Milevski je, naime, pravilnik prekršio svojim ponašanjem izvan terena, a navodno je, umjesto na treningu, u ponedjeljak završio u policijskoj postaji s izmjerena dva promila alkohola u krvi. Nekoliko dana nakon što su njegov odlazak potvrdili u klubu, oglasio se i Ukrajinac koji se javnosti objavio putem pisma koje prenosi 24 sata. U nastavku teksta njegovu poruku možete pročitati u cijelosti.
"U Turskoj preživio Božjim čudom"
"Najiskrenije mi je žao zbog svega što se dogodilo. Emotivac sam po prirodi i neke stvari me pogađaju duboko u srce. Slijedom brojnih novinskih tekstova o meni proteklih dana, želim i dužan sam iznijeti i svoju stranu priče. U Rimu nisam bio zbog provoda, već zato što sam morao izaći iz Hrvatske da bi mi se produljila viza. U taj nesretni ponedjeljak nakon ručka sam popio čašu ili dvije vina, kako je i običaj ovdje u Dalmaciji. Najveći problem je to što uz sebe nisam imao vozačku dozvolu, koju sam izgubio. Vozio sam najnormalnije, nisam ludovao u automobilu ni krivudao po cesti, nikog nisam ugrozio niti sam napravio ikakav prometni prekršaj.
Artem Milevski
Bole me napisi u medijima u kojima me se karakterizira kao alkoholičara i neradnika. Nisam takav, promijenio sam se, neka životna iskustva su me opekla i naučila mnogo. U Turskoj sam slupao Ferrari i preživio Božjim čudom. Od tada nisam sjeo za volan pod utjecajem alkohola. Teško mi je zbog svega. Nisam imao namjeru povrijediti ni izigrati ikoga, a posebno ne mog prijatelja Gorana Sablića, koji mi je pružio ruku spasa kad mi je bilo najteže. Nažalost, sudbina se poigrala sa mnom i cijeli splet nesretnih okolnosti doveo je do situacije zbog koje mi je raskinut ugovor.
"Neko vrijeme bez nogometa"
Radio sam ozbiljno proteklih mjeseci, nisam izlazio, cijelo vrijeme bio sam u teretani ili na Marjanu, individualno trenirao… Toliko sam se želio vratiti nogometu. Alkohol nisam ni okusio proteklih mjeseci, ovo je bilo prvi put da sam nakon ručka, još pod dojmom te pobjede protiv Dinama, popio malo vina. I uhvatili su me. Pitam se zašto je tako moralo biti, ali očito je Bog tako htio.
Možda i zbog činjenice što me sad obitelj u Minsku treba više nego ikad prije. Imamo obiteljskih problema o kojima nisam spreman pričati, ali moram biti uz njih, uz majku, oca i sestru. Moram im u ovim teškim trenucima za sve nas biti potpora i oslonac. Nismo živjeli zajedno od moje 15. godine, kad sam roditeljski dom napustio otišavši trbuhom za kruhom u Ukrajinu. Neko vrijeme neću igrati nogomet, bit ću isključivo uz obitelj u Bjelorusiji. Silno mi nedostaju. Jedva ih čekam zagrliti i nadoknaditi bar dio svih tih godina izgubljenog djetinjstva, koje sam proveo isključivo posvećen nogometu.
"Možda se vratim u Split"
Poslije ću odlučiti što ću i gdje ću, hoću li nastaviti profesionalnu nogometnu karijeru ili ću završiti trenersku školu i posvetiti se tome. Znanja imam, nogometnog iskustva također, a i želje. Volio bih sve to jednog dana prenijeti na mlađe generacije nogometaša. Odlazim iz Splita. Tužan sam i sretan istodobno. Tužan jer odlazim iz grada koji sam neizmjerno zavolio, kojem će zauvijek pripadati moje srce, a sretan jer sam bogatiji za divno iskustvo igranja u klubovima kao što su Hajduk i Split.
Najbogatiji sam za divna prijateljstva, za obitelj Sablić, koja mi je pružila toplinu obiteljskog doma, podršku i utjehu kad je bilo najpotrebnije. Obitelj po krvi imam u Minsku, a u Splitu imam Sabliće, obitelj po srcu. Hvala im neizmjerno na svemu. Nedostajat će mi. I moj Split također. Ovo je moje doviđenja, ne zbogom. Dolazit ću ovamo svako ljeto, a možda se jednom vratim i živjeti ovdje. Hvala Hajduku i Splitu, svim navijačima, i dobrim ljudima koji su me podržavali i voljeli, nikad vas neću zaboraviti. Zauvijek ću u srcu ostati Vaš Mile Splićanin."
