Takvi ljudi često nemaju izbora do stisnuti zube, suspregnuti nelagodu i prihvatiti zagrljaj ili ga nekako izbjeći - poljupcem poslanim u zrak ili rukovanjem. Znanstvenici tvrde da je u većini slučajeva problem u odgoju i da nesklonost odraslih ljudi zagrljajima u većini slučajeva potječe iz djetinjstva.
Profesorica sa Sveučilišta Northern Illinois Suzanne Degges White je kazala: "Sklonost prema fizičkom dodiru, bez obzira na to je li riječ o zagrljaju, milovanju po glavi ili ramenima, ili o rukovanju često je posljedica iskustava koje osoba nosi iz najranijeg djetinjstva."
Suprotan učinak
Studija provedena 2012. upućuje na to da su osobe koje su odrastale uz roditelje koji su ih grlili i mazili, nastavile s istom praksom te je veća vjerojatnost da su isti obrazac ponašanja primijenile i kod vlastite djece. Rezultati studije ukazuju na to da su "zagrljaji važan dio emocionalnog odgoja djeteta".
No Degges White iznosi i kontradiktornu informaciju po kojoj odrastanje bez čestih zagrljaja kod nekih ljudi ima suprotan efekt. Naime, objasnila je znanstvenica, "nedovoljno grljena djeca u odrasloj dobi često vape za fizičkim kontaktom i ne mogu se pozdraviti s prijateljima bez zagrljaja ili dodira po ruci ili ramenu".
Bez pritiska
Znanstvenica kaže da ne treba zanemariti ni kulturološke elemente kada je posrijedi fizički dodir među ljudima. Kao primjer navodi stanovnike Amerike i Velike Britanije koji se, po podacima iz 2010. grle puno rjeđe od stanovnika Francuske ili Portorika.
Degges White kaže kako smatra mudrim izbjegavati grljenje s nepoznatim ljudima te da je svačije pravo imati pod kontrolom ono što mu se događa s tijelom. Dodaje da se averzija prema grljenju može se prevladati, ali da to nije nužno, jer nema ničega lošeg u izbjegavanju zagrljaja i zbog toga ne treba osjećati pritisak.
