GUARDIOLA – NOGOMETNI MUHAMMAD ALI / Gotovo nitko nije primijetio metodu kojom je Pep pokorio nogometni svijet

Komentar: Guardiola je na vrijeme prepoznao da će ova sezone biti nesnosno teška i to ne samo za njega već i za sve konkurente

Bruno Herljević

Bruno Herljević

28.5.2021.
9:39
Profimedia/Net.hr

“Rope-a-dope” je veoma efikasna, ali opet i vrlo riskantna boksačka tehnika, koju najčešće vežemo uz Muhammada Alija i onaj čuveni meč s Georgeom Foremanom 1974. godine, popularno zvani “Rumble in the Jungle”. “Rope-a-dope” je specifična strategija, odnosno tehnika, u kojoj se boksač služi laganim i ne pretjerano ofenzivnim udarcima kako bi naveo, ili bolje reći isprovocirao, protivnika na žestoke napade i udarce koji će ga na koncu izmoriti. U trenucima kada je protivnik izmoren od bacanja silnih udaraca, boksač kreće u protunapad i izvršava seriju razornih menavara kojima obično i završava borbu.

“Rope-a-dope” tehniku ne može izvesti svaki borac, štoviše da bi se koristio tom strategijom mora savršeno ovladati svojim tijelom i umom, svojim kretnjama, snagom i kondicijom, mora biti velemajstor eskivaže ili mora moći izdržati brojne snažne udarce, a dakako poželjno je da ima granitnu bradu, ako koji udarac ipak prođe prema glavi. No, kod “rope-a-dopea” možda je najvažnija i koncentracija, odnosno, tempiranje protuudara. Borac mora osjetiti kada je pravi trenutak za krenuti u kontraofenzivu, a svo vrijeme do tada mora biti maksimalno koncentriran na eskivažu, mora podnositi udarce i još mora podbadati protivnika laganim udarcima kako bi ga isprovocirao i natjerao na još žešće napade.

E sada, “rope-a-dope” tehnika, dakako ne na ovaj način, može se primijeniti u brojnim drugim sportovima, pa eto, prema našem mišljenju, čak i u nogometu i to na mnogo većoj i znatno intrigantnijoj razini. Na samom nogometnom terenu, reaktivan nogomet bio bi otprilike nešto slično “rope-a-dope” tehnici, odnosno, prepuštanje lopte i posjeda protivniku, pravovremeno izlaženje u presing i traženje prilika iz protuudara. No, izvesti “rope-a-dope” na razini cijele sezone, e za to trebate biti istinski mastermind i genijalac. Pepu Guardioli je to uspjelo.

Pripreme u prvenstvu

Protekla godina bila je možda i najgora za nogomet u novijoj povijesti. Jedna od gadnijih posljedica pandemije koronavirusa bilo je praktički spajanje dvije sezone u jednu. Igrači se preko ljeta nisu stigli odmoriti, posebice ne oni iz najjačih liga Europe, a ponajmanje oni iz engleskog Premiershipa, najjače lige svijeta. Da skratimo malo uvod, Manchester City imao je tešku prošlu sezonu, Guardiola je isforsirao standardnu ekipu do maksimuma, naganjao je Jurgena Kloppa, borio se za što višu poziciju u ligi i to jednim izuzetno agresivnim napadačkim nogometom. Preko ljeta je igrao Ligu prvaka gdje se već vidjelo da su i igrači i Pep Guardiola veoma umorni i zasićeni jedni drugima. Zatim su odradili kakvu takvu predsezonu i u novu sezonu, naizgled, ušli katastrofalno.

Govorilo se početkom sezone o mogućem odlasku Pepa Guardiole, o tome da je momčad potrošena, da Guardiola izvlači maksimum iz igrača i da ga više ne mogu pratiti i na koncu da bi njihovoj suradnji lako mogao doći kraj. Međutim, Pep je onda pokazao zašto je istinski genij i vjerojatno najbolji trener današnjice, ako ne najbolji, onda trener s najvećim mudima.

U prva dva mjeseca Premiershipa izgledalo je, ovako iz našeg promatračkog kuta, kao da je Guardiola odlučio odmarati neke ključne igrače i praktički odraditi predsezonu ili pripreme, kako god želite, u samom prvenstvu. Podsjetimo samo, Manchester City je u prosincu bio gotovo na sredini ljestvice Premiershipa, a to je upravo rezultat Pepove strategije.

