Posljednje veliko natjecanje na kojem je hrvatska košarkaška reprezentacija u svom sastavu imala igrača iz NBA lige bilo je Europsko prvenstvo 2009. u Poljskoj, na kojem je Roko Ukić igrao kao član Milwaukee Bucksa. U Španjolskoj će Hrvatska opet biti u krugu reprezentacija koje u svom sastavu imaju NBA igrače, zahvaljujući Bojanu Bogdanoviću i Damjanu Rudežu.
I dok su Bogdanovića još prije tri godine na NBA draftu upecali Brooklyn Netsi, 28-godišnji Damjan Rudež je do najbolje lige svijeta stigao potpuno neočekivano.
"Išao sam debelim okolnim putem. Rekao bih najtežim mogućim. Moja je karijera imala toliko oscilacija, uspona i padova, da su svi već zaboravili na tu mogućnost i da sam nekoć davno bio u pričama za NBA ligu. Drago mi je da se tako odigralo. Ovako je puno slađe i osjećam se puno spremniji nego kad sam imao 20 ili 22 godine. Moja je igra sad potpuno drugačija, zrelija, konkretnija. Točno znam koje stvari mogu raditi dobro, a kojima se ne trebam baviti. Otišao sam na mala vrata, ali važno je da sam otišao", rekao je Rudež koji je NBA klubovima za oko zapeo odličnim igrama u dresu Zaragoze.
"Nevjerojatno je kako se to sve brzo odigralo. Krajem sezone u Zaragozi počeo sam razmišljati o europskim ponudama, koje su već počele dolaziti i ni na kraj pameti mi nije bio odlazak u NBA. Znao sam da sam odigrao dvije odlične sezone u ACB ligi, koji je najveći europski izlog uz Euroligu, tako da sigurno više vrijedi kad dobro igraš u Španjolskoj nego negdje drugdje. Znao sam i da sam sa zadnjim Eurobasketom skrenuo pozornost europskih klubova na sebe pa mi NBA nije bio u mislima. Krajem svibnja me nazvao moj menadžer i rekao da ima upita za mene iz NBA lige, da ima klubova koji bi željeli da dođem igrati ljetnu ligu. To sam odbio, jer nisam želio izgubiti cijelo ljeto. Nisam osjećao da u ovoj fazi karijere imam energije i želje za tako nešto. Dogovorili smo da odem tamo samo na treninge, a ne na ljetnu ligu. Tako sam prvo otišao u Cleveland na tri dana, pa u Indianu na jedan trening, nakon kojeg je sve završeno."
Taj trening će mu zauvijek ostati u sjećanju.
"Bilo je napeto, jedna jako neugodna situacija koju nikome ne bih poželio. Ušao sam u dvoranu u kojoj je bilo tridesetak ljudi, svi vodeći iz kluba, Larry Bird je bio izdvojen od drugih, na drugoj strani dvorane. Na terenu je bio glavni trener Frank Vogel sa svim svojim pomoćnicima i ja. Sve oči su bile uprte u svaki moj šut. Trebalo mi je vremena da se opustim i da to krene. Na kraju sam jako zadovoljan kako sam trening odradio. Mislim da su oni više htjeli vidjeti kako izgledam na terenu uživo i da su već znali žele li me dovesti. Možda je trening samo pripomogao u odluci, ali čisto sumnjam da sam dobio ugovor samo radi tog treninga."
Kad je vidio ponudu Indiane, nije mu trebalo previše vremena za odluku.
"Bila je to situacija u kojoj nisam imao što razmišljati. Bilo je privlačnih europskih ponuda, čak i nakon što je došla ta Indianina, ali odlazak u NBA je nešto što nisam želio propustiti."
Rudež u Indianu stiže s etiketom odličnog šutera. No, dolazi u klub gdje je legenda Reggie Miller, jedan od najboljih NBA šutera svih vremena, a morao je zadovoljiti ukus jednog Larryja Birda. Nešto što bi nekoga moglo opterećivati, ali ne i Rudeža.
"Mene to čini ponosnim. Stvarno, uopće nije opterećujuće. Tko sam ja, koji dolazim iz Hrvatske ili iz Zaragoze, da se uspoređujem s Reggiejem Millerom i Larryjem Birdom? Meni je uopće čast biti u toj rečenici, u tom klubu, u toj organizaciji. Kad sam bio tamo vidio sam koliko je to velik klub, koliko drže do povijesti košarke u Indiani, koliko drže do svojih legendi i kako se odnose prema košarci. Ispunjava me velikim ponosom i zadovoljstvom da sam dio te priče. Uopće nisam opterećen. Pokazatelj kvalitete je što sam tamo, što sam potpisao ugovor, a sad ostalo što ću napraviti tamo ovisi o mom radu i mojim predstavama. Vrlo jednostavno."
Ono što je privuklo Pacerse, Rudežova mogućnost igranja na pozicijama tri i četiri, odličan vanjski šut, prodornost i fizičke predispozicije koje mu omogućuju da pomogne u kontroli skoka, bit će od velike pomoći i hrvatskoj reprezentaciji u Španjolskoj. Tamo bi Damjan trebao imati još važniju ulogu nego prošle godine u Sloveniji, gdje je bio tajno oružje Hrvatske.
"Samopouzdanja mi stvarno ne fali. Zadnjih par godina igram na stvarno visokom nivou i jako sam zadovoljan. Došao sam do jednog dobrog stadija u karijeri i sad sam to okrunio ugovorom u Indiani. Nadam se da će me šut odlično služiti na Svjetskom prvenstvu. Svoju ulogu u reprezentaciji kristalno dobro znam. Zna se za što je tko zadužen. Nadam se da ću pospremiti sve te otvorene šuteve, ili bilo kakve šuteve, za svoje dobro i za dobro reprezentacije."
Hrvatska je nastupom u Sloveniji opet skrenula pozornost na sebe. Opet se o reprezentaciji priča kao o jednom od kandidata za dobar rezultat.
"Teško je parametrima uspoređivati europsko i svjetsko prvenstvo. Neki kažu da je svjetsko prvenstvo slabije, zato što postoji kvota reprezentacija koje moraju ući zbog kontinentalne zastupljenosti. No, ja se ne bih složio s tim. Svi najbolji na svijetu će biti tamo, naravno, predvođeni Amerikancima i Španjolcima kao glavnim favoritima. A sad, što bi bio uspjeh za nas? Svi smo prošle godine naučili jedan dobar recept – da ništa ne najavljujemo. Zadnjih 20 godina je bila muka s četvrtfinalima, s nesretnim bacanjima, s ovim ili onim, uz sve silne prognoze i jake momčadi. Znamo da smo dobri. Dokle ćemo dogurati – ne znam. Kako je rekao Roko (Ukić) prošle godine, važno je da se vratimo s osmjehom na licu. Nadam se da će se to ponoviti. Sad, hoće li to biti četvrtfinale, polufinale ili medalja, to nitko ne može znati."
Za razliku od Eurobasketa, gdje je jedna nokaut utakmica vodila u borbu za medalje, na SP-u će mogućem nastupu u polufinalu prethoditi dvije utakmice iz sfere "biti ili ne biti".
"Možda je tako čak i bolje, tko živ tko mrtav. U jednoj utakmici sve se može dogoditi. Najbitnije je prvo proći skupinu sa što manje komplikacija. Mislim da smo dovoljno zreli i dobri da možemo ići s puno samopuzdanja, bez nekakvih strepnji na koga ćemo nabasati. Mislim da se možemo nositi sa svima", zaključio je Damjan Rudež.
Nakon Svjetskog prvenstva slijedi mu put u svijet koji još uvijek mora upoznati.
"Idem u jednu veliku nepoznanicu. Nikad prije nisam stao nogom na NBA teren, niti sam igrao NBA utakmicu, tako da mi je teško sad reći što očekujem. Puno je rookieja koji su dolazili s puno većim renomeom od mene, pa su sjedili na klupi, počevši od Dražena Petrovića. Naravno, sad su drugačija vremena. Ne želim upasti u zamku razmišljanja da ću igrati 20 minuta, pa da ne igram ništa. Teško je procijeniti. Nemam nikakve garancije da ću igrati. Svjestan sam da dolazim u novu sredinu, u kojoj se moram nametnuti svojim radom, svojim izvedbama i pomoći ekipi. Evo, sad se ozlijedio Paul George pa ćemo mi ostali morati popuniti prazninu, morat ćemo dati više."
Ozljeda koja je oslabila američku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo, ali još više Pacerse za sljedeću sezonu.
"Stvarno me to šokiralo. S takvim igračem bi bilo puno lakše igrati. Bio je najbolji obrambeni igrač u ekipi, privlačio pozornost suparničkih obrana na sebe i tako otvarao prostor suigračima. Ogroman je hendikep kad ti se takav igrač ozlijedi. Ne gledam na to kroz minute koje bi mogao imati, jer možda uopće neću ni puniti tu poziciju. Možda ću konkurirati za poziciju "četvorke" pa ta njegova ozljeda neće ništa značiti za moju minutažu. Nadam se da će se što prije vratiti, jer je to dobro za klub."
Bude li na Svjetskom prvenstvu igrao kao što je to činio prošle godine na Eurobasketu u Sloveniji, a potom i u dresu Zaragoze u španjolskoj ACB ligi, Damjan Rudež će zasigurno dobiti i svoje zaslužene minute među najboljim košarkašima svijeta.
