Kao i prigodom svakog rođendana nas samih, gdje ćete bolje prigode da zavrtite film unatrag i vidite što ste sve prošli, a Hajduk je prošao mnogo. Ušao je pod kožu mnogima, ušao je u tkivo svojim navijačima koji su postali nedjeljivi dio kluba koji je svoj identitet stekao teškom borbom, silnom upornošću i evidentnom kvalitetom, našavši svoje mjesto često među najboljima. Iako je to za Hajduk, klub iz provincije, malo tko očekivao.
Hajduk je u svojoj povijesti vodio tešku borbu za opstojnost, znao se rasformirati, staviti u mirovanje, pa naglo krenuti ispočetka. Hajduk je u svom djelovanju brzo prešao granice matičnog grada i regije, s Hajdukom je saživjelo mnoštvo koje je znalo prepoznati borbu provincijskog kluba za svoje mjesto pod suncem, kad su mu drugi preporučili mirovanje u hladu.
Nije ovo priča o svim osvojenim trofejima Hajduka, niti je to priča o svim igračima, stotinama njih, nije ovo nabrajanje najvažnijih Hajdukovih utakmica, ovo je oda radosti velikom klubu, spomenar za svakog onog kojem je Hajduk pri srcu.
Koliko je Hajduk velik klub, makar se danas s nesposobnim upravama čini da nije, svjedoči i ova proslava stogodišnjice koju su izvukli navijači, dakle ona snaga koja stoji iza kluba. Dok je uprava kluba proslavu stogodišnjice smislila u nekoliko dana i napravila je u još manje sati, navijači i 'obični' građani dali su si truda i uveličat će proslavu, učinit će je dostojnom imena i veličine kluba. A sam klub, dakle oni koji ga vode, propustili su to učiniti. Bez imalo srama. Zacijelo niti ne znaju kako im je tek politika dala prigodu da vode takvog giganta, jer Hajduk je nogometni i društveni gigant.
Simbioza Hajduka i njegovih navijača oduvijek je poznata. Ako Hajduk nikad nije bio prvak Europe ili svijeta, da se poslužimo malo igrom riječi, Hajduk je barem u nečemu prvak svijeta, ili vodeći u svijetu.
Doista, ako je strast najvažnija, a mnogi filozofi i teoretičari života to tvrde, onda je Hajduk negdje pri vrhu ljestvice. Strast koja prati klub od osnutka do danas postala je zapravo i zaštitni znak kluba koji danas grca i financijski i rezultatski, ali potporu navijača nije izgubio.
Onim mlađima u par je redaka teško objasniti koliko je Hajduk velik klub. Ili je bio velik klub, nije to ni bitno. Hajduk je bio klub koji je u serijama osvajao naslove, uzimao po pet kupova zaredom, igrao u četvrtfinalima i polufinalima europskih kupova, davao igrače za reprezentacije svijeta. Dok je zadnjih petnaestak godina taj isti Hajduk gost tek u ranim fazama europskim kvalifikacija, gdje redovito ispada.
Neke utakmice Hajduka, kako bi to volio reći engleski komentator, "bile su veće od života", sjajne Hajdukove partije u europskim natjecanjima protiv PSV Eindhovena, Saint-Ettienea ili HSV-a bili su klasici nogometne igre u kojima je Hajduk obavezno izlazio kraćih rukava zbog gola manje, ili gola primljenog na domaćem terenu. Uz brojne promašene šanse zbog kojih su te utakmice zauvijek u riječima Hajdukovih navijača postale – tragične.
Hajduk je bio veliko europsko ime, napose pod generacijom Tomislava Ivića sedamdesetih godina, tada je svaki zaljubljenik u nogomet, ne samo žestoki Hajdukov navijač, napamet znao postavu koja je određivala nove postulate u nogometu.
Sastav Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak znao se napamet. Kad je Ivića dozvao amsterdamski Ajax, koji je vidio briljantnu Hajdukovu igru, bilo je to najveće priznanje i toj generaciji, ali i samom treneru Iviću za mnoge revolucionarnosti u nogometu.
Hajduk je imao i svojih kriznih razdoblja, od 1955. do 1971. godine nije bio prvak u Jugoslaviji. Osamdesetih godina, pak, u Split nije sletio niti jedan naslov jugoslavenskog prvaka, iako su novim stadionom, Poljudom, prodefilirale sjajne momčadi i vrhunski igrači.
