Malo je onih koji se sjećaju, primjerice, jedine dosadašnje utakmice zagrebačkog i madridskog kluba 1974. godine na golemom betonskom gorostasu, madridskom stadionu Santiago Bernabeu koji je dobio ime po najuspješnijem predsjedniku kluba.
Real koji se smatra jednim od najvećih klubova u povijesti nogometa, ne pišemo najveći jer se takvih formulacija klone objektivni sportski izvjestitelji, devet puta je bio europski prvak. I vjerojatno ga je zbog toga FIFA proglasila Realom najboljim klubom dvadesetog stoljeća. Real u svojim vitrinama ima čak 31 trofej osvajača španjolskog prvenstva, te 18 kupova.
Zlatne godine Reala su bile šezdesete, u pet uzastopnih finala u Kupu prvaka Real je svih pet puta trijumfirao. Dres Reala nosili su najveći igrači tog doba, Alfredo Di Stefano, Ferenc Puskas i Raymond Kopa.
I kasnije Real je želio držati razinu europskog i svjetskog vrha kupujući na tržištu aktualno najbolje svjetske igrače, pa su tako bijeli dres Reala oblačili i čuveni Vatreni, hrvatski reprezentativci iz devedesetih godina koji su bili treći na svijetu 1998. godine. Da, dres Reala nosili su Robert Prosinečki, Davor Šuker i Robert Jarni!
Unatoč golemom novcu, kao i kupovanju izvrsnih igrača iz cijelog svijeta Real je imao i krizne godine, poput sedamdesetih i devedesetih. Tada ga je najveći konkurent u Primeri, katalonska Barcelona zasjenila istim načinom trgovanja i poslovanja. I Barcelona je, naime, kao i Real tražila najbolje igrače na svjetskom tržištu, u tim dekadama je očito bila uspješnija.
U povijesti Reala bilježi se da su dres ovoga kluba nosili mnogi velikani; Di Stefano, Puskas, Kopa, Camacho, Campo, Del Bosque, Gento, Martinez, Santillana, Hagi, Figo, Seedorf, Sanchez, Schuster, Netzer, Breitner, Zidane, Beckham, Ilgner, Michel, Juanito, Hierro, Raul, Gento, Butragueño, Owen, Laudrup, Ronaldo, Zamorano, Roberto Carlos, Ronaldo, Redondo, Valdano</strong, Sanchez, Miguel Angel…
Danas je Real na traženju putova stare slave, posljednjih godina u španjolskom prvenstvu je nedodirljiva Barcelona, kao i u Ligi prvaka, dok se Real muči kako uhvatiti korak sa mrskim suparnikom. Prije nešto više od godinu dana na klupu Reala doveden je portugalski stručnjak Jose Mourinho, no on još nije našao način kako nauditi Barceloni, unatoč brojnim pokušajima u prošlosezonskim utakmicama. Kada ga se optuživalo za pregrubu i zatvorenu igru koja protiv Barçe nije donosila ploda.
Inače, tri su hrvatska kluba igrala protiv Reala. Rijeka je 1984. godine u Kupu Uefa igrala protiv Reala, u sjajnoj partiji na Kantridi u prvoj utakmici ostvarila je 3:1 pobjedu, da bi u uzvratu bila doslovce razvaljena od suca, Belgijanca Shoetersa, koji je toliko natezao za Real da ga je poslije te utakmice Uefa – doživotno suspendirala.
Mlaka i mala utjeha za Riječane koji su poraženi s 3:0, i to tako da su im isključena čak tri nogometaša (Milenković, Tičić i Desnica), a samo zamislite da je crveni karton dobio gluhonijemi napadač Rijeke, Damir Desnica zbog, vjerovali ii ne, prigovora.
Rijeka je igrala prvu utakmicu s 3:1 pobjedom u sastavu: Ravnić, Malbaša (Milenković), Hrstić, Juridić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan (Radmanović), Matrljan, Fegić, Desnica. Dva gola je postigao Fegić, jedan Malbaša.
Real je u ljeto 1971. godine odigrao prijateljsku utakmicu protiv Hajduka, na Starom placu. Hajduk je pobijedio sa 4:2, nakon što je vodio 4:0 (dva gola Nadoveza, jedan Bukle i Boljat). Stariji Splićani se sjećaju reakcije Realovih ljudi koje su dan prije utakmice došli trenirati na Stari plac, usput izrazivši 'želju da bi oni radije trenirali na glavnom terenu'.
Kada im je objašnjeno da su na glavnom terenu njihovom šoku nije bilo kraja. Predvodnik ideje o 'glavnom terenu' bio je Santiago Bernabeu, tadašnji Realov predsjednik po kojem se danas zove Realov stadion.
Hajduk je u toj velikoj pobjedi, u godini kada je slavio naslov prvaka igrao u sastavu: Vukčević, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Boljat, Bošković, Jovanić, Nadoveza, Jerković, Pavlica, igrali su još Katalinić, Ferić, Gluić, Smolčić, Zonzi i Ivković.
Dinamo koji u srijedu odmjerava snage s Realom također ima jedno zanimljivo iskustvo s Realom. Naime, Zagrepčani su u jesen 1974. godine pozvani u goste kod Reala na prijateljsku utakmicu koju su odigrali fantastično, te s pobjedom 4:3 impresionirali tadašnji nogometni svijet.
Real je tada vodio Miljan Miljanić, a gostovanje Dinama zamišljeno je kao predstavljanje navijačima nove pridošlice u klub, Nijemca Paula Breitnera koji je samo koji mjesec prije kao kapetan Njemačke primio pokal svjetskih prvaka. Već otprije, sukladno Realovim željama da posjeduju najbolje igrače na svijetu, u klub je stigao isto Nijemac Gunther Netzer.
Prva dva gola za Real postigao je Del Bosque, današnji španjolski izbornik. Dinamo je igrao jako dobro u nastavku, te ubrzo stigao na 2;2, pogocima Bonića i Senzena. Dinamo je čak i poveo pogotkom Tukše, no Real je svim silama zapeo i uspio izjednačiti golom Aguilara.
Ali, Dinamo je bio baš raspoložen, za 4:3 je poentirao Devčić. Nogometnu javnost tad je počeo zanimati mladi Zlatko Kranjčar koji je igrao na Santiago Bernabeuu iako je bio samo 17-godišnjak.
Kada se sve rezimira, vidi se da su hrvatski klubovi redom pobjeđivali Reala, i Rijeka s 3:1 i Hajduk s 4:2 i Dinamo s 4:3. Druga su vremena, ali možda se povijest ponovi, nikad se ne zna. Možemo samo viknuti: 'Ajmeeee, Diname!'
Stadion Santiago Bernabeu
STRIJELCI: 1:0 - Del Bosque (17), 2:0 - Del Bosque (31), 2:1 - Bonić (46), 2:2 - Senzen (60), 2:3 - Tukša (61), 3:3 - Aguilar (68), 3:4 - Devčić (71)
REAL: Garcia Remon, Jose Luis, Benito, Camacho, Pirri, Vitoria (Grosso), Aguilar, Breitner, Del Bosque, Netzer, Macanas
DINAMO: Šarović, Bedi (Devčić), Jovičević, Miljković, Blašković, Kuže, Čerček, Mustedanagić, Bonić, Kranjčar (Tukša), Senzen
