Još početkom 19. stoljeća prvi put sportski novinar Pierce Egan, u kontekstu boksa, iskoristio je termin, kojeg ne možemo, odnosno ne želimo, prevoditi na hrvatski jezik, a to je sintagma "sweet science". Boks je jedan od najstarijih i najpopularnijih borilačkih sportova. Naizgled je, u očima promatrača, jednostavan, brutalan, zabavan, a opet beskrupulozan, bespoštedan. No, kada se malo dublje uđe u svijet boksa, ako se dobije insajderski uvid ili čak stekne iskustvo, postaje vrlo jasno zašto je boks zapravo znanost. Ovaj pridjev "sweet" nastao je zbog osjećaja ugode koji nastaje kada jedan boksač "nadboksa" drugog boksača služeći se upravo znanošću o boksu.
Boks je izuzetno kompleksan sport i smrtna je uvreda za boksača definiranje ovog sporta kao pukog šakačkog obračuna dvoje ljudi u ringu. Boks je spoj tehnike, vještine, kondicijske pripreme, sportske inteligencije, taktičkog razmišljanja i to na možemo reći šahovskoj ili čak ratnoj razini. Zatim, iziskuje drastične životne promjene, počevši od prehrane i životnih navika, traži golema odricanja, traži čak i promjene osobnosti, mentalne treninge, jačanje psihe... Boksač mora biti dobar taktičar, biti tri koraka ispred protivnika, znati kako ga pročitati, kako mu pristupiti. Mora znati kako nastupati u javnosti, kako se "prodati", kako privući publiku i kako je zadržati i prije svega mora boks voljeti. Boks preuzima kompletan život osobe koja je odlučila graditi karijeru u tom sportu. A što daje zauzvrat - gotovo pa ništa, ako ste profesionalac.
Globalni uspjeh u boksu mogao bi se izjednačiti kao s dobitkom na lutriji, ili hajde, nekim golemim milijunskim dobitkom na kladionici. Doktoriranje te boksačke znanosti može biti jednako zahtjevno kao i doktoriranje neke priznate znanosti. Boksači ulažu godine i godine rada, fizičkog i umnog napora kako bi ovladali ovom znanošću i rijetko je koji boksač do kraja usavršio i ovladao njome. Da biste uopće dobili priliku izaći iz rudnika amaterskog ili poluprofesionalnog boksa, morate imati vraške sreće, morate imati bogatog i pronicljivog promotora ili morate biti spremni uložiti vlastiti novac kojim plaćate baš sve, putovanja, sparing-partnere, organizaciju pa i protivnika. A da biste uspjeli privući pažnju takvog promotora, jednostavno morate biti dobar "znanstvenik".
Na putu za doktorat
E sada. Sada s ponosom možemo reći da hrvatska ima svjetski poznatog "znanstvenika" i boksača koji je na dobrom putu da "doktorira". Riječ je o Alenu Babiću. Sve do prije nekoliko godina Babić je bio na rubu odustajanja od boksa. Posvetio je desetak godina života izučavajući znanost boksa, živio je teškim životom, redario je po klubovima noću, trenirao danju i kako je sam znao reći katkada bi mu automobil bio mjesto na kojem je spavao.
No, preko noći mu se sve promijenilo. Dobio je poziv Dilliana Whytea da bude dijelom njegova kampa kao sparing-partner i toliko ga se dojmila Babićeva srčanost i brutalno odrađen sparing da mu je odlučio biti promotor, odnosno, da ga je predložio trenutno najjačem promotoru u svijetu boksa, Eddieju Hearnu. Babić je priliku zgrabio zubima i počeo maksimalno iskorištavati svu znanost kojom je ovladao.
Danas, tri godine nakon profesionalnog debija, Babić je jedan od najpopularnijih boksača u Europi i glavni razlog tomu nije njegova tehnika, jer, realno, Babić je daleko od tehnički savršenog boksača kao što je Oleksandr Usyk, Babić ne posjeduje planinu mišića kao Anthony Joshua, nije dvometraš od 130 kila s kretnjama velteraša poput Tysona Furyja, nije niti nokaut-mašina kao Deontay Wilder, niti je masivan i zastrašujuć kao njegov prijatelj i suborac Dillian Whyte. Ali Babić je zato prokleto zabavan tip i suludo atraktivan boksač.
'Brawler'
Iako ih se ne može službeno i šprancirano definirati, postoji nekoliko vrsta boksačkih stilova. Postoje oni defenzivniji boksači poput Floyda Mayweathera ili Vladimira Klička u trenucima najveće dominacije teškom kategorijom, koji drže distancu, imaju vrhunski rad nogu, odlični su iz kontre i strpljivo čekaju svoju šansu ili pak rade dovoljno štete s odstojanja da bi na kraju dobili sudačkom odlukom. Postoje boksači koji presingom, brzim radom nogu, boksačkim ulazima i izlazima, brzim kombinacijama i radom ruku, kao i naganjanjem protivnika po ringu, diktiranjem tempa i vođenjem borbe, ali ne nužno i jakim udarcima, "nadboksaju" protivnika. Neloš primjer takvog boksača je Usyk, koji k tome još posjeduje i solidnu moć nokauta, ali mu, realno i nije pretjerano potrebna jer suludim tempom i pritiskom toliko umori boksača da ga na kraju i nije tako teško finiširati.
