Da nije otišao na ono kobno putovanje automobilom, Dražen Petrović danas bi s torte gasio 54 svjećice. Najbolji hrvatski košarkaš svih vremena ostavio je neizbrisiv trag u povijesti našeg sporta, no zauvijek će ostati dojam da je košarkaški Amadeus otišao prije nego što je odsvirao sve svoje note.
O Draženovoj opsesivnoj radnoj etici, genijalnosti na terenu i skromnosti izvan terena napisane su stotine članaka. Njegove pobjede ostale su u lijepom sjećanju svim hrvatskim ljubitelja košarke, no samo jedna nikad neće biti prežaljena. I to možda i najvažnija.
Osamnaest mu je bilo godina, a već je u dresu Šibenke žario i palio jugoslavenskom ligom. Šibenski klub na njegovim je krilima dogurao do finala prvenstva Jugoslavije 1983. godine, a u odlučujućoj je utakmici Dražen pred 3600 gledatelja na mitskom Baldekinu ubacio dva slobodna bacanja za pobjedu Šibenke nad sarajevskom Bosnom i nezapamćeno slavlje u dalmatinskom gradu.
Dražen je znao da nakon njegovih slobodnih bacanja utakmica nije gotova te je umirio slavlje svojih suigrača i navijača. Pokazao je da je ostalo još vremena na satu te da još uvijek Bosna ima priliku za napad. No, sudac Matijević je završio utakmicu da bi se ipak kasnije ispravio s tvrdnjom da je nakon slobodnih bacanja ostala sekunda i pol na satu.
Upravo je ta sekunda i pol koštala Šibenku onog što je trebao biti jedini naslov prvaka u njihovoj povijesti. Za "zelenim stolom" savez im je oduzeo titulu prvaka. Novinski naslovi glasili su tada: "Ne može selo biti prije velegrada" aludirajući na veličinu Šibenika u odnosu na Sarajevo, što puno govori o novinarskim "slobodama" tog vremena.
Šibenčani su odbili otputovati na utakmicu koja se trebala ponoviti na neutralnom terenu, u Novom Sadu. Nikad se nešto slično nije ponovilo u Šibeniku. Dražen je kasnije otišao u Cibonu pa u Real Madrid, a zatim u NBA ligu, no nijedna njegova pobjeda nije imala ovoliko gorak okus. Šibenčani ipak pamte svoje heroje koji su bar na jedan dan digli njihov grad na vrh košarkaške lige.
