Hrvatska nogometna reprezentacija na današnji dan prije 32 godine, 17. listopada 1990., je protiv Sjedinjenih Američkih Država na Maksimiru odigrala prvu utakmicu od osamostaljenja od Jugoslavije.
Izbornik Dražen Jerković i ljudi koju su tada bili na čelu Saveza dugo su tražili nogometaše koji bi bili spremni zaigrati u toj utakmici i na kraju su pronašli njih 14 koji su bili spremni nastupiti usprkos prijetnjama jugoslavenskog saveza. ti su nogometaši bili:
Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Drago Ćelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Grega Židan, Kujtim Shala, Darko Dražić, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović, Marko Mlinarić i Zoran Vulić.
Hrvatska je povela golom Asanovića u 29. minuti, a ,drugi gol zabio je Cvjetković ubrzo nakon toga. Amerikanci su smanjili preko Troya Dayaka i susret je završen rezultatom 2:1.
Na obljetnicu te povijesne utakmice, nazvali smo jednog od aktera, legendu hrvatskog nogometa i splitskog Hajduka, Zorana Vulića.
Zoran Vulić promatra zbivanja na travnjaku
"Gledajte, trebalo je u tom trenutku naći igrače koji će se odazvati na taj poziv. nisu se ni svi htjeli odazvati, da budemo iskreni. Ja sam jedini došao iz reprezentacije Jugoslavije igrati za Hrvatsku u tom trenutku. Svaka čast momcima koji su se odazvali, žao mi je što među nama nakon 32 godine nema našeg kapetana Cice (Kranjčara op.a.). Taj današnji dan bi trebalo obilježiti u njegov spomen. Cico je to zaslužio", rekao nam je Vulić na početku pa nastavio:
"Sjećanja su malo u magli, moram biti iskren. Prošlo je puno vremena, mi u Hrvatskoj zaboravljamo puno toga, sjetimo se samo jedan dan nečeg, ostale dane u godini ne. Bilo je ponosno, bilo je lijepo i bilo je povijesno. Drago mi je da je i moj pokojni otac Ante 1953. igrao za Hrvatsku protiv Indonezije, a igrao sam i ja tako da se nastavila obiteljska tradicija igranja za Hrvatsku."
"Mislim da je sviralo Prljavo kazalište na poluvremenu tako da se toga nekako naviše sjećam.Utakmice se sjećam manje, emocije su jednostavno bile prevelike, u tom trenutku nismo bili ni svjesni kolika je važnost te utakmice. Nosilo nas je srce, kao i publiku, Maksimir je bio pun. Ponos, zanos...Ne mogu to opisati", poručio je Vulić pa zaključio:
"Treba se s vremena na vrijeme sjetiti tih momaka koji su došli u tom vremenu. Kako igrača tako i pokojnih trenera i ljudi koji su bili u organizaciji. Trebalo bi dati veći respekt nego što se do sada davalo."
