Gabrijel Veočić je nova nadolazeća zvijezda hrvatskog boksa. Mladi Brođanin davno je krenuo stazama Mate Parlova, Željka Mavrovića i drugih čuvenih boksača iz Lijepe naše, a nakon nesretnog ispadanja u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Beogradu prošle godine od kasnijeg prvaka, Kubanca Hernandeza, postalo je jasno da Hrvatska ima novog boksačkog dragulja. Veočić je to potvrdio krajem prošlog mjeseca na Europskom prvenstvu do 22 godine u Poreču gdje je u svojoj kategoriji do 75 kilograma otišao do kraja i pobjedom u finalu protiv Bugarina MofidaKiwana došao do kontinentalne titule i prve zlatne medalje.
Ovaj 20-godišnji Slavonac od malih je nogu u boksu, a uz oca Peru koji mu je i trener, već je lijepo popunio svoju trofejnu sobu. Prije ovog zlata, Veočić je već osvojio tri europske medalje – kadetska bronca, juniorsko srebro i mlađeseniorsku broncu. Upravo taj uzlazni put koji od 2016. godine ovaj mladić pokazuje sugerira da od njega u budućnosti možemo očekivati velike stvari.
Upravo zbog toga s Gabrijelom Veočićem smo razgovarali o njegovim planovima za budućnost, boksačkoj suradnji s ocem, studiranju, a dotaknuli smo se i usporedbi profesionalnog i olimpijskog boksa.
Prije no što se upustimo u duboke razgovore o ambicijama i planovima, recite nam kako se osjećate kao novi europski prvak do 22 godine te što je sve bilo potrebno da biste postigli takav uspjeh?
Od malena treniram boks, jer me otac uveo u taj sport. Gledao sam kako on boksa i jednostavno je to bilo prirodno. Meni je ovo već četvrta europska medalja i drugo finale Europskog prvenstva. Imao sam dvije bronce, to jedno srebro i sad je napokon došlo zlato koje sam dugo godina čekao.
U borbi za zlato mi je puno mi značilo to iskustvo s prijašnjih europskih prvenstava i tog izgubljenog finala. Već dugo ja boksam na iskustvo, jer rijetko koji borac ima u ovoj dobnoj skupini više borbi od mene. Ja iza sebe imam 150, 160 mečeva što je velika brojka za boksača mojih godina. Skupljao sam iskustvo u mlađim kadetima, kadetima pa juniorima i sad među mlađim seniorima.
Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na seniorsku konkurenciju, ali evo napokon sam se priviknuo i trenutno sam u najboljoj formi, mogu reći da sam na vrhu svojih trenutnih mogućnosti. Uzeo sam tu zlatnu medalju, ostvario sam i dobar, odnosno svoj najbolji rezultat i na Svjetskom prvenstvu. Vjerujem da sam na dobrom putu, a još planiram pojačati treninge kako bi nagodinu uzeo i svjetsku medalju.
Spomenuli ste kako vam je zahtjevan bio prelazak iz juniora u seniorsku konkurenciju pa se logično nameće pitanje, što je zapravo bilo najteže u toj tranziciji?
A gledajte, to je sad drugačija kategorija. U seniorskoj su konkurenciji ozbiljniji protivnici, jer se borim protiv zrelijih boraca. Nisu to borci od 17, 18 godina, nisu to više djeca. Mlađi seniori su do 22 godine i sve je to nešto posve drugačije od snage, tehnike i svega drugoga.
U Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina imamo nekoliko vrlo uspješnih sportskih obiteljskih priča od Kostelića, Vlašića i Duvnjaka, a u tu kategoriju sve više ulazite i vi s ocem koji vam je i trener. Možete li nam otkriti što je u tom odnosu posebno i koliko takva obiteljsko-sportska kombinacija pomaže u razvoju mladog sportaša?
Puno to pomaže mladom borcu, jer možete svakodnevno pričati o boksu. To nije samo trening jutarnji i večernji već se konstantno priča o boksu i u kući i bilo gdje. To je jedna normalna tema što dosta utječe na boksača kada mu je otac i trener. Znači to puno.
Pogotovo što je taj boks kod nas, očito, postao obiteljska tradicija. Tata i stric su bili boksači, ja sam sad napravio taj iskorak, a možda jednog dana se i moja djeca budu bavila boksom. Nadam se da će sve to skupa dovesti do još boljih rezultata i novog napretka. Nije ova europska medalja došla preko noći, jer se to već godinama stvara. Godine priprema i treninga su iza ovog uspjeha.