Promjena paradigme

Pep je za početak u potpunosti promijenio paradigmu. Odustao je od totalnog napada, prepustio posjed lopte i počeo je temeljiti igru na obrani. Gledateljima je, de facto, bio veliki šok gledati City kako prepušta loptu protivniku i igra na minimalnu pobjedu, a možete si misliti onda kako je bilo protivnicima. A još je teže bilo pojmiti da su najbolji igrači Cityja u velikom dijelu sezone bili braniči Ruben Dias i John Stones, te Pepov novi “all rounder” Joao Cancelo, a ne Kevin De Bruyne, Raheem Sterling i ostatak ofenzivaca. Upravo se najveća fama napravila na početku sezone kada je Pep kupio Rubena Diasa za 70 milijuna eura i Katalonac je bio pod žestokom paljbom jer je gotovo cijeli budžet istresao za stopera Benfice i uništavali su kritikama jer nije ojačao napad. Ali pokazalo se da je Pep opet bio korak ispred svih jer upravo je Dias bio ključan igrač u obrani i ključan čovjek za provedbu Pepova plana.

Sezona Cityja sve do negdje sredine prosinca bila je naizgled očajna. Niti je City igrao atraktivan nogomet na koji su svi navikli, niti je okupirao visoke pozicije na ljestvici. Praktički je, tada, Guardiola već bio bivši, ali zanimljivo je ovako retrospektivno primijetiti kako je Pep svo to vrijeme na licu imao onaj svoj podmukli osmjeh i njegov pogled kao da je govorio – “niste niti svjesni što vas čeka”.

Dok je Jurgen Klopp forsirao svoju udarnu postavu i preznojavao se pred novinarima i navijačima, koji su već na samom početku krenuli preispitivati Nijemca je li sposoban obraniti titulu i ponovo uzeli Ligu prvaka, Guardiola je sa strane strpljivo čekao na svoju šansu. Kloppovo forsiranje ultraagresivnog gegenpressa i to nakon jedne od najtežih sezone u povijesti, rezultiralo je serijom teških ozljeda kod ključnih igrača. Ostao je Klopp praktički bez cijele obrane, a kako Liverpool, za razliku od Pepa i Cityja, nije kupovao igrače srednje klase ili se nije bavio promocijom vlastitih mladih igrača, ubrzo je Kloppov roster postao veoma tanak, toliko tanak da se više nije mogao nositi niti s protivnicima iz donjeg doma lige. Liverpool se, zapravo, sam eliminirao iz konkurencije za naslov prvaka, a posljedično i iz Lige prvaka.

Guardiola kao Ali

Guardiola je na vrijeme prepoznao da će ova sezone biti nesnosno teška i to ne samo za njega već i za sve konkurente u Premiershipu i Ligi prvaka i promjenom paradigme i perfektno odrađenom rotacijom uspio je zaštititi svoje igrače od prekomjernog umora, odnosno, uspio im je savršeno tempirati formu i na koncu izvući iz njih točno onoliko koliko je bilo potrebno da City osigura pozitivan rezultat. Primjer, Pep je veći dio ove sezone igrao i bez Sergija Aguera i bez Gabriela Jesusa, i praktički bez Raheema Sterlinga koji je bio u vrlo lošoj formi i bez ponajboljeg igrača Kevina De Bruynea, ali zato je uspješno promovirao Ilkaya Gundogana, Riyada Mahreza, Rodrija i Phila Fodena, koji su, de facto, iznijeli sezonu, a koji lani, recimo, uopće nisu bili u prvom planu. Dakako, ove sezone svakako valja naglasiti kako su Stones, Dias i Laporte bili ti koji su ukrali svjetla pozornice, ali na kraju priče jedini čovjek kojem se trebamo istinski nakloniti je Guardiola.

Pep je polako počeo otkrivati karte negdje krajem prosinca. Da budemo precizniji City je počeo gaziti točno 19. prosinca 2020. godine i od tada pa do danas nije stao. Do kraja sezone u 25 utakmica upisali su čak 21 pobjedu i od kraja siječnja nisu ispustili vodeće mjesto na ljestvici. Poput Muhammada Alija, Guardiola je čekao pravi trenutak, čekao je malo više od deset kola da se konkurenti za naslov dodatno istroše i za to je vrijeme odradio svojevrsnu rekuperaciju, primio je ponešto teških udaraca, istrpio masovni pritisak medija, čekao je u prikrajku i onda je krenuo u protuudar. Iako nisu igrali atraktivan nogomet kao inače, bilo ih je zaista užitak gledati kako na jedan sasvim drugačiji način melju Premier ligu.

