Ako postoji jedna stvar koju možemo sa sigurnošću ustvrditi, u medijskom vrtlogu nesigurnosti koji bjesni oko suvremenog nogometa, onda je to da valorizira momente, a ne procese. Trenutke inspiracije, a ne konzistentnost. Individualnost, a ne sustav.
Ne bi nas niti trebalo čuditi da mediji, koji oblikuju, kontroliraju i produciraju priče i značenje kojima dajemo smisao nogometu, favoriziraju moment – on je uvijek zahvalniji za pretvaranje u gotovu pripovijest; on je savršen za efektan naslov na kojega će kliknuti što više čitatelja.
Momenti se u nogometu favoriziraju u odnosu na konzistentnost
Upravo zato je, i ovdje kanim biti beskompromisno otvoren, Luka Modrić prvi favorit za osvajanje Zlatne lopte, nagrade koja se, u teoriji, dodjeljuje najboljem igraču na svijetu. U suprotnom, Modrić ne bi bio niti u konkurenciji za istu. Kao niti, uostalom, Raphael Varane, kao niti Antoine Griezmann – dvojica njegovih najbližih konkurenata.
Svatko tko je pratio Real Madrid od početka prošle sezone imao je prilike uvjeriti se u to – Kraljevski klub je od jeseni 2017. pa sve do svibnja 2018., igrao u potpuno indiferentnoj formi. U španjolskoj Primeri se borio s Valencijom za treće ili četvrto mjesto, Barcelona mu je više-manje konstantno bježala za najmanje 10 bodova, a u domaćem kupu su doživjeli debakl kada ih je eliminirao maleni Leganes – klub iz predgrađa Madrida kojemu je to bila tek druga sezona u španjolskoj prvoj ligi.
Drugim riječima, Luka Modrić – najverojatniji osvajač Zlatne lopte – odigrao je više od pola sezone debelo ispod svojih standarda (kao i, uostalom, cijela momčad Madrida). Međutim, u suvremenom nogometu konzistentnost nije bitna, a pamćenje počinje i završava s nekolicinom prestižnih momenata – finalnim utakmicama Lige prvaka i završnim turnirom Svjetskog prvenstva.
Nogomet valorizira momente, a najviše one s najprestižnijih natjecanja, a tu Modriću ove sezone nije nitko bio niti blizu. Hrvatski reprezentativac odigrao je finale Lige prvaka gotovo pa savršeno – oko njegovih brzih nogu vrtio se Jordan Henderson kao na ringišpilu, klizio je po kijevskom terenu kao da crvenih dresova oko njega ni nema. Kontrolirao je tempo i ritam utakmice kao što kontrolira otkucaje vlastitog srca. Madrid je slavio, treću godinu zaredom.
Zaboravljena je katastrofalna ligaška kampanja, zaboravljene su utakmice protiv Leganesa, Seville ili Eibara, u kojima su anonimni (samo onima koji ne prate španjolski nogomet, doduše) španjolski veznjaci radili iste stvari Modriću koje je on radio Hendersonu u Kijevu. Zaboravljena su dva Clasica protiv Barcelone u kojima je Modrić u odnosu na Sergija Busquetsa djelovao kao drugoligaški igrač.
Onda se dogodilo Svjetsko prvenstvo. Modrić je u Rusiji svaku utakmicu odigrao kao u Kijevu – sada kao duboko pozicionirani vezni, sada kao osmica, tu i tamo kao isturena desetka. Pozicije su se mijenjale, ali učinak nije – kapetan reprezentacije dominirao je utakmicama na sličan način na koji je njima dominirao Xavi Hernandez u Južnoj Africi 2010.
Modrić nakon finala SP u Rusiji (Photo by Kirill KUDRYAVTSEV / AFP)
Hrvatska je došla do finala i izgubila, ali priča je bila kompletirana, zapakirana i servirana u medijski diskurs – "Modrić je odigrao najbolju sezonu karijere". Bio je srce Madrida koji je osvojio treći uzastopni europski naslov, a onda je sam samcat dogurao Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva. Momenti, nasuprot procesu.