Nakon ovog zlata u europskoj konkurenciji, sve ljubitelja boksa zanima kakvi su planovi za budućnost te planiraš li u dogledno vrijeme preći u profesionalce?
U olimpijskom boksu planiram ostati dok ne odem na Olimpijske igre. Želim osvojiti još neku značajniju seniorsku medalju na velikim natjecanjima, jer mi je ovo tek prvo zlato u seniorskoj konkurenciji. Prvi je plan uzet što sjajniju medalju na seniorskom Europskom prvenstvu koje se održava u Sofiji krajem travnja kako bi otišao na Svjetsko prvenstvo na kojem bih opet napao neko od postolja. Mislim da je to neki dobar plan na kojem bi mogao graditi prelazak u profesionalni boks. Naposljetku su cilj i Olimpijske igre.
U načelu cilj je stvoriti što bolje rezultate u olimpijskom boksu kako bih mogao dobiti što bolju ponudu prilikom ulaska među profesionalce. Vrlo se teško probiti u profi boksu ako iza sebe nemate ni jednu značajniju medalju u amaterskom, odnosno olimpijskom boksu.
Vrlo je teško preskakati stepenice. U olimpijskom boksu se uči ovaj sport. Tri runde se razvija mladi sportaš i skuplja se vrijedno iskustvo koje te onda čini spremnim za profesionalnu konkurenciju.
Očekuješ li da će prelazak u profesionalne vode biti nalik onoj tranziciji iz juniorske u seniorsku konkurenciju ili će po tvome mišljenju biti još zahtjevnije?
Mislim da će biti malo teže, jer će se trebati prilagoditi na te znatno dulje mečeve. Ovdje se boksa tri runde po tri minute, a tamo ide do 12 rundi. Profesionalni boks je definitivno fizički zahtjevniji no mislim da je olimpijski boks teži po pitanju taktike i tehnike.
Vi u profesionalnom boksu imate nekoliko mjeseci da se pripremite za svog protivnika, a ovdje često ne znate s kim ćete boksati. Ždrijeb koji vas zapadne vi ga morate proći. Jedan dan se pripremaš za jednog protivnika, drugi dan za drugog, treći za trećeg. Jednostavno morate biti puno fleksibilniji nego u profesionalnom sportu. Ja se prije natjecanja pripremam za sve tehnike i taktike i gardove i sve ostalo.
Što vas u boksačkom smislu odvaja od konkurencije i što biste istaknuli kao svoju najjaču stranu?
Ja znam da u boksu glava znači mnogo. Treba uvijek misliti dok se borite, a ja vjerujem da imam taj kliker koji često presudi na moju stranu. Smatram da je moj boks tehnički bolji i pametniji od onog kojeg prezentira konkurencija. Svakog pokušavam dobiti na tehniku i taktiku, a ne na nekakvu tuču i jurcanje naprijed. Uz to volim da to lijepo izgleda kao pravi boks. Također, gledam da ne primam neke velike udarce, a opet da ih ja zadajem. Možemo reći da je moj boks, boks s glavom i mozgom.
Mlad ste boksač te se obično piše i razgovara samo o sportskim dostignućima no možete li nam reći čime se bavite kad niste u ringu? Imate li nekakav hobi i strast izvan boksa?
Vanredni sam student na sportskom menadžmentu u Zagrebu na Aspiri. Druga sam godina i lijepo me ide. Na fakultetu mi izlaze u susret koliko god mogu, jer je taj studij prilagođen sportašima koji idu po natjecanjima. Ne stižem toliko biti na predavanjima, ali sada se dosta toga može obaviti online. Ide dobro, malo je zahtjevno jer je svaki fakultet težak na svoj način. Trudim se biti što više na predavanjima, ali ne uspijem uvijek. Osim toga, kad imam vremena volim s društvom kampirati, pecati i slično. To je uglavnom ljeti kada imamo tu kratku stanku pa onda to iskoristim za opuštanje.
I za kraj nam otkrijte imate li boksačkog uzora čija vam je karijera nekakva nit vodilja?
Moj uzor je naš proslavljeni boksački šampion Željko Mavrović. Imali smo tih par sparinga i puno sam naučio iz toga. On je čovjek s velikim iskustvom i boksao je za tu svjetsku titulu. Ostavio je veliki trag u hrvatskom, ali i europskom i svjetskom boksu. Realno, takav značaj za naš boks osim njega je imao još jedino Mate Parlov. Tako da mogu reći da mi je on uzor.