Dvije današnje utakmice bi vrlo vjerojatno mogle završiti neriješenim rezultatom. Japan i Senegal, odnosno Poljska i Kolumbija, reprezentacije su koje bi danas mogle upisati samo po jedan bod i time odluku o prolasku skupine prenijeti na treće, odlučujuće kolo.
U utakmici Poljske i Kolumbije, za razliku ove između Japana i Senegala, susreti će se vrhunski napadači. S jedne strane Radamel Falcao i James Rodriguez, a s druge Robert Lewandovski. To bi moglo značiti mnogo golova, pogotovo uzevši u obzir da Kolumbijski izbornik, Argentinac Pekerman, teži lijepom i napadačkom nogometu, ali u utakmici Japana i Senegala možemo biti presretni ako vidimo barem po jedan gol sa svake strane.
Niti jednu od ove dvije utakmice, da budem iskren, nije nešto što bih i najvećem neprijatelju preporučio da gleda. Dugo mi neka skupina na svjetskim prvenstvima nije bila tako odbojna kao što je to ova. Istina da je svaka reprezentacija s drugog kontinenta, pa bi barem po tome trebala biti zanimljiva, ali to su nažalost najmanje atraktivni predstavnici svojih kontinenata i uopće nisu mjerodavni za neke ocijene o tome gdje se igra bolji nogomet. Skupinu će, uvjeren sam, proći Kolumbija i Poljska, ali za nikoga od njih ne vjerujem da bi mogao napraviti neki značajniji rezultat u daljnoj fazi natjecanja.
I ovo im je, složiti ćete se ako ste pratili njihove utakmice, previše...
Engleska sigurno pobjeđuje
Jedina utakmica koja će sasvim sigurno donijeti pobjednika je prva današnja utakmica između Engleske i Paname. Sasvim je svejedno za ovu utakmicu tko će istrčati u početnoj postavi Gordi Albiona, ali uvažavajući prekrasnu Englesku tradiciju, a oni svakako drže do tradicije, kraj Harry Kanea u napadu bih svakako volio vidjeti Jamie Vardyja.
Englezi, naime, osim one loše tradicije da svaki put izgube na jedanaesterce, imaju i dobru tradiciju sjajnih igrača s nekoliko promila alkohola u krvi. Paul Gascoigne je svakako najbolji i najuspješniji primjer jednog takvog genijalnog alkoholičara. Njegova ljubav spram alkohola obezbjedila mu je status rock zvijezde među nogometašima, a nakon što je 2002.g. presadio jetru, poput pravog engleskog gentelmana, nastavio je piti još više nego što je to činio prije.
Kada su ga zločesti otočki novinari pitali zašto to čini i novoj jetri, on je rekao da ga boli briga, ionako - našalio se tipično britanski - nije njegova. Nije ni Tony Adams, uzgred kazano, loš primjer za ovu moju ni malo nategnutu tezu.
Galoni žestokog alkohola
Tijekom svojih obrambenih godina u Arsenalu i za Englesku reprezentaciju, popio je galone žestokih alkoholnih pića u lokalnim pubovima, razbio nekoliko bahatih njuški i pritome nekoliko puta bio priveden, a na kraju je o svemu tome napisao izvrsnu autobiografsku knjigu: 'Ovisnik'. Pročitao sam je u nježnoj dobi od deset godina i, iako knjiga ima terapeutski učinak i služi kao primjer ljudima da nikada ne trebaju piti, mene je taj Adams toliko fascinirao da sam odmah dobio želju strusiti dvije-tri ljute i nekome na terenu polomiti noge...
Jimmy Greaves, nadalje, koji je tijekom sedamdesetih godina proteklog stoljeća također popio Boga i Isusa, ipak je uspio postati treći najbolji strijelac za Englesku reprezentaciju u povijesti sa 44 gola u svega 57 utakmica. Nešto što bi, uvjeren sam, uspjelo i Jamie Vardyu kada bi samo dobio malo više prilike u prvoj postavi. Popiti Boga i Isusa, naime, može već i sada, a barem kod Engleza to je dobar znak za golgetera.
Najgore je stoga da ga drže na klupi za rezerve. Neka ga puste u napad ili, jebatga, u neki pub za šank. Panamu mogu pobijediti i trijezni...