I sve to vrijeme, slično kao danas, Hajduku nisu okrenuli leđa njegovi navijači, štoviše tih godina se razgranao navijački pokret do neslućenih razmjera, obnovljena je Torcida koja je još 1950. godine pomagala Hajduku kod osvajanja prvog naslova prvaka u drugoj Jugoslaviji. Kako je osnovana i pomogla Hajduku Torcida je odmah iste 1950. godine zabranjena i trebalo je tridesetak godina da Hajdukovi navijači preuzmu iznova to ime i počnu navijati i pratiti klub pod tim nazivom.
Upravo današnja Torcida sprema moćnu koreografiju Hajduku za stoti rođendan u srazu protiv praške Slavije, kluba iz grada u kojem je Hajduk i osnovan daleke 1911. godine. Mnogi splitski studenti studirali su početkom dvadesetog stoljeća u Beču, Pragu i Budimpešti, ovi praški zaljubljenici u igru praških klubova Sparte i Slavije osnovali su splitski klub u tuđini, vratili se u Split i tako je sve počelo. Profesor Barač dao im je ime klubu, jer su dotični studenti u njegov splitski ured 'banuli kao hajduci'...
Igrom sudbine, jedna od najvećih partija Hajduka u povijesti bila je protiv praške Sparte 1984. godine u Splitu, kad je u osmini finala Kupa UEFA-e eliminirana baš praška Sparta golom Sliškovića u zadnjoj minuti produžetka.
Sad će Hajduku slavlje uveličati praška Slavija, Spartin konkurent još iz 1011. godine. Povezanost Hajduka s Pragom traje tako i dalje, a zanimljivo je vidjeti da će Hajdukovi navijači s izrazitim poštovanjem dočekati goste iz Češke. Zadovoljni jer se tako i dalje drži do tradicije i korektnosti. Za razliku od ideje slavljeničkih utakmica Hajduka s Barcelonom ili Realom u kolovozu, za koje bi Hajduk morao masno platiti, kao da nije slavljenik, već običan tamo neki klub koji bi iz obijesti igrao protiv velikana.
Eh, tu je greška uprave, ili bivših uprava koje se nisu udostojile pripremiti na sustavan način proslavu Hajdukovog rođendana, s bitnim ljudima iz UEFA-e i FIFA-e, s gostima iz cijelog svijeta, sa sportskim prijateljima iz svih europskih zemalja. Da se sve radilo kako se trebalo raditi, Hajduku je slavlje mogla uveličati reprezentacija Europe ili svijeta, kako se to već činilo s njemačkim ili engleskim klubovima u proslavama njihovih stogodišnjica.
Ova Hajdukova uprava napravila je tek vatromet, svečanu akademiju te je pustila padobrance da skaču s Hajdukovim zastavama na teren, što je više nego ozbiljan pokazatelj neozbiljnosti uprave koja nije svjesna kakvu je šansu imala pokazati koliko je Hajduk velik klub. Ili je bio velik klub, ponavljamo, svejedno. No, da se uprava propisno osramotila –nema dvojbe.
Na Hajdukom slavlju neće biti ni Platinija, ni Johanssona, niti Beckenbauera, niti prijatelja iz svijeta, pitanje je koliko će se igračkih legendi odazvati, a da ne govorimo o dolasku najboljih nogometaša svijeta u europskoj ili svjetskoj selekciji.
UEFA i FIFA vole organizirati takve revije, vjerojatno bi ih i organizirale u veljači u Splitu, samo o tome se moralo razmišljati davno, davno prije. I svima kojima je Hajduk u srcu žalosni su zbog toga i svim snagama uprli su da izvuku slavlje koje je Hajduk zaslužio, a koje klub nije dobro pripremio.
Hajduk će imati veličanstvenu proslavu svoje stogodišnjice, u to smo sigurni, no to neće biti zasluga klupskih čelnika, nego navijača koji u svojoj tuzi u što im se klub pretvorio čine nemoguća čuda da kub ima proslavu kakva mu dolikuje.
Usput, to je fenomenalna prigoda da se svi sjetimo Hajdukovih blistavih dana, baš kao i u ovome vremeplovu, a sretni bismo bili kad bi ova Hajdukova stogodišnjica bila svojevrsna prekretnica prema vraćanju kluba na staze na kojima je bio. Jer, Hajdukov navijač za stoti rođendan ima samo jednu želju – da se jednog dana vrate trenuci kad se s Hajdukom moglo radovati i na njega biti ponosan.
Velika povijest i tužna sadašnjost, opis je Hajdukove današnjice s kojom se navijači ne mire. Njima je proslava stogodišnjice reminiscencija svih sretnih trenutaka s klubom kojem su dali svoju ljubav. I pustimo ih da se raduju Hajduku, onom starom, a ovog današnjeg da potaknu da se vrati tamo gdje mu je mjesto.
