, tražila je šansu kroz posjed, na koncu dala je i gol i neutralizirala igru Šveđana te ih nadigrala u prvom dijelu utakmice. Istina, moglo je to biti bolje, moglo se i trebalo se zabiti još pokoji gol, mogla je biti koja šansa više, ali opet valja imati na umu kako je Hrvatska po prvi put u Dalićevu mandatu zaigrala u ovoj formaciji s ovakvom postavom. Još je to dobro i ispalo.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Luka Modric Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Opet su pali
E sada ćemo se elegantno prebaciti na loše strane, a one su praktički počele u drugom poluvremenu utakmice sa Švedskom. Hrvatska je u nastavku opet pala. Šveđani su u drugom dijelu odlučili promijeniti nekoliko sitnica i ona "dobra" Hrvatska iz prvog poluvremena je nestala. Prestali su napucavati duge lopte prema Marcusu Bergu i Alexanderu Isaku i pokušali su ih hraniti niskim loptama, koje bi ovi onda distribuirali na krila, a tamo su Kuluševski i Forsberg počeli "mljeti" hrvatske bekove koji su bili, zbog formacije s četiri veznjaka, bez ikakve pomoći na bokovima i puštalo je na sve strane. Na koncu, Šveđani su postigli gol i počeli su sve više igrača dovoditi u posljednu trećinu terena i Hrvatska je jedva izvukla živu glavu.
Tu se vrlo brzo vidjelo su bočni igrači u ovom sustavu najranjiviji, jer u nedostatku krila, Dario Melnjak je gadno nagrabusio, a nije lako bilo niti Uremoviću, no Melnjaka su baš dobro nagazili i s te je strane, u konačnici, pao i pogodak.
Dalić je i u ovoj utakmici, iz podosta nejasnog razloga, opet prekasno reagirao. Tek u posljednjih 15 minuta utakmice odlučio je obaviti promjene, koje su se pokazale ključnima i prebacio je formaciju na 4-2-3-1, dakle vratio je krila i malo smirio igru Švedske po bokovima. Do tada samo je manjak kvalitete u redovima švedske ekipe sprječavao potpuni preokret i vodstvo gostiju.
Do kraja su se nekako uspjeli pribrati i zahvaljujući lucidnosti Andreja Kramarića, Ivana Perišića i prije svega genijalnosti Luke Modrića, vratili su vodstvo i preživjeli utakmicu.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Dejan Lovren Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Nadigrali smo Francuze?
I idemo sada na Francusku. Već je otrcano i besmisleno govoriti o tome kako je Hrvatska moralni pobjednik, kako je opet nadigrala Francusku, a izgubila. Kako "smo bili bolji", ali nismo imali sreće, kako su oni kvalitetom superiorniji, kako imaju Kyliana Mbappea, Antoinea Griezmanna, Anthonya Martiala, ovog, onog, kako su svjetski prvaci, a mi smo zbog suca ili nekog metafizičkog elementa ipak izgubili. Dobro 'ajde, ima tu možda i malo, ali zaista malo istine, ali tu je svakako i činjenica da francuska igra takav nogomet u kojem oni uvijek izgledaju nezainteresirano, neatraktivno i gore od protivnika, a na kraju opet slave s dva, tri, četiri ili sedam golova.
Nije Didier Decshamps nikakav trenerski mag ili revolucionar, baš naprotiv, on je lik koji nema mozak Pepa Guardiola ili Jürgena Kloppa, ali zato je pragmatičan i savršeno razumije kako bi trebao funkcionirati posao izbornika. Odlučio se za gotovo bazičan tranzicijiski nogomet s jednostavnim napadačkim i defenzivnim mehanizmima koji su toliko automatizirani kod njegovih igrača da već instinktivno tako djeluju, a takav nivo igre jako je teško postići na reprezentacijskoj razini i upravo su zbog toga tu gdje jesu.
