Priča o košarkaškom treneru Mirku Novoselu nije nimalo kratka, no posebno je slatka. Jedan od najvećih košarkaških autoriteta ne samo u Europi, usudimo se reći i u svijetu, tvorac je uspješne Cibone osamdesetih godine i glavni kreator blistave jugoslavenske reprezentacije kojoj nije bilo premca u Europi i u svjetskom olimpijskom pokretu.
Bio je aktivni košarkaš petnaestak godina, od 1952. godine. Po završetku igračke karijere ostao je u košarci, postao trener tadašnje Lokomotive s posebnim smislom za organizaciju kluba, a njegov predan rad počeo je uskoro brati plodove. Lokomotiva, kasnije Cibona od sredine sedamdesetih godina, postajao je malo-pomalo jedan od najboljih europskih klubova.
U Cibonu je dovodio najbolje igrače koje su na one iz njegovog dugogodišnjeg izbora postajali prevaga u tadašnjoj jugoslavenskoj, a potom i u europskoj konkurenciji.
Tako je 1981. godine u klub doveo Krešimira Ćosića i osvojio prvo prvenstvo Jugoslavije, a dvije godine ranije Cibona je osvojila prvi svoj naslov, bila je pobjednikom Kupa u dramatičnoj utakmici u Borovu protiv Bosne, tadašnjeg europskog prvaka.
Nezapamćena euforija u Zagrebu 1982. godine bila je tek točka na 'i' tadašnjih uspjeha zagrebačkog sporta jer je iste godine prvak nakon 27 godina bio Dinamo, pa odbojkaši i vaterpolisti Mladosti, a Cibonin prvi naslov prvaka bio je isto poseban u srcima Zagrepčana koji su punili veliku dvoranu Sportskog doma do brojke od petnaestak tisuća gledatelja.
Kao izbornik reprezentacije Jugoslavije Novosel je sa sjajnom generacijom (Kićanović, Slavnić, Dalipagić, Delibašić, Ćosić, Knego, Žižić, Tvrdić, Krstulović…) ostvario senzacionalne rezultate, a upamćen je i skor s reprezentacijom bivšeg Sovjetskog saveza, skor koji je izbezumio ruske košarkaške radnike. Naime, Novosel je s reprezentacijom Jugoslavije u međusobnim omjerima sa Sovjetima imao omjer - 11 pobjeda i niti jedan poraz.
Dakle, s Jugoslavijom je Mirko Novosel osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine, četiri godine kasnije u Moskvi okitio se zlatnom medaljom, a 1984. godine na Igrama u Los Angelesu dokučio je brončanu medalju.
Osvajao je sve što se moglo osvojiti, a kad je napustio izborničku poziciju u Košarkaškom savezu Jugoslavije posve se okrenuo projektu velike Cibone. Osvojio je, još dok je Ćosić bio u momčadi, i Kup Kupova, no njemu je cilj bio dovesti Cibonu na sam vrh Europe. Iako je Cibona sveukupno osvojila tri naslova jugoslavenskog prvaka i čak sedam kupova, Novoselov cilj, pohod na Europu, počeo se ostvarivati nakon što je u klub došao Šibenčanin Dražen Petrović.
Brat Aleksandra Petrovića koji je igrao u Ciboni i kojem je Novosel uvijek pružao prigodu, čak i nakon bezbrojnih promašaja zadnjih napada u prigodi za pobjedu. Međusobno povjerenje stečeno između Aleksandra Petrovića i Novosela bilo je presudno u dovođenju njegovog brata Dražena iz Šibenika u Zagreb. Iako je Dražena Petrovića vrbovalo pola jugoslavenske lige, mlađi Petrović osvanuo je u Ciboni i neviđen uspon je počeo.
Naime, 1984. godine Cibona je osvojila naslov jugoslavenskog prvaka košem Mihovila Nakića u zadnjoj sekundi presudne zagrebačke utakmice. Kao prvak Cibona je počela igrati Kup prvaka, a prethodne sezone u istom natjecanju je nanizala čak šest poraza u skupini, bez ijedne pobjede. S tek pristiglim Draženom Petrovićem počela je druga priča. Cibona je redom počela pobjeđivati najjače suparnike, Real, CSKA, Maccabi, da bi u velikom atenskom finalu Real nadvisila i treći puta te sezone.
Cibona je te 1985. godine postala europski prvak uz neviđeno slavlje pet tisuća pristiglih zagrebačkih navijača u pirejskoj Dvorani prijateljstva i mira. Bila je to košarkaška senzacija desetljeća, svijet je saznao i za Dražena Petrovića, veličanstvenog talenta koji je poslije pokrenuo izvrsnu karijeru koju je naprasno prekinula smrt na njemačkoj autocesti, nakon odigranog kvalifikacijskog europskog turnira u Poljskoj.
Cibonu je potom preuzeo dugogodišnji Novoselov pomoćnik Damir Pavličević, koji je i dogodine bio europski prvak s Cibonom, pobjedom u budimpeštanskom finalu Kupa prvaka protiv Žalgirisa, no Pavličevićev mandat ostao je upamćen i po gubitku prava opetovanog igranja u Kupu prvaka. Jer na sveopće iznenađenje Zadar je u finalnim utakmicama domaćeg doigravanja te godine pobijedio Cibonu usred Zagreba. Bila je to senzacija nad senzacijama o kojoj se i danas vode razgovori u zagrebačkim i zadarskim košarkaškim krugovima.
Mirko Novosel bio je i jedan od glavnih inicijatora, kasnije i organizatora Univerzijade u Zagrebu 1987. Godine kad je uspio progurati gradnju Ciboninog tornja i dvorane na uglu Savske i tadašnje Končareve ulice (danas Ozaljske). Po ustoličenju hrvatske države pokrenuo je i uspon hrvatske košarkaške reprezentacije, kao član stručnog stožera uz Petra Skansija dosegao i je i srebrnu olimpijsku medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Godine.
Vrsni košarkaški stručnjak i danas je redovito na svim košarkaškim priredbama. Još 2007. godine primljen je u američku Kuću slavnih košarke (Springfield), a priznanje mu je nedavno dodijeljeno i od FIBA-e za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u Istanbulu. Kuća slavnih FIBA-e nalazi se, inače, u Madridu.
Novoselova izjava u Istanbulu opis je jednog košarkaškog vremena:
"Primanjem u FIBA-inu Kuću slavnih doživio sam najveću počast. Sretan sam jer je istog dana tamo primljen ruski trener Aleksandar Kondrašin s kojim sam godinama vodio bitku na košarkaškoj klupi te moj učitelj Ranko Žeravica, a oboje još nisu ušli u američku Kuću slavnih u Springfieldu. Zadovoljstvo je još veće kada se zna da sada imam već i kompletnu petorku svojih igrača u toj Kući - Ćosića, Petrovića, Kićanovića, Dalipagića i Delibašića. S Delibašićem i Kićanovićem sam počeo raditi za njihovih kadetskih dana, i kako su se oni razvijali u karijeri, tako sam se i ja razvijao kao trener". Ovo su najkraće crte i podsjećanja na Mirka Novosela, čovjeka koji je posadio korijenje ozbiljne košarke na ovim prostorima. Ovo je ipak samo sportski vremeplov, a o Novoselu su pisane knjige i snimani filmovi i ti su oblici medijskog izvještavanja primjereniji za njegov radni košarkaški opus, za razliku od kraćeg sportskog vremeplova.
I priznajemo, nedostaje nam košarka od vremena Mirka Novosela. Nedostaju nam uspjesi do kojih je on, za razliku od naših današnjih košarkaških radnika, znao doći!