Postoje i udarači poput Mike Tysona koji vole blisku borbu, ne plešu puno po ringu, koji posjeduju precizne i do savršenstva usavršene, ali opet razorne kombinacije kojima mogu riješiti borbu u prvoj rundi.
A na kraju postoje i takozvani "brawleri". Dobrog hrvatskog prijevoda za ovaj stil nema, možda eventualno "štemer", ali nije to sasvim blisko. E u tu kategoriju bismo svrstali Babića i to je vrlo specifičan stil, i za boksača koji ju koristi potencijalno vrlo opasan, ali s druge strane izuzetno je atraktivan. To su borci koji ne posjeduju bog zna kakvu savršenu tehniku i kompleksne, automatizirane kombinacije. Nemaju savršen rad nogu, nisu baš vični u branjenu, nerijetko spuštaju gard i otvaraju se, znaju djelovati nezgrapno i nevješto, pogotovo ako nasuprot njih stoji neki vrhunski tehničar, i ono najgore, često "blokiraju" udarce čelom ili još gore, bradom.
Prepoznao tržište
No, "brawleri" su najagresivniji borci, isključivo vole blisku borbu, razmjenu udaraca, imaju razorne krošee i aperkate, dakako ako odsjednu na pravom mjestu. Bacaju golemi broj udaraca po rundi, katkada i dvostruko veći od protivnika i to uglavnom u glavu, a ono najvažnije u vječnoj su potrazi za brzim nokautom.
Takav boksački stil danas ne koristi gotovo nitko. Recimo da su "brawleri" dinosauri ovog sporta. Nitko više nije toliko lud i gladan kruha da bi riskirao ući "gung-ho" u neki meč od prve runde i riskirati nokaut, ako drugačijim, opreznijim, stilom možda može doći do pobjede na sigurniji način. Danas više nitko, osim Alena Babića.
Pitat će se mnogi kako možemo reći za Babića da je na pragu doktoriranja boksačke znanosti, a baca se od prve runde na glavu i pripada izumrloj vrsti boksača? Pa tako što boks nije samo tehnika i dobar rad nogu, boks je puno puno više. Babić je nekako vizionarski uočio da trenutno na boksačkom tržištu nedostaje "brawlera", a opet svjestan je da je dovoljno "lud" i sposoban boksati na taj način. Prepoznao je da je hrvatskom tržištu nezanimljiv, iako od njega i dalje ne odustaje jer posjeduje malu, ali brutalnu vojsku navijača koju je odlično brendirao pod nazivom - "Savage Army".
Zna napraviti 'hype'
Shvatio je Babo da novac i "fan baza" leži u Britaniji, prijestolnici europskog boksa, i fokusirao se puno više na tamošnje navijačko tijelo, shvatio je čemu služi i kako koristiti društvene mreže, konkretno Instagram. Prokljuvio je kako se treba ponašati na Instagramu, kako treba pričati uoči borbe, kako na pressicama, kako u ringu, kako na intervjuima nakon borbi. Shvatio je kako generirati "hype", a da pritom ne upotrebljava previše "trash talka". Shvatio je da je bolje boksati za navijače, dati im ono što žele vidjeti, a žele vidjeti brutalnost, krv, nokaute, čelična muda i rat u ringu te biti "people's champ", nego se utopiti u moru jednoličnih egocentričnih boksača koji samo gledaju kako će i gdje što prije uzeti veću lovu.
Babić je u više navrata kazao kako živi svoj san, da mu novac trenutno nije bitan i da sve što želi jest boksati za svoje navijače i pružiti im vrhunsku zabavu. Teško je i zapravo gotovo nemoguće danas pronaći još jednog takvog boksača. Neki će reći da nema izbora, da je limitiran, da je sirov, ali tko je pratio Babićeve treninge i metode rada, tko je pogledao pokoji njegov sparing, mogao je lako uvidjeti da Babić može boksati i defenzivno, da posjeduje dobre kombinacije, da može plesati po ringu kada želi. Međutim, on svjesno bira ovaj stil borbe, ovaj način promocije i djelovanja u boksu i to samo kako bi bio što atraktivniji. Upravo zbog ovakvog pristupa boksu i cijeloj sferi koja je okružuje, Babić je prema našem sudu na dobrom putu da doktorira boks i upravo to što je prepoznao rupu na tržištu i što ju je znao iskoristiti ga čini odličnim znanstvenikom.
