Hvala svima onima koji su pismima upozorili da Jugoplastiku ne smijemo zaboraviti. No, Jugoplastika nije zaboravljena ni kod Vašeg autora, a ni kod tisuća obožavatelja košarke. Uostalom, kako zaboraviti trostrukog europskog prvaka, momčad koju je sastavio 'majstor Božo'...
Trener Božidar Maljković složio je momčad koju i danas naziva 'klubom svog života'. I danas je,naravno, obožavan od Splićana, pa smo tako usred Domovinskog rata svjedočili krasnom dočeku 'šjor Boži' dok je vodio grčki Panathinaikos na vrućem parketu u Gripama.
U razgovoru s Božom Maljkovićem, vođenom prije nekoliko dana, podsjetili smo ga na taj trenutak...
"To su najljepši trenuci koje sam doživio, I nisam to, priznajem, očekivao. Toliko ljubavi i poštovanja, skandiranje, pjesma, koje sam doživio u Splitu kad sam prvi put došao s drugim, grčkim klubom, to mi je najveće priznanje u životu. Plakao sam zajedno s onim klupskim čistačicama, funkcionerima, navijačima i novinarima nakon utakmice. Osjećao sam se vrijedno, a to je najljepši osjećaj. Sjećam se jednog trenutka u Splitu, jedan navijač je probio policijski kordon, zatrčao se prema meni, priznajem malo sam se uplašio, a taj je navijač oko mog vrata stavio šal Torcide i poljubio me. Dvorana je bila u ludilu, a ja sam grcao od plača. I u Zagrebu sam tih godina, dočekan krasno, a to je znak da iza sebe nisam ostavljao mrlje, prevare i laži".
I to je istina!
Ovo je priča o Maljkovićevoj Jugoplastici iz 1988. i 1989. godine, dakle o počecima trijumfa Jugoplastike koja je kasnije osvojila sveukupno tri europska naslova, s promijenjenim imenima, no svi su klub i dalje zvali - Jugoplastika.
Božidar Maljković Jugoplastiku je preuzeo 1986. godine i ostao je četiri godine. Odmah je počeo raditi kao nikad prije.
"Mogu reći devizu kako sam ja radio u tom klubu. Dakle, količinom rada smo ispravljali naše greške. Mi smo u klubu bili svi u sedam sati, automatski smo bili u prednosti ispred svih četiri sata na dan. Jer, drugi klubovi u Jugoslaviji su počinjali raditi u 11 sati. Dok su drugi spavali, mi smo radili. To nije anegdota, već istina. Zvali smo i ljude u drugim klubovima da vidimo kako oni rade... Iznate što? Spavali su. Imali smo i dobru upravu, skupina zanesenjaka koji su sve živo radili za klub, intelektualci, ali i komandosi. Ljudi su to koji su svaki dan bili u klubu i pitali što se može za klub napraviti. To je bila tajna uspjeha, gledajte moja supruga je izvrsna kuharica, a nisam uopće jeo s njom kod kuće. Eto, toliko smo radili".
I nakon dvije godine rada u Jugoplastici, Maljković je počeo nizati trofeje. Jugoplastika je osvojila tri jugoslavenska prvenstva i dva kupa - 1988., 1989. i 1990. godine.
S time da je 1989. godine u finalu Kupa prvaka u Münchenu osvojila i naslov europskog prvaka. Kakva nezabilježena dominacija, u danima kad je bilo sjajnih klubova i u Jugoslaviji i u Europi. Jugoplastika je uistinu bila nedodirljiva. U prvenstvu 1988. godine klub je vodio tešku borbu s Partizanom, momčadi koja je s Paspaljom, Divcem, Danilovićem i Đorđevićem imala enormnu snagu. I tu je prepreku Maljković preskočio s Kukočem, Rađom, Sobinom, Perasovićem, Sretenovićem...
Splićani su u sezoni 1988/89 stekli pravo nastupa u Kupu prvaka, istovremeno su osiguravali još jedan domaći naslov. Kad su ga i osvojili, ipak nije bilo previše ljudi koji su držali da bi Maljković mogao i do europskog vrha.
I koliko god se novinari tada trudili stvoriti euforično ozračje pred Final four, Jugoplastika je u München ispraćena tiho, kao četvrta momčad u skupini. Smatralo se da će biti lak zalogaj, no već u prvoj utakmici, u polufinalu, Splićani su šokirali jaku Barcelonu s 87:77 (50:41). Bilo je to veliko iznenađenje.
No, u finalu je Splićane čekao Makabi, tu iznenađenja, tvrdilo se, nije smjelo biti. Maccaabi je te sezone u Kupu prvaka bio nedodirljiv. U nadahnutoj izvedbi Maljkovićevi košarkaši opet su napravili senzaciju, pobijedili su Izraelce 75:69. Šok za košarkašku Europu bio je potpun.
Pogledajte i usporedite s današnjom košarkom!
U toj silnoj iznenađenosti nastala je u Splitu prava euforija, zrakoplov s košarkašima Jugoplastike na aerodromu u Kaštelima dočekalo je nekoliko desetaka tisuća ljudi, a špalir od Kaštela do dvorane na splitskim Gripama sastojao se još od pedesetak tisuća ljudi. Cijela Dalmacija dočekala je košarkaške prvake Europe, a pred stanom Božidara Maljkovića napravljena je velika fešta, već pred zoru.
Poslije je Jugoplastika osvojila još dva naslova europskog prvaka, no o tome će biti riječi u sljedećim vremeplovima.
No, kako je Jugoplastika, danas - Split, upala u ispodprosječnost, tako su i sjećanja u svojoj ljepoti opet teža. Kad zapitate Maljkovića zašto se to dogodilo s velikim splitskim košarkaškim klubom, on nam priča:
"U Splitu sam jednom mjesečno, a čujem se svakodnevno s prijateljima. I u vrijeme rata sam bio u kontaktu s klubom. Teško mi je da ja sudim iz daljine kako netko radi. Ne volim davati savjete drugima, ali Jugoplastika je moj klub. Imam pravo to reći. Neće se nitko ljutiti ako kažem da je klub izgubio svoju zdravu logiku. Nedostatak te logike, uz deficit rada, dali su svoje rezultate. Rad daje rezultate, ali i nerad daje rezultate. Kad sam bio u inozemstvu, iznenađivao sam se koje igrače Jugoplastika angažira. Možda nisam u pravu, bilo je teško vrijeme, nije bilo novaca, no da sam najveća sirotinja ja te igrače onda ne bih uzimao. Neki igrači su bili uvreda za klub, bili su poništenje te naše zlatne logike", objašnjava nam Maljković razloge posrtaja splitskog košarkaškog diva.
I zato, naznaka oporavka Košarkaškog kluba Split koji je neki dan pobijedio Cibonu pred dvije tisuće ljudi na Gripama, podsjeća nas na dane ponosa i slave splitske košarke. Nažalost, pitanje je li to zaista mala naznaka oporavka, jer danas pobijediti također razvaljenu Cibonu i nije, nažalost, neki podvig...
Vezani članci:
arti-201103160641006 arti-201103080720006 arti-201103010115006
