Portugal će u nedjelju na Stade de Franceu igrati svoje drugo finale u eri Cristiana Ronalda, a jedan od najvećih igrača našeg vremena imat će možda i neočekivanu priliku da uđe u legendu. Portugal nikoga nije oduševio, malo tko je mogao uživati, ali Portugal je na ovom turniru znao kako iskoristiti mane protivnika, kako učiniti svoje nedostatke manje ranjivim i na kraju tako i zaslužio plasman u najvažniju reprezentativnu utakmicu godine.
Besane noći
Prije nego li su startnih jedanest okačili na oglasnu ploču, oba izbornika sasvim sigurno su imala poneku besanu noć. Chrisu Colemanu je možda bilo i lakše; on je od utakmice s Belgijom znao da će morati pronaći alternative za Aarona Ramseyja i Bena Daviesa; a kada imate mali izbor kvalitetnih igrača, onda je i manje dilema. Prognoze su bile da će u vezni red Andy King, a u trio s Ashleyjem Williamsom i Jamesom Chesterom da će upasti James Collins i to se i dogodilo. U suštini, ovo je u startu najavljivalo nešto još defanzivniji Wales; Ramsey je jedan od rijetkih igrača u ovoj selekciji s nogometnom maštom, dok je Collins i u kvalifikacijama startao tek jednom i jasno da je bio pod velikim pritiskom.
S druge strane, Fernando Santos je bio prinuđen na promjenu pet do dvanaest; i to kakvu promjenu. Možda i najbolji igrač Portugala na ovom prvenstvu Pepe je morao na tribine zbog ozljede, pa je Santos i treći put mijenjao stoperski par. Bruno Alves nije upisao ni minutu na ovom prvenstvu, a posljednje kompetitivne odigrao je protiv Srbije u Beogradu, no portugalski izbornik upario ga je sa Joseom Fonteom. Suspendirani William Carvalho zamjenu je dobio u Danilu. Iako Portugal na prvu djeluje linearan - pet remija u pet utakmica, prolaz protiv Hrvatske na produžetke i protiv Poljske na penale - večerašnji je sastav donekle pokazatelj koliko se Santosov plan promijenio u odnosu na prije mjesec dana i početak prvenstva. Pet je novih imena u odnosu na otvaranje s Islandom; i više nego dovoljno za potpuno drugačiju koncepciju igre.
Negledljivo prvo poluvrijeme
Mnogo smo naučili o Santosovoj koncepciji igre na ovom Europskom prvenstvu, pa je samo slučajne prolaznike i eventualno one koji su prespavali prethodne dvije utakmice iznenadilo ono što smo vidjeli u prvom poluvremenu. Portugal je Walesu prepustio loptu, a ideja Velšana izostankom Ramseyja svela se na Joea Allena, kojeg su lako neutralizirali. Posjed je imao Wales, ali je organizacija napada išla na najslabiju kariku Jamesa Collinsa, pa su se Zmajevi većinom dodavali u zadnjem redu i širili ruke. Nije to bio, kako smo očekivali, defanzivniji, nego bezubi i bezopasni Wales, i to zahvaljujući protivniku.
Prema naprijed je Portugal pokušao nešto preko bokova kao najslabije točke velškog sustava, ali bilo je to u najmanju ruku siromašno. Jasno, i Coleman zaslužuje kredit za uspavanku u prvom dijelu. Protivnika je usporio praveći pritisak na Danila, ugušio njihovu pas igru, ali njegova ideja oduvijek se svodila na čekanje na kontranapade i eventualne prekide; tako su uostalom, s izuzetkom utakmice s Belgijom, i došli do polufinala.
Da će jedan prekid, neka greška ili individualna magija riješiti ovu utakmicu bilo je više nego očito nakon prvih četrdeset i pet minuta u kojima smo vidjeli tek par poluprilika. Portugalci su šutnuli jednom pored gola u 16. minuti, Wales je uzvratio uigranom varijantom na korner, ali je Bale pucao preko gola. Jedini udarac u okvir u prvom poluvremenu bio je onaj Balea iz 22. minute kada je povukao kontru i šutnuo ravno u vratara Ruija Patricija. Usporeno, slabo i skoro pa negledljivo.
Životna prilika slabe generacije
Međutim, prekid i prilika koju su Portugalci strpljivo čekali protiv Hrvatske i Poljske do 120. minute ovaj put je došla mnogo ranije. Pet minuta se igralo u drugom poluvremenu kada se pojavio Cristiano Ronaldo i svoju momčad odveo u polufinale. Centrirao je Raphael Guerreiro, a Ronaldo nadskočio Chestera - bio je gotovo metar u zraku - i glavom zabio svoj deveti gol na kontinentalnom natjecanju, izjednačivši se s rekorderom Michelom Platinijem, koji je doduše sve svoje golove postigao na jednom turniru i u ukupno pet utakmica.
Već tu je priča vjerojatno završila, ali u Lyonu su Portugalci stavili i točku tri minute kasnije. Iskoristili su smušenost Velšana, Ronaldo je ovaj put pronašao Nanija, koji igra zaista fantastičan turnir, a ovaj je loptu skrenuo i prevario Hennesseyja za 2-0 i kraj turnira za Wales. Istina, pokušao je Coleman uvođenjem Vokesa, Churcha i Williamsa, ali ništa se bitno nije promijenilo osim što se utakmica dodatno otvorila, Portugal koristio prostor za kontranapade a Wales tek bezuspješno pokušao napraviti prema naprijed, što nije ni čudo obzirom na limitiranost opcija ove momčadi.
Dojam je ostao gotovo isti, ali – a konačno je to rekao i Fernando Santos prije večerašnje utakmice – bolje biti ružan u Francuskoj, nego lijep kod kuće. Portugal je i ovu, pretposljednju utakmicu prvenstva, dobio na isti recept. Sjedili su i čekali, loptu prepustili zadnjem redu protivnika - Chester i Williams kombinirano su imali 151 pas, zajedno s Collinsom i vratarom Hennesseyem imali 47% svih dodavanja Walesa - ali su ovaj put priliku dočekali ranije. Ovaj put Cristiano Ronaldo je bio prevaga, za razliku od prethodnih utakmica u ovoj je svoju priliku iskoristio i ovoj - jednoj od slabijih - generaciji Portugala pružio životnu priliku poslavši ih u finale Europskog prvenstva.
Ovaj Portugal možda nije lijep za gledanje, ali je taktički dotjeran, discipliniran i dovoljno dobro organiziran da u pariškom finalu, bez obzira tko im bude protivnik, napravi povijesni rezultat i osvoji titulu prvaka.
