Blanka je zbog ozljeda od 2012. do 2014. propustila sva velika natjecanja. Nije u tom razdoblju bilo lako ni Jošku koji je satisfakciju napokon dočekao lani kada je njegova kći na Svjetskom prvenstvu u Pekingu preletjela 201 centimetar i osvojila srebro. Iako i dalje osjeća jake bolove u Ahilovoj tetivi, Blanka i Joško se nadaju nastupu na glavnom ovogodišnjem natjecanju - Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
Blanka na Poljudu
"Tko god misli da je život krug, taj se vara. Život je spirala i nikad nismo na istoj točki, ali ne treba upasti u zamku prevelikog opterećivanja tim stvarima. Treneri u momčadskim sportovima, koji iza sebe imaju tisuće utakmica, znaju da je svaka sljedeća opet posebna. Zahvaljujući prijašnjem iskustvu, složiš 80, 90 ili 99 posto stvari, ali onih jedan posto nikad ne znaš. U tom smislu promatram i sve što nam se događalo. U naponu Blankine karijere koja je obećavala da se višestruko rezultatski oplodi, odjednom je došao fijasko, prazan prostor. Meni je zapravo najemotivniji trenutak bio kad je Blanka u Pekingu izjavila da je njezino srebro nada za sve koji su posrnuli, koji su na koljenima, poruka da treba ustrajati, boriti se", rekao je u uvodu Joško Vlašić.
"Blanka je nasljednica moje ludosti"
Jeste li poželjeli usred tih muka ponekad reći Blanki da sve to nema smisla, da bi trebala prestati?
VLAŠIĆ: To mi zaista ni u jednom trenutku nije palo na pamet, ne znam je li njoj. Ali ako bi se to tako dogodilo, ne bi bilo pošteno da je to došlo s moje strane. Ona je ta koja je trebala prva reći jer zbog nje se sve ovo događa. Bilo je teških trenutaka, ali nikada nije došla i rekla da će odustati. Neki dan sam čitao jedan komentar napisan poslije Pekinga, krasan tekst o tome kako Blanka ima dvije želje, jedna je zlatna olimpijska medalja, a druga svjetski rekord. Pisalo je da o svjetskom rekordu ne treba razmišljati, ali bi se mogla dogoditi zlatna medalja. Ne znam što će biti, ali ni u mom ni u Blankinu habitusu nije da ne promišljamo iznenaditi. Nadam se da ćemo iznenaditi i tog novinara.
Nakon toliko godina rada s Blankom, koju njezinu karakteristiku najviše cijenite, posebno kad se uzmu u obzir te mučne godine?
VLAŠIĆ: Mislim da je to ustrajnost. Ali to nije samo deklarativna ustrajnost, puno ljudi kaže "sad ću ovo, sad ću ono", ali Blanka je stajala iza toga u svakoj sekundi svoga dnevnog rasporeda. Mnogo je radila i još uvijek radi nevjerojatnih stvari da čovjek ponekad ostane osupnut.
Jeste li vi kao sportaš bili tako ustrajni ili je Blanka iznad toga?
VLAŠIĆ: Bio sam dovoljno lud da mogu reći da me ona ne nadilazi. Nisam imao situaciju kao ona, nisam imao oca iz sportskih krugova, a netko ti mora pokazati put. Ali mislim da je Blanka doslovno nasljednica moje ludosti. Reći ću vam jedan svoj primjeri: u gimnaziji su mi ocjene koje su bile vrlo dobre ili odlične pale na pokoju jedinicu i roditelji su mi zabranili da treniram. No, ja sam se dizao prije škole i trčao rano ujutro. Ljudi su bježali na drugu stranu ulice, govorili bi "ovo je neki luđak". I nakon toga bih se vratio kući i išao u školu. Nikad nisam dopustio da mi netko kaže "ti ne možeš, nisi sposoban". Mislim da to i Blanka ima.
Blanka Vlašić
"Na Nikolinom treneru je velika odgovornost"
Blanka je u individualnom sportu, pa kao trener kod nje imate više utjecaja nego kod Nikole koji je u rukama trenera u klubu. Sada se vode prijepori oko njegova statusa i pozicije u momčadi. Koliko vas živcira to što nemate utjecaja?
VLAŠIĆ: Jako me živcira. Nikola nije mlad, on uvijek treba uzeti ono što mu po razvoju pripada, a ovo sada mu ne pripada. Čitam u novinama pitanja gdje su se izgubili Balić i Roguljić. Treba pitati struku gdje su se izgubili. Treneri trebaju reći je li netko pogrešno procijenio ili treninzi nisu bili dobri. Nikolina pozicija? Jako je osjetljivo da ja govorim o tome. Svako je dijete svome roditelju dragocjeno i glupo je da bilo tko očekuje da je roditelju svejedno što se događa s njegovim djetetom. A ako je taj roditelj trener koji zna posao, ako je k tome i profesor, pa je njegovo obrazovanje malo više, ako je od četvrte godine djetetova života aktivno sudjelovao u njegovu nogometnom razvoju, onda takav roditelj itekako promišlja o dobrobiti svoga djeteta i nije mu svejedno što se radi i kako se radi. Nitko to nema pravo tražiti od bilo kojeg roditelja, a posebno od mene. Ako netko dođe i zatekne igrača s kojim je netko radio 13 godina, taj ima jako veliku odgovornost da to ne pretvori u fijasko. Ja uvijek imam povjerenja u trenera, dok me on ne razuvjeri. Da ću šutjeti ako vidim da neke stvari idu u krivo, to neka nitko ne traži od mene. Nemam pravo šutjeti. Zasad još uvijek šutim, ali ne znači da ću još dugo.
Nikola Vlašić
Danas sve mlađi nogometaši odlaze u inozemstvo. Kako u tom smislu gledate na Nikolinu budućnost, koliko će se još dugo zadržati u Hajduku?
VLAŠIĆ: Uvijek postoji nekoliko faktora i nikad ne znaš kada će neki od njih prevladati, pa makar bio i iracionalan. Jedan faktor je želja da budeš u svome gradu koji voliš, gdje te uvažavaju kao igrača i osobu, gdje uživaš u svakom danu, gdje imaš ljubav roditelja, braće i sestara. To je nenadoknadivo, a Nikola je u formativnim godinama i svaki takav dan ga izgrađuje kao osobu za neke buduće brodolome. Drugi faktor je činjenica da se pojam mladih igrača u Europi pomalo mijenja, u velikim klubovima sve više igraju 18-godišnjaci i nisu tu da bi se razvijali, nego da bi pridonosili momčadi. Nikola također ne igra da bi ga se razvijalo, nego zato što može igrati, što donosi prednost toj ekipi. Tu postoji jedan problem - koliko te suigrači limitiraju ili ti daju podršku. To je možda i ključna stvar na kojoj ćemo procijeniti mora li otići. U zahtjevnijim ligama s boljim igračima i ti si bolji ako imaš kvalitetu. Treći faktor su nemoralne ponude. Ako nije na koljenima, Hajduk je uvijek u nekom čučnju. Kad bi došla neka nemoralna ponuda, sigurno bi bilo pritisaka. U slučaju dvoznamenkaste brojke, racionalnost ponekad postaje upitna. Nikola ove zime sto posto neće otići, mislim da je realno da ode na ljeto 2017. Tako se meni čini, ali to će ovisiti o svemu, ponajprije o tome koliko može napredovati. Može otići na dva načina: za neki skroman iznos u klub u kojem će se razviti za neki veći klub ili se ovdje može razviti pa odmah otići u veliki klub.
"Doping je nesumnjiva prednost"
Koja bi mu liga najviše odgovarala s obzirom na fizičke predispozicije i sportske karakteristike?
VLAŠIĆ: On preferira španjolsku ligu jer voli igru. Po fizičkim sposobnostima će još napredovati, ali preferira igru.
Nikola Vlašić
Kako se snalazite u menadžerskim igricama? Danas smo često svjedoci kako menadžeri izrabljuju igrače, okreće se veliki novac, pa se događaju ružne stvari. Kako kao otac plivate u tome?
VLAŠIĆ: Uvijek sam se grozio nad time da na nekog igrača prava polaže više osoba, to sam u svakom slučaju htio izbjeći. Kad smo odlučili da će netko voditi Nikolu, to je trebao biti čovjek koji je oličenje poštenja i koji je naslonjen na kvalitetnu agenciju. To smo dobili u Tončiju Martiću. Javljali su se deseci ljudi, ali ja ih sve preusmjeravam Tončiju, ne može se dogoditi da ga izigram ili napravim nešto mimo njega.
Kako gledate na brojne dopinške afere u atletici?
VLAŠIĆ: Blanka je toliko senzibilizirana, pazi, komunicira izravno s ljudima iz HOO-a ako je nešto sumnjivo. Sama brine o tome jer postoji program ADAMS prema kojem se uvijek mora znati gdje je. Ali naravno da je strah uvijek prisutan, previše razmišlja o tome i to je opterećenje. Ponekad više razmišlja o tome nego o treningu.
Blanka Vlašić
Je li Blanka imala negativnih iskustava s doping kontrolom prijašnjih godina s obzirom na ta rigorozna pravila, na činjenicu da gotovo uvijek mora biti dostupna?
VLAŠIĆ: Apsolutno, imali smo negativno iskustvo, ali toliko banalno da nije za vjerovati. To što joj se dogodilo je da čovjek svisne od muke. Išla je 2013. na miting u London i jednostavno je zamijenila tjedne u ovom programu za prijavu gdje će boraviti. Kontrolori su došli u Split, nisu je zatekli doma i dali su joj žuti karton. Žalili smo se, objašnjavali da je riječ o pogrešci, da je Blanka skakala u Londonu i tamo obavila kontrolu, da se nismo skrivali. Rekli smo da ćemo im refundirati troškove dolaska u Split ako treba, ali svejedno su joj dali žuti karton. Zamislite koliko je to licemjerno jer se sada vidi da su ti isti na neki način štitili druge dopingirane. Doping je nesumnjiva prednost. Ne može se dogoditi da netko tko ima dvadeset i nešto godina jedne sezone ima rezultat 196 cm, a sljedeće godine 206. Onda traješ jednu godinu, pa te nema nigdje, pa više ne skačeš ni 190. Ako laže koza, ne laže rog. Neke su stvari tako očite. Vidiš da jednostavno nemaš šanse protiv nekoga takvoga.
"Zašto Hajduk ne bi bio kao Athletic Bilbao?"
Hajduka nema u vrhu, KK Split je na aparatima, vaterpolski klubovi daleko od najboljih dana. Što je razlog takvom urušavanju splitskog sporta?
VLAŠIĆ: Postoji problem pogrešnog promišljanja. Ako na terenu imate isti broj igrača i u Španjolskoj i kod nas, ako oni imaju talenta kao i mi, ne vidim razlog zašto ne bismo uspjeli na svjetskoj razini, ne razumijem taj defetizam. Oni koji odlučuju ne razmišljaju o suštini trenažnog procesa. Pogledajte velike tvornice, divove svjetske ekonomije. Suština svega je ljudsko znanje, to je najvažniji resurs. Tako je i u sportu. Znanje kako promišljati razvoj mladog sportaša nema alternativu. Kad imate prirodni kvasac, uzgajate ga da biste jedan dio potrošili za stvaranje kruha, a drugi dio da se sam održi. Ako sve potrošite, ne možete sutra napraviti kruh. Klubovi su se pogubili zato što nisu promišljali kako stvarati trenere i održavati ih. Svaki bi klub trebao imati gurue znanja da podučavaju desetak trenera. Trebaš imati čovjeka ili trust mozgova koji će se brinuti o učenju ljudi. Ne postoji sustav i znanje i to je ono što me žalosti. Zašto Hajduk ne bi bio kao Athletic Bilbao (klub u kojem igraju samo Baski, op.a.)? Ne postoji nijedan jedini razlog zašto to ne bi mogao biti.
Blanka s trenerima - Bojanom Marinovićem i ocem Joškom
Dakle, financije nisu uzrok pada?
VLAŠIĆ: Ma koje financije. Ima dovoljno novca za to što treba. Možemo li mi sagraditi onaj nosač aviona koji je nedavno bio u Splitu? Ne možemo, jer što je sagradilo taj brod? Tehnologija znanja, to je presudno.
Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 23. siječnja