Odlučio je, dakle, zanemariti kreaciju i igru kroz posjed, odbacio je oku ugodan aktivan princip igre i koristi reaktivan pristup kada mu god to prilika dozvoljava, dakle pušta protivniku igru i čeka na pogrešku, odnosno, forsira je pressingom u područjima gdje je protivnik najslabiji. Ako ste zaboravili slučajno, upravo su se takvom igrom prošetali na svjetskom prvenstvu u Rusiji i još dan danas ne odstupaju od svoje filozofije. A zašto, u konačnici i bi kada im ona donosi rezultat. Protivnici možda misle da su "nadigrali" Francuze i zaslužili pobjedu, ali to u suštini baš i nije tako. Zapravo, oni su nadigrali vas, ali na malo drugačiji način.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Bruno Petkovic Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Je li se moglo srušiti Francusku?
Da bi uopće pokušali srušiti Francusku, Hrvati bi vjerojatno trebali imati ili savršeno uigran sustav koji se temelji na napadačkoj filozofiji i igri kroz posjed, ali dobroj do te mjere da baš svi igraju odgovorno i obranu i napad, da se točno znaju sve uloge svih igrača na terenu i da ih se svi strogo pridržavaju, da se unaprijed odredi kako će se braniti slabe točke i da se od obrane istih ne odstupa. Momčad bi, dakle, trebala biti dovoljno uigrana i koherentna u napadu, kako bi svoje šanse stvorila kombinatorikom kroz posjed, a, nažalost, Hrvatska to ne može izvesti. Može na mahove, može kada ima nekolicinu raspoloženih koji se vrlo dobro poznaju pa ad hoc osmisle neku akciju, ali to je, de facto, nedovoljno...
Ili, Hrvatska može pokušati natjerati Francuze da igraju s loptom i uzvratiti im, zapravo, njihovom igrom. Imali smo prilike vidjeti u obje utakmice s Francuskom kako postoji nekoliko igrača koji su skloni pogrešci, koji bi bili savršen okidač za presing, ali problem je upravo u tome što je Francuska masterirala reaktivan nogomet i čim postoji naznaka da im protivnik pokušava uvaliti kontrolu igre, oni prestanu biti aktivni i praktički gurnu loptu u noge suparniku i tu ideja pada u vodu.
Dojam je i dalje da se protiv Francuza, ma istini za volju i općenito, igra sithijski. Igrači se, konkretno protiv Francuza ili ovih jačih reprezentacija, posebno nabriju, grizu, napadaju, ali baš nedostaje adekvatno oružje kojim bi ih se neutraliziralo. Dalićeva ideja da izvede klasičnu 4-2-3-1 formaciju i to bez ključnih igrača poput Brozovića, Rebića (nisu mogli igrati), Kovačića od prve minute, s Pašalićem na desnom krilu, s Bornom Barišićem koji je očito u lošijoj formi, s Milanom Badeljem kao jedinim defenzivno orijentiranim veznjakom, bila je od samog početka osuđena na propast.
14.10.2020., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Liga nacija, 4. kolo grupe 3, skupine A, Hrvatska - Francuska. Domagoj Vida, Domagoj Bradaric Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Možda treba biti kaos?
Međutim, voljni moment kod hrvatskih nogometaša, a prije svega mislimo na Luku Modrića koji je uglavnom pokretač i podizač svega živog u reprezentaciji pa tako i motivacije i činjenica da su Francuzi dosta olako shvatili ovu utakmicu, rezultirala je podosta dobrim izdanjem Hrvatske. Međutim, upravo zbog toga imamo ovu iluzornu situaciju, da je Hrvatska nadigrala Francusku, ali je, kako ono kažu - "nije imala sreće".
No, možda je na koncu Hrvatskoj tako i suđeno, možda nam nije suđeno da kao Francuzi razvijamo neki stil igre, da pokušavamo taktički nadmudriti protivnika, da imamo uređen sustav, možda nam je suđeno da kroz kaos, stihiju i voljni moment nekog vraga osvojimo. Eto, usudit ćemo se reći da je na takav način osvojeno i srebro na Svjetskom prvenstvu. Dugo je kaos vladao u reprezentaciji prije tog SP-a, a onda se uglavnom na voljni moment, relativno lak ždrijeb i uz puno trilera i drame osvojilo srebro. Nadamo se da nije tako, ali eto, kako u tri godine Dalićeva mandata još nemamo razvijen i efikasan sustav, nemamo ni "plan B", u potpunosti ovisimo o Luki Modriću i jedva uspijevamo nabrojiti tri ili četiri pozitivne stvari nakon završetaka miniciklusa, što drugo da si mislimo?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