Najveća zvijezda je Pep

Dakako, naći će se cinici koji će onako kafanski dobaciti: “Lako je biti prvak s takvom momčadi i milijunskim budžetom”. Mi se s tim nikako nećemo složiti. Prije svega, da, City je klub s velikim budžetom, ali opet nisu rang Reala, Barcelone, Juventusa, Uniteda, Liverpoola, i puno će igrača ipak odabrati neki od spomenutih momčadi nego City, što na koncu i čine. Pep, s druge strane, niti ne traži megazvijezde u svojoj momčadi, on kupuje planski. Da, ti transferi jesu golemi i on za rezervne igrače mora dati 50 milijuna eura, ali tržište u Engleskoj je takvo i ono praktički diktira prenapuhane transfere zbog golemih budžeta kojima klubovi raspolažu.

No, Pep je, za razliku od većine svojih konkurenata, kupovao veoma inteligentno. Pogledate li roster kojim raspolaže vidjet ćete da zapravo nema igrača u njegovom rosteru koji nema ulogu ili koji je na potencijalno nepotreban, neiskoristiv. Jedini Pepov potpuni promašaj bio je Leroy Sane, ali njega se riješio za visokih 45 milijuna eura prošlog ljeta. Druga stvar koja je vrlo intrigantna kod Pepa i njegova Cityja, a koja indirektno potvrđuje koliko je Pep zaista dobar menadžer i trener, jest činjenica da City nema najboljeg igrača u svojoj momčadi, nema igrača kao što je Lionel Messi u Barceloni, kao što je Robert Lewandowski u Bayernu, kao što je Cristiano u Juventusu, kao što je Romelu Lukaku u Interu, kao što je Luka Modrić u Real Madridu ili možda Virgil van Dijk u Liverpoolu. Kod Pepa nema najboljeg igrača, najboljeg individualca i, de facto, su svi na otprilike jednako visokoj razini. OK, ove sezone malo se više istakao Ruben Dias, ali to je zbog promjene sustava, jer lani je to bio Kevin De Bruyne kada se igrao ultranapadački nogomet. No, u suštini, njegova momčad nema najveću zvijezdu i, zapravo, jedini čovjek kojeg bi mogli proglasiti istinskom zvijezdom te momčadi jest upravo on, Pep Guardiola.

Najbolji u 21. stoljeću?

Takav menadžment i upravljanje nešto je što Pepa uistinu čini posebnim, možda i najboljim na svijetu. Isto tako, dokazao je upravo da je i ekspert za prilagodbu time što je bio spreman u potpunosti promijeniti paradigmu i odustati od svog prepoznatljivog krojfovskog stila igre, kako bi na koncu došao do ultimativnog cilja – uzimanja naslova prvaka u ligi i Ligi prvaka. A na vrlo dobrom je putu da to i ostvari. Ako to uistinu i ostvari Pep je, bespogovorno, najbolji trener 21. stoljeća.

Većinu trenera zadovoljava samo jedan od trofeja koje ćemo navesti, dok s Pepom to nije slučaj. Guardiola je u trenerskoj karijeri osvojio dvije Lige prvaka, tri puta je osvajao FIFA-ino klupsko Svjetsko prvenstvo, tri puta je osvajao naslov prvaka u Bundesligi, tri puta je bio prvi u Premiershipu s Cityjem, tri je puta osvajao La Ligu, dva puta DFB Pokal, jednom FA kup, četiri puta engleski Liga kup, tri puta UEFA-in Superkup, dva puta Kup Kralja, tri puta španjolski Superkup i dva puta Community Shield.

Usuđujemo se reći, nakon svih tih osvojenih trofeja, koji bi sami po sebi bili dovoljni da ga se proglasi najvećim, da je upravo ova sezona krunski dokaz da je Guardiola uistinu najbolji trener 21. stoljeća. Izvesti ovakav pothvat, provesti takvu inteligentnu transformaciju, zapravo imati muda izvesti takvu promjenu sustava u najjačoj ligi svijeta gdje se svaki posrtaj kažnjava teškim kritikama, i na kraju odigrati uvjerljivo najbolju sezonu u karijeri, e takav pothvat, barem prema svemu dosad viđenom, ne može izvesti niti jedan trener.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

Friteza Pro Delimano
Od 479,95knOd 599,95kn
Pržena hrana s manje masnoće? Moguće je uz Pro fritezu na vrući zrak. Naručite Online.
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali