Filipovićeva karijera protkana je kroz borbe u tri verzije 'krvavog sporta', ultimate fight, K-1 i Pride. Najuspješniji je bio u ultimate fightu, makar se ne smiju zanemariti uspjesi i u ostalim disciplinama.
Na počecima karijere bio je zaposlen u policiji, u jedinici za specijalne namjene, ATJ Lučko, no s obimom obaveza zbog učestalih borbi skinuo je plavu uniformu i posvetio se samo borilačkoj karijeri. Kasnije se, tvrdi, isključivo zbog namjere pomaganja ljudima, kandidirao za hrvatski Sabor kao član SDP-a, a zbog svoje popularnosti lakoćom je upao u zastupničke klupe.
Njegovi počeci u teškim borbama datiraju još iz 1996. godine u K-1. Njegova impozantna pojava i sjajan udarac lijevom nogom, (high-kick) odmah su ga svrstali među zvijezde borilačkih vještina. Sjajne uspjee nanizao je Cro Cop u K-1, redom je "izmlatio" Jerome Le Bannera, Mikea Bernarda (dvaput), Musashija, Sama Greca, a svima nama je u sjećanju izvrsna borba protiv Boba Sapaa kojeg su zvali Zvijer. Filipović ga je riješio za 85 sekundi. Većina tih borbi održavala se u Japanu gdje je Cro Cop stekao silnu popularnost.
Kada je hrvatska nogometna reprezentacija nastupala na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Japanu i Južnoj Koreji Japanci su na utakmice naše reprezentacije dolazili s velikim slikama Mirka.
Dakako, bilo je i i u K-1 izgubljenih bori, no uvijek je Filipović ostavljao dojam velikog, požrtvovnog borca i zbog toga ga njegovi navijači nisu napuštali. Filipovića su znali svladati Ernesto Hoost i to triput, Xhavit Bajrami, a jednom ga je dobio i Mike Bernardo.
U Pride karijeri Filipović je radio čuda, početni uspjesi bili su zapanjujući, redom je "nalupao" Mark Hunta, Remyja Bonjaskyja i Boba Sappa. I onda je stigao spektakl, borba za svjetski naslov protiv Minotaura. Kolikogod Filipović bio dobar, bolji u prvoj rundi, toliko ga je u drugoj rundi skupo koštala nepažnja, te je Minotaur uspio napraviti polugu koja je značila i njegovu pobjedu.
Prvo pravo razočaranje tek je uslijedilo, na turniru Pridea 2004. godine iznenadio ga je, porazio, posve nepoznati Kevin Randleman. Vrijednom Filipoviću to je bio signal za još teži rad, te se vratio veličanstvenim nizom od šest pobjeda. U ljeto 2005. godine nesretno je izgubio na bodove protiv Fedora, a ostao je dojam da je Cro Cop u tom meču bio rezerviran, predugo je čekao, a suci su naposljetku zbrojili više Fedorovih udaraca.
U sjećanju je, naravno najviše, osvajanje prestižnog Grand Prix turnira u rujnu 2006. godine, u fenomenalnim borbama protiv Wanderleia Silve i Josha Barnetta.
I onda je počeo lagani pad. Bila je to 2007. godina i prelazak u UFC. Kada su svi očekivali da će se jedan od najopasnijih boraca svijeta potvrditi kao možda glavni kandidat za kralja nove organizacije, uslijedio je šok. Doduše, početnom pobjedom protiv Eddija Sancheza Mirko je pokazao da se i u toj disciplini dobro snalazi, no već u sljedećem meču doživio je jedan od najtežih poraza u karijeri. Naime, nokautirao ga je tada malo poznati Brazilac Gabriel Gonzaga i to tako snažno da je Filipović nekoliko minuta bio u nesvijesti. Mnogi su već tada očekivali kraj karijere, uostalom znao je tako Filipović i najavljivati, no odlučio je sebi dati još jednu prigodu.
Za početak vratio se u - Japan, ovoga puta u organizaciju Dream. Nokautirao je Japanca Tatsuyu Mizuna, tehničkim nokautom pobijedio korejskog gorostasa Man Choia, no izazov da se još jednom okuša u UFC-u za Filipovića bio je jači. UFC je za Filipovića osim dobre zarade značio i veliki rizik od gubitka teško stečenog ugleda, koji se na kraju pokazao prevelikim. Mirko je gubio od svakog ozbiljnijeg protivnika - Juniora dos Santosa, Franka Mira, Brendona Schauba, i na kraju od Roya Nelsona u oproštajnoj borbi.
Sada Filipović tvrdi da je njegova karijera završena, no to smo već znali čuti od njega. Sam priznaje da je umoran i iscrpljen, novinarima objašnjava kako "se previše tukao, te kako mu je pun kufer svega. I svih tih putovanja i tog marketinškog razvlačenja". Pa nastavlja: "A i 20 godina se borim, trebam i ja malo živjeti, naspavati se kad mi se spava, da ne moram u dvoranu kada otkuca 17 sati ako nisam raspoložen ".
Kako bilo, Filipović će u svijetu 'krvavog sporta i krvavog novca' ostati upamćen kao veliki borac koji je imao svoje slavne dane na koje i on i njegovi navijači mogu biti ponosni. No, slovio je i kao tip koji je često mijenjao trenere i odluke, pa mnogi stručnjaci iz ove 'branše' misle da je mogao više ostvariti da je bio lojalniji jednom ili manje trenera. U Hrvatskoj je za ovu vrstu borilačkih vještina samom svojom pojavom napravio mnogo.
Postoji priča da bi se uskoro mogao i prirediti oproštajni meč Mirka Filipovića kojim bi se on zahvalio svojim navijačima. Taj bi se spektakl dogodio u Zagrebu i budite sigurni da bi Arena u tom slučaju bila puna. Jer, Mirko Filipović i discipline u kojima je nastupao u Hrvatskoj uvijek imaju svoju vjernu publiku, još iz doba Branka Cikatića. Skoro sedamdeset borbi u dvadeset godina, to je valjda dovoljno da se cijela Hrvatska od Cro Copa oprosti starim pozdravom: 'Mirko, legendo!'
Orsat Zovko, Mirkov menadžer između 1998. i 2001. godine, organizirao je njegovu posljednju borbu u Zagrebu 2000. godine, a trebao bi biti organizator oproštaja od hrvatske publike 11. prosinca u Areni Zagreb.
"Pokušat ću se skrpati nekako za tu borbu. Čovjek se trudi da mi priredi dostojan oproštaj", rekao je Cro Cop.