I tako, u samo nekoliko mjeseci, Luki Modriću je nogometni svijet načinio drugu nepravdu tijekom njegove, već sada, velike karijere. Ako je bilo više nego pošteno reći da je hrvatski reprezentativac do 2018. bio uvelike podcijenjen, da nije dobio lovorike koje su njegov talent i njegove partije zaslužile, onda je isto tako pošteno reći da je u nekoliko mjeseci, nakon nekoliko velikih utakmica, postao precijenjen.
Modrić 2018. kao i Iniesta 2010.
Međutim, situacija u kojoj se našao hrvatski reprezentativac nije bez svog presedana.
Prije osam godina, nogometom je vladao španjolski nogomet – Pepova Barcelona istodobno je promijenila način na koji ljudi gledaju nogomet, zaludjela milijune i pomela konkurenciju pred sobom. Španjolska reprezentacija u dominantnom je stilu postala europski i svjetski prvak. U srcu obje te momčadi bio je vjerojatno i najbolji vezni red svih vremena – Sergio Busquets, Xavi Hernadnez i Andres Iniesta.
Andres Iniesta imao je svoj trenutak u finalu Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. U produžecima je primio loptu ispred Rafaela van der Vaarta, naciljao i, kada je "osjetio tišinu Johannesburga", zabio pogodak koji je Španjolskoj donio prvi svjetski naslov. Te godine je Lionel Messi osvojio Ballon d'Or, ali do dana današnjeg nisu prestala gunđanja o tome kako je to trebala biti "Iniestina godina".
Ako je to trebala biti godina jednog španjolskog veznjaka, onda je to trebao biti Xavi. Iniesta je odigrao odlično finale, ali njegova 2009./2010. bila je među slabijim godinama karijere. Početkom sezone poginuo je Dani Jarque, kapetan Espanyola i Iniestin veliki prijatelj. Maleni maestro se mučio s ozljedama i onim za što sam kaže da ga je "užasavalo – možda ne depresija, ali mrak, nelagoda, osjećaj da ništa nije u redu". Njegove igre nisu bile na razini onih iz 2008., 2011. ili 2012.
Međutim, Iniesta je osvojio Svjetsko prvenstvo i imao moment godine - postigao je pobjednički pogodak u finalu. Priča je bila kompletirana, uokvirena i plasirana na naslovnice sportskih portala diljem svijeta. Samo je singularan fenomen poput Lea Messija mogao te godine uzeti Zlatnu loptu Andresu Iniesti.
Što to znači za Modrića? S jedne strane, njegova sve izvjesnija pobjeda predstavljat će svojevrstan tip poetske pravde za tip igrača koji je tradicionalno ignoriran prilikom dodjele individualnih nagrada – Zlatna lopta Luki Modriću bit će Zlatna lopta za Xavija Hernandeza i Andresa Iniestu, Andreu Pirla i Xabija Alonsa. Gutija i Tonija Kroosa, Paula Scholesa i Pepa Guardiolu.
S druge strane, kako objasniti nadolazećoj generaciji da je Modrić nagrađen tijekom jedne od lošijih sezona, na zalasku karijere (sa 33 godine), dok su igrači poput Xavija i Inieste ostali praznih ruku unatoč tome što su se igrali s tuđim veznim linijama četiri pune godine i u stilu osvojili sve što se da osvojiti?
Modrić - pravda za Iniestu i Xavija
Na neki način možemo reći da će, ako bude pobjednik, Modrić osvojiti Zlatnu loptu zasluženo, ali iz pogrešnih razloga. Retroaktivno, Modrić će se izboriti za pravdu cijele jedne sorte ignoriranih plemenitih veznjaka, stvoriti presedan koji će, nadajmo se, značiti da će se ubuduće na individualnoj razini više cijeniti suptilni, manje glamurozni, ali jednako bitni igrači.
Međutim, to ne mijenja činjenicu da će Modrić biti, zbog nekoliko sjajnih partija u prestižnim utakmicama, slavljen u pogrešno vrijeme – nakon što su ga svi ignorirali dok je godinama maestralno vrtio protivnike na travnjacima Primere i Premier lige. Ako tako nešto može postojati, kapetan Hrvatske doživjet će pravednu nepravdu.