Rat protiv Balskog za doktorat
Tezu smo, barem u vlastitim očima, potvrdili na Babićevom meču protiv Adama Balskog za "silver" WBC pojas u bridger kategoriji. Da, tehnički s Babićeve strane to nije bio bog zna kakav meč. Promašivao je velik broj udaraca. Od suludih 723 ispaljena udarca odsjela su samo 182 na Balskom. Isto tako, završio je u pomalo bizarnom nokdaunu u prvoj rundi, i potpuno je šokirao cijelu dvoranu, pa i sve koji su meč gledati preko streama. No, ono što je uslijedilo nakon prve runde bilo je baš sve što su boksački ljubitelji priželjkivali od Babića. Popularni "Savage" je promijenio opis lica Poljaku, koji je, niti sami ne znamo kako, preživio nekoliko razornih udaraca u vilicu kojima Babić obično šalje protivnike u carstvo snova. Poljak je preživio deset rundi, a svi koji su sumnjali u to da Babić može izdržati više od šest rundi, a bilo ih je podosta, mogli su se samo ugodno iznenaditi jer posljednju rundu Babo je odboksao jednako svježe i agresivno kao i prvu.
Bio je to brutalan rat dvojice boksača. Kultna O2 Arena bila je na nogama zbog njega, a vjerujemo da i navijači koji su pratili meč preko streama nisu ostali ravnodušni. Rijetko koji boksač danas ima kapacitet odboksati deset rundi u takvom intenzitetu kao Alen Babić. Malo tko može držati gledatelja prikovanim za ekran ili ga natjerati da ne trepće, kao što to može Babić. I gotovo nitko ne zna iskoristiti svoj potencijal kao što ga iskorištava Babo.
Čovjek je do prije nekoliko godina bio na rubu prekida karijere, bio je anoniman svima koji nisu zagriženi boksački fanovi, a u subotu nakon meča je bio prvi u "trendingu" na Twitteru u Velikoj Britaniji. Babića na Instagramu prati 62 tisuće ljudi, i uglavnom su to stranci, a čovjek je tek na početku karijere, tek je otključao svoj potencijal, koji je pregolem. Babić je, prema našem skromnom mišljenju jedan od najatraktivnijih boksača Eddieja Hearna i njegova Matchrooma, a može boksati u tri kategorije, teškoj, cruiser i bridger kategoriji.
Fenomen
Hearn ga voli, shvatio je da mu Babić donosi gledanost na eventima čak i ako nije glavna borba, i to je zapravo za Hearna odlična stvar jer većina paušalnih boksačkih fanova ne gleda ništa osim glavne borbe večeri, a vjerujte da će Babićev meč pogledati. Pogledat će ga jer ga već i strani komentatori poznaju i znaju što očekivati, a Matchroom se isto tako posebno potrudi dati mu prostora da u svom stilu najavi meč i dodatno mu podigne rejting. Babić je mudar lik i svaku sekundu emitiranja koju dobije zna kako iskoristiti i to je također dio "sweet science" definicije i to možda i najvažniji jer gotovo svatko može naučiti boksati, ali malo tko zna kako će s tim alatom napraviti veliku karijeru.
Babić, prema do sada viđenom, ima veoma svjetlu budućnost u boksu. Nadamo se da će ostati u bridgeru jer imat će vrlo brzo priliku za napad na Oscara Rivasa, što znači da vrlo brzo može osvojiti svoj prvi naslov, a onda može "šarati" kao što to radi Saul Alvarez koji boksa u četiri različite težinske kategorije. Zamislite samo za, recimo godinu dana, da Babić kao WBC prvak bridgera napada teškaške ili kruzeraške prvake, biste li platili da gledate tu borbu? Mi bismo itekako, a gotovo smo uvjereni da bi i većina boksačkih fanova. I još nešto tu valja spomenuti. Pitaju se mnogi što ako izgubi? Je li to njegov kraj? Reći ćemo sa sigurnošću da nije. Babić je od sebe napravio toliki brend da sve i da izgubi koju borbu, ljudi će mu se svejedno vraćati jer znaju da će pružiti odličan meč, bez obzira na ishod.
Ono što Babića već sada čini velikim boksačem, iako ima skor od samo 11-0, jest fakt da ljudi jedva čekaju njegov meč, što se za vrijeme njegova meča ljudi u dvorani dižu na noge i navijaju, što se gledatelji preko streama boje trepnuti da im nešto ne promakne. Postići takav efekt kod boksačkih poklonika je fenomen u današnje vrijeme, ali Babić je shvatio kako natjerati modernog čovjeka da odvoji pola sata vremena i bez daha odgleda njegov rat u ringu. Takav fenomen se nije dogodilo sam od sebe, niti je Babiću išta u životu servirano. Čovjek se za sve u životu krvavo izborio, mudro je iskoristio svaku šansu koju je dobio i shvatio je na vrijeme da boks nije obična tučnjava već znanost, a zbog svih odluka koje je do sada donio i metoda kojima se koristio jednostavno moramo još jednom reći da je Babić uspješno upisao doktorat. I nadamo se da će na kraju i doktorirati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
